Feminizam sveden na tri jednostavne fraze i nekoliko općih mjesta

Takav dakle “feminizam” sad već traži stavljanje u navodnike, sveden na tri jednostavne fraze i nekoliko općih, uglavnom pljesnivih mjesta, lako je svarljiv svakome “tko drži do sebe” i garantiran mu je put do estrade. I naravno, treće mjesto u svetom trojstvu općenarodne mudrosti. Nema više nikoga tko nema ’mišljenje’ o feminizmu, a mnogi su već i stidljivo priznali da su ponekad feministice/i. Od Ive Sanadera preko Jadranke Kosor, suspektno je i nekoliko tzv. lijevih političara, nekoliko sitnijih celebritija. Čobanković, Glavaš i haški junaci još se nisu izjasnili.

Počelo je već i prije, Glorija, primjerice, to tupavo čedo EPH, već se “bavila” feminizmom, pa je već spomenuta Rada Borić objašnjavala da feministkinje kuhaju i rade po kući, da su “obične žene”, pa je u strasti vlastite običnosti, ponudila recepte za kuhanje. Svašta smo već vidjeli, no ne može se niti ima smisla gubiti vrijeme na trivijalije. A sada nešto, nažalost ne možemo citirati Monty Pythona pa uzviknuti: ’posve drugačije’, sada dakle nešto u istom estradno-revijalnom tonu.

ruši pijuna, stiže “damski” feminizam

S nestrpljenjem ali i zebnjom čekala sam prvu emisiju Damin gambit, urednice Elizabete Gojan. Sam naslov, posuđen iz šaha, sigurno nije imao funkciju šahovsku, već je preneseno htio reći nešto drugo, a to drugo je grdni promašaj. Ako je emisija zamišljena kao mjesto gdje će se razgovarati sa ženama feministkinjama, aktivistkinjama, ako ne i feministkinjama ali nekako već istaknutim u svom javnom angažmanu, podvesti sve te žene pod malograđanski termin dama, dakle (prema latinskom – domina, koja vlada), otmjena, elegantna, dobro stojeća gospođa, profinjenih manira… pomalo je smiješno i prilično konzervativno. Što s onim ženama koje to nisu? Ili još bolje, gdje će u ovom jadnom društvu naći toliko dama, žena sa svim tim karakteristikama? Sve to, ako ostavimo po strani koliko u ovom vremenu i ovakvim odnosima i na koncu samo po sebi, ima smisla. Dobro stojeća nezaposlena radnica, profinjena Sanja Sarnavka, otmjena Nevenka Bečić, elegantna Rada Borić?

S druge strane, uz doista veliko poštovanje za Elizabetu Gojan kao novinarku, uglavnom vanjskopolitičku novinarku i komentatoricu, poduhvatiti se voditi razgovore o feminizmu, ženskom pitanju i temama s tim u vezi, ipak traži neka znanja, a znanja o tim temama i problemima su u svijetu veoma razvijena, pa ni naša zemljica nije baš neka nedođija u tom smislu. Nije dovoljno imati volju i interes za probleme i empatiju za ’jadne žene’. Stvari su otišle puno, puno dalje i neobavezno brbljanje, a o tome se u ovoj prvoj emisiji radilo, ujedno je i vrlo loše urađen posao.

S jedne strane, voditeljica udobno izvaljena u fotelju, raspituje se o notornom, a notorna Rada Borić o tome priča sa vehemencijom prvog otkrića. Uglavnom ne odgovara na pitanja, pa tako niti na ono, zbog čega nisu institucionalizirani ženski studiji, jer bi morala kazati dvije stvari. Prvo, da Centar za ženske studije nema znanstvenih kapaciteta, koji bi znanstvenim stupnjem mogli ući u programe univerziteta, i drugo, da je CŽS odustao od samog tog projekta. To je sve, naravno, promaknulo voditeljici jer o tome, po svoj prilici, sluša prvi put u životu. Pospanim pogledom popratila je također i najavu Feminističkog suda za ratne zločine, ne trepnuvši niti upitavši, tko će to i kako suditi, kojim mehanizmima, na koji način, da li su napravljene neke predradnje, pa da se utvrdi što jest a što nije do sada učinjeno, da li su korišteni postojeći mehanizmi, na koncu, silovanje i jest proglašeno ratnim zločinom čak i od sporog i konzervativnog UN-a. Rada je Borić presjekla sve te nemoguće demokratske mehanizme i izbacila parolu na koju bi Pol Pot bio ponosan. “Žene će im (feminističkim sutkinjama) reći tko bi trebao sjesti na optuženičku klupu.”

nasilje kao kohezivni faktor

I uopće, eventualnu analitičnost (i to je valjda muški izum) nadomjestila je revolucionarnom žestinom, pa reče kratko, jasno i jezivo. “Ključ ovog rata: žena se htjela odcijepiti od muške Jugoslavije. dakle: bi’će krvi do koljena.” Na izričitu prijetnju RB, “Vraćamo se u patrijarhat”, voditeljica se nije uznemirila, vjerojatno se ne sjećajući jesmo li mi to već bili u patrijarhatu pa nekako iz njega izašli da bismo se eto ponovo vratili, kako prijeti Borićka. Na kraju se stvarno valja prepasti i ozbiljno zamisliti nad tvrdnjom, ali i nad samom Radom Borić, koja kliče da je “Nasilje jedina stvar koja ujedinjuje žene Europe.” Proleteri Europe i svih zemalja i njihovi razlozi za ujedinjavanje su očigledno za feminizam à la Rada Borić, pase. Nakon ovoga sam ugasila televizor i još se oporavljam.

I HRTV, koja se također oporavlja (ona pak od dvadesetogodišnje domovinsko šumske uređivačke politike) i koja u nekim aspektima uistinu pokazuje znake, rekla bih čak brzog ozdravljenja, ima pravo na greške, ali samo ako ih i ispravlja.

Mali podsjetnik. Damin gambit, kao način šahovskog otvaranja, označava žrtvovanje daminog pješaka da bi se steklo pozicijsku prednost. Gambit, međutim, ima još i značenje podmetanja noge, kako bi se nekoga oborilo (dare il gambetto). Ovom emisijom nije nažalost otvorena igra, poligon za ozbiljne razgovore, već je feminizmu dobrano podmetnuta noga. Dvije noge.