Na stolačkoj strani Žegulje, neposredno pored puta, više od jednog vijeka istrajava jedno spomen obilježje. Zapušteno, te zaraslo u rastinje i mahovinu, jedva je vidljivo. Ono decenijama čeka da posjetiocu i namjerniku saopšti svoje pravo porijeklo i poruku.
O tome ponešto kaže na kamenu spomenika uklesan, ali teško čitljiv, epitaf:
Uspomena na pripadnike 8. čete 32. carsko-kraljevskog pješadijskog puka, koji su ubijeni od neprijatelja: jedan kapetan, 11 oficirskih zastupnika, 4 razvodnika i 58 vojnika. Utemeljio Tomas Geršternbrajn i drugovi poginulih.
Dakle, spomenik obilježava mjesto pogibije pripadnika pomenute jedinice austrougarskih okupatora iz vremena 1878. godine.
Vratimo se vremenu u kojem je nastao.
Već početkom avgusta 1878. godine, pet austrougarskih divizija prodire na teritoriju Bosne i Hercegovine radi smjenjivanja turske vlasti. Prema Hercegovini je, od Imotskog i Vrgorca, usmjerena austrougarska 18. pješadijska divizija, koja je u nastupanju prema Mostaru zaposjela Ljubuški već 2. avgusta. Divizijom je komandovao baron i general Stevan Jovanović (1828-1885), porijeklom iz Like.
Jovanović je dakle, kao i većina ljudstvo njegovih pukova, poticao iz južnoslovenskih zemalja koje je zahvatala Austro-Ugarska monarhija.
Kao i u Bosni, većina muslimanskog stanovništva u Hercegovini nije prihvatilo odluku Berlinskog kongresa, pa je organizovan oružani otpor okupatorima.
Glavninu ovih domaćih oružanih jedinica činile su bašibozučke (pandurske) formacije milicijskog tipa. Snage otpora predvodili su najborbeniji feudalci (age i begovi) koji se nisu željeli odreći svojih društvenih privilegija. Otpor inovjernom okupatoru javljao je i u islamskim religijskim strukturama.
Jovanovićeve trupe okupirale su Mostar 4. avgusta, pošto su kod Čitluka slomile manji otpor muslimanske odbrane. Okupacija Stoca uslijedila je 11. avgusta, kada ga je, uz mali otpor turske posade, posjeo 32. puk 18. divizije. Stolac je napustila grupacija turske vojske jačine 5.000 ljudi i otputovala prema Kleku, gdje se ukucala u brodove na putu za Albaniju.
Okupatorski garnizon u Stocu preuzeo je bataljon potpukovnika Pahnera, a glavnina 32. puka povratila se u dolinu Neretve.
Nakon zaposjedanja Stoca, prema Ljubinju je 12. avgusta upućena 8. četa 32. puka, sa zadatkom borbenog izviđanja. Komandir ove čete bio je kapetan Medved, oficir hrvatskog porijekla.
U rejonu Žegulje već se nalazio Korjenićki bašibozučki bataljon, jačine oko 150 ljudi. Komandant ove muslimanske jedinice bio je Ahmedbeg Šehović Zukov, koji je imao čin bimbaše (turskog majora). Korjenići su Medvedovu četu, koja je imala 100 ljudi, napali odlučno i vješto, natjeravši austrougarsku vojsku na borbu prsa u prsa.
Kako svjedoči spomenik, okupatorska četa doživjela je u ovoj bici pravu katastrofu. Poginula su joj 74 čovjeka, pri čemu se nekolicina vojnika uspjela spasiti bjekstvom prema Stocu.
Jedan zapis bilježi da je u ovom tako odlučnom jurišu poginulo desetak muslimanskih boraca. Zanimljivo, na Žegulji su tada, u međusobnom dvoboju, braneći interese dviju imperija, poginuli i austrougarski hauptman Medved i turski bimbaša Šehović. Junački, ali zaludu. Obojica su bili južnoslavenskog porijekla, što njihov postupak čini još tragičnijim. Inače, Adembeg Šehović pokopan je kod stare džamije u Ljubinju.
Nakon značajnog poraza okupatora na Žegulji, u okolini Stoca prikupilo se oko 1.200 muslimanskih boraca.
Pored Korjenićkog (crnogorskog) i Stolačkog bataljona, pristigao je i Nevesinjski bataljon jačine oko 400 boraca pod komandom Salihage Forte.
Komandu nad Korjenićima preuzeo je Adembegov brat Musa. Stočane su predvodili Hamzibeg i Mustajbeg Rizvanbegović te Smailaga Šarić. U strahu od novog poraza, okupatorski garnizon povukao se iz Stoca prema Domanovićima, ali je u stolačkoj tvrđavi ostalo posade da je brani u opsadi.
Neuspjeh kod Stoca ražestio je generala Jovanovića, pa će on odmah prema Stocu i tamo grupisanim muslimanskim snagama pokrenuti iz mostarske kotline glavninu svoje divizije. Uslijedili su oštri bojevi: kod Crnića 17., Pašina Hana 19., i Pješivca 21. avgusta.
Uz velike obostrane gubitke, višestruko nadmoćniji okupator ipak je na kraju slomio sve odbrambene pokušaje muslimanskih jedinica na prostoru Dubrava.
Austrougarske trupe okupirale su ponovo Stolac 21. avgusta. Okupator je kaznio Stolac da plaća tešku kontribuciju. Nakon teškog poraza na Pješivcu, muslimanske jedinice bile su rasturene.
Tokom boja na Pješivcu, 21. avgusta, u pomoć okupatoru pritekao je raniji ustanički vojvoda don Ivan Musić sa svojim odredom od oko 400 ljudi.
Musić je udario od Poplata prema Pješivcu u leđa muslimanskih snaga, pa je poraz branilaca Stoca bio ubrzan i poraćen njihovim teškim gubicima. Oružani udar Musića u korist okupatora, i to s leđa braniocima, bio je posljedica katastrofalnog tragičnog razdora među stanovništvom stolačkog kraja u odnosu prema okupatoru.
Musić je od okupatora za ovu uslugu nagrađen ordenom i penzijom. No, uskoro se našao u nemilosti austrougarskih vlasti, pa je preko Crne Gore prebjegao u Srbiju. Živio je u Beogradu, gdje je i umro.
Austro-Ugarska je godinama prije okupacije, na raznorazne načine, razarala jedinstvo bosanskohercegovačkog stanovništva.
Kao katolička država, udvarala se hrvatskom narodu. Hercegovačku ustaničku srpsku raju je paralisala preko crnogorskog Dvora koji je zloupotrijebio svoj autoritet u Hercegovini radi vlastitih interesa. I muslimanskim feudalcima su obećavane primamljive perspektive.
I desilo se šta se desilo: austrougarskoj okupaciji suprotstavio se samo dio muslimanskog stanovništva. Ovim je utrven put uspjehu okupacionih trupa.
Okupatorov spomenik na Žegulji je znamenje tragično prohujale istorije ljudske zajednice stolačkog kraja. Svjedok je teškog oblika vjerskog i nacionalnog razdora naših ljudi, podsticanog od agenata bečkog ćesara ili turskog padišaha kao i špekulacijama cetinjskog knjaza.
Tako zasljepljivani, naši preci su u fanatizmu podlijegali međusobnom istrebljivanju. Umjesto da u jedinstvu i bratstvu streme svom nezavisnom i slobodnom životu, oni su upadali iz jednog u drugo ropstvo imperijalista i postajali topovsko meso u njihovim ratnim osvajanjima.