EU tište gotovo isti problemi kao i BiH. I jedna i druga zajednica susreće se s migrantskim problemima, ali i s nesposobnošću dogovora oko uređenja zajednice. Problem migranata je do te mjere opteretio Europsku uniju da bi mogao dovesti do njezina raspada.
piše: dr. fra Luka Marković I Katolički tjednik
Kad bi čovjek uzeo ozbiljno izvještavanje bosanskohercegovačkih medija, stekao bi dojam kako je čitava politika u Europskoj uniji angažirana oko rješavanja političkih nesuglasica između Hrvata, Srba i Bošnjaka. Mnogi od površnih analitičara zaboravljaju pri tome da i sama Unija jako puno sliči Bosni i Hercegovini, te da nema vremena baviti se onim pitanjima koja su tri konstitutivna naroda u ovoj zemlji već davno trebala riješiti.
Dogovor ili razlaz
Upravo tu Europsku uniju muče slični problemi koji bi ubrzo mogli eskalirati, približiti se onoj crti s koje nema više povratka. Kako stvari trenutno stoje, moglo bi se reći da će članice Unije morati ubrzo pronaći zajednički, iskreni dogovor oko problema koji ju muče ili će se zauvijek razići. Ne budu li neke od većih europskih zemalja shvatile da je vrijeme unutareuropskoga kolonijalizma prošlo, doći će do raspada Unije.
Naime, nju tište gotovo isti problemi kao i BiH. I jedna i druga zajednica susreće se s migrantskim problemima, ali i s nesposobnošću dogovora oko uređenja zajednice. Problem migranata je do te mjere opteretio Europsku uniju da bi mogao dovesti do njezina raspada. Nesposobnost aktualne europske politike u pronalaženju rješenja glede migrantske krize, kao i odgovora na sve učestaliji islamistički terorizam, stvara pretpostavke za jačanje rigidne desnica koja još više pojačava krizu.
Lažni humanisti
Pa, ipak, najveći problem jesu lažni humanisti od kojih vrvi zapadni svijet. Za njih ne postoji migrantski problem, pa čak niti problem islamističkog terorizma. Problem je za njih samo desnica. A upravo će ta desnica iz dana u dan rasti, ukoliko ne dođe do rješavanja migrantske krize na jedan racionalan način.
To najbolje pokazuju zbivanja u Francuskoj i nordijskim zemljama, ali i u samoj Njemačkoj. Nije nikakva tajna da je CDU na nedavnim izborima izgubio vlast zbog politike Angele Merkel prema izbjeglicama.
Tog je mišljenja i poznati orijentalista Ahmed Mansour koji je duže vremena upozoravao njemačke političare da ozbiljne uzmu probleme koje sa sobom donosi neprosvijećeni svijet afričkoga i azijskoga islama. Ono što je gotovo čitava Njemačka prije nekoliko godina veličala kao veliku humanost njemačkoga društva (masovno prihvaćanje izbjeglica), pokazuje se danas kao opasan projekt. Njemačka i Europska unija su na putu da postanu prostor sukobljavanja, neka vrsta islamske Europe, ukoliko ne uspiju postići to da pridošlice shvate kako se u Europi mora izgraditi neka vrsta europskoga islama, tolerantnoga i prosvijećenoga, koji ne polazi od srednjovjekovnoga načina razmišljanja kako je jedina prava religija. U suprotnome dogodit će se ono što sam u jednoj knjizi napisao, da ćemo dobiti islamsku Europu.
Islamisti i rigidna desnica
Pod pojmom islamska Europa nisam mislio, kako je to svojevremeno krivo shvatio jedan nadobudni sociolog iz Zagreba, da će muslimani postati većinsko stanovništvo u Europi, nego da će doći do previranjima u društvu kakva imamo danas u većini islamskih država – da će doći do svakodnevnih sukobljavanja islamista i rigidnih desničara koji će onemogućiti normalno funkcioniranje društva na kakvo je europski svijet danas navikao. Nažalost, počeci toga se već naziru u nekim državama. Nastavi li se taj proces islamističkog terorizma, pa i prevelikih zahtjeva onih „miroljubivih“ muslimana, jačat će i rigidna desnica u Europi. Upravo je to i razlog da pojedine članice Unije ne žele prihvatiti aktualnu migrantsku politiku u EU-a.
Među političarima Unije bilo je puno onih koji su u dolasku izbjeglica vidjeli povoljnu radnu snagu, ne razmišljajući da s ljudima dolaze i njihovi običaji, uvjerenja i želje.
Ima još uvijek europskih političara, pogotovo među „anarhističkim frakcijama“, koje su izgubile svaki dodir s vlastitom tradicijom, te misle da od Europe treba, po svaku cijenu, napraviti društvo umjetne multikulture, stvoriti nekoga imaginarnoga globalnoga građanina. Ideja sama po sebi nije loša, ali je toliko utopistička da bi se ubrzo upravo njezinim zagovornicima mogla razbiti o glavu. Sva relevantna istraživanja među pridošlim muslimanima u Europu, pa i njihovim potomcima, govore o tome kako oni na europsku civilizaciju liberalizma gledaju kao na nešto retrogradno.
Nažalost, neke stranke koje znatnim dijelom ovise i o glasovima bivših migranata, ne žele to vidjeti, nego se i dalje ponašaju kao guske u magli. Nema globalnoga građanina bez globalnoga zajedničkoga stava glede univerzalnih vrijednosti i ljudskih prava, od prava žena, prava vjernika da mijenja religiju, ali i slobode pojedinca da bude ateist ili kritičar onoga što u religijama ne služi miru i prosperitetu društva.
Obezvrjeđivanje korijena zapadne civilizacije
Svojevremeno je poznati, pokojni, filozof i teolog Hans Küng pokrenuo inicijativu za postizanje konsenzusa na globalnoj razini oko univerzalnih vrijednosti koje bi obvezivale sve religije i politike. Nažalost, većina islamskoga svijeta ga nije prihvatila. Unatoč tomu sve je više europskih političara, pogotovo među onim odnarođenim, koji su izgubili bilo kakav dodir s vlastitom tradicijom, koji misle kako se Europa mora prilagoditi migrantima, umjesto da od njih traži prihvaćanje onih vrijednosti koje je zapadna civilizacija mukotrpno iznjedrila uvjeravajući ljude religija da ne moraju biti poklopac svakom loncu.
Istina, u nekim stvarima se do te mjere pretjeralo, kako kaže poznati američki, liberalni znanstvenik Fukuyama, da se ono što je do sada bilo normalno pretvorilo u nenormalno, a „nenormalno“ u orijentirajuće u društvu. Upravo bi to mogao biti jedan od najvećih problema u susretu s migrantima, koji prihvaćaju europsko ekonomsko blagostanje, ali ne i sve „vrijednosti“ koje su u društvima iz kojih dolaze još uvijek tabu tema.
Europska unija je u velikim previranjima, ali ne samo zbog migrantske politike, nego i zbog obezvrjeđivanja svega onoga na čemu je počivala zapadna civilizacija. Prebrzi iskorak prema hiperindividualizmu koji protežira surovi egoizam pojedinca, urušava ne samo međuljudske odnose ili odnos prema obitelji – temelju opstanka svake civilizacije – nego i ustaljeno razmišljanje da nema slobode bez odgovornosti, onoga poznatoga filozofskoga, pa i evanđeoskoga mišljenja da moja sloboda prestaje tamo gdje je ugrožen interes drugoga. O tome će dobrano morati razmisliti političari unutar EU.
Ne bi bilo na odmet da to bude misao vodilja i tri konstitutivna naroda u BiH u budućim razgovorima oko uređenja države.
wpDiscuz
