POSLJEDNJE izjave mogućeg novog američkog predsjednika djelovale su kao otrježnjenje i za najtvrdokornije pristalice narativa da Trump “puno priča, brzo zaboravlja, od onoga što kaže malo što ozbiljno misli, a još manje provodi u djelo”. Kako ne bi bilo zabune, prikladno je ponoviti Trumpov stav prema američkim saveznicima u NATO-u, a posebno prema onima koji ne troše referentnih 2 posto BDP-a na obranu.
Dakle, “ako bude izabran”, veli gospodin Trump, “ohrabrio bi Rusiju da čini što god joj padne na pamet svim onim NATO saveznicima koji ne troše potrebna, ugovorom alijanse definirana financijska sredstva, na obranu”. Reagirajući na buru protesta europskih čelnika nakon ove izjave, ponovio je s velikim zadovoljstvom: “Gledajte, ako oni ne plate, mi nećemo štititi. Jeste li me konačno razumjeli. Čini li vam se da je to u redu?”
Europljani se konačno bude iz zimskog sna
Očito je samozadovoljnim, komfornosti sklonim Europljanima nakon ovih izjava pretendenta na mjesto u Bijeloj kući posve jasna i teško opoziva činjenica da bi, ako bude izabran za predsjednika, Trumpova politika reduciranja sigurnosnog kišobrana nad Europom vjerojatno bila učinkovito primijenjena. I to mnogo, mnogo učinkovitije nego što je to pokušao provesti u djelo u kaotičnom prvom predsjedničkom mandatu.
A izgledi da mu se za sigurnosno-poslovno-samoreklamerske vratolomije u kreiranju globalne politike pruži prilika sve su vjerojatniji: trenutno je jedini republikanski kandidat za američkog predsjednika, a prema gotovo svim kredibilnim anketama, vodi za nekoliko postotnih poena u odnosu na protukandidata, predsjednika Joea Bidena. Dakle, nitko više ne može ignorirati mogućnost da bi za manje od godinu dana stanar Bijele kuće, na primjer, mogao svu odgovornost za održavanje ukrajinskog suvereniteta u borbi protiv ruske invazije prenijeti na europska pleća, a pritom inzistirati na tome da se uspavani Europljani probude iz zimskog sna i počnu sami brinuti za vlastitu obranu.
Stoga se teško može ocijeniti preuranjenim otvoreno razmišljanje mnogih zabrinutih Europljana, verziranih promatrača, ali i visokih dužnosnika, kako odgovoriti na moguću rotaciju u vrhu američke vlasti nakon studenog ove godine. Je li možda već sazrelo vrijeme za izradu akcijskih sigurnosnih planova za nepredviđene situacije ili čak radikalizaciju djelovanja u smislu preventivnog poduzimanja operativnih mjera, što je smjer u kojem razmišljaju posebno pojedini francuski analitičari?
Dva ključna izazova
Prema tome, pred Europu su se očito nametnula dva ključna izazova. Prvi je kako Ukrajini dostaviti više oružja, a posebno streljiva i raketa za protuzračnu obranu. Od početka ruske invazije Europljani su uspjeli snabdijevati Ukrajince bolje nego što se očekivalo s obzirom na nepovoljno stanje europskog vojno-industrijskog kompleksa te posebno obujma financijskih sredstava koja su europske zemlje, inače većina od njih članice NATO saveza, izdvajale za sigurnost i obranu. Međutim, potrebe za oružjem su trenutno neusporedivo veće nego ranije, a snabdijevanje ne bi bilo ni približno dovoljno u slučaju da Sjedinjene Države definitivno odustanu od daljnje vojne pomoći Kijevu.
Treba istaknuti da je u svim dosadašnjim fazama rata (ako se izuzme kratak period nesnalaženja na početku ruske invazije, uvjetovan nevjericom i šokom zbog razmjera novog sukoba na kontinentu) važnu ulogu u pomoći Ukrajini odigrala Europska komisija. Riječ je o programima davanja financijskih poticaja državama članicama kako bi mogle donirati naoružanje iz vlastitih vojnih zaliha, odnosno proširiti kapacitete postojećih proizvodnih pogona.
Ali agenda o premještanju europske obrambene industrije na ratni kolosijek tek je u fazi evaluacije, odnosno prvom koraku eventualne realizacije. Premda će Europska komisija uskoro predstaviti prijedloge za ambicioznu obrambeno-industrijsku strategiju, plan može uspjeti samo ako države članice pokažu više entuzijazma za kolektivnu akciju nego što je do sada bio slučaj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Planovi “uspavanog NATO-a”
Drugi ključni izazov s kojim bi se Europljani trebali suočiti jest kako će se obraniti bez potpore SAD-a od Rusije koja bi (ta se mogućnost više ne može odbaciti) nametnula ponižavajući “mir” Ukrajini. Planovi “uspavanog NATO-a” koje predlažu desničarski američki think-tankovi (trustovi mozgova) predviđaju masovno povlačenje američkih kopnenih snaga iz Europe. Očito je da Europljani imaju velikih psiholoških poteškoća u vezi s raspravom sa Sjedinjenim Državama nakon desetljeća najtješnjeg savezništva.
To se najbolje moglo primijetiti na primjeru katastrofalnog djelovanja NATO-a u Afganistanu, koje se, sada je svima potpuno jasno, nikada ne bi otegnulo toliko besplodnih godina da su europske NATO članice eksplicitno izrazile svoje kritičke stavove u kolektivnim raspravama o kampanji. Umjesto toga, povlađivalo se američkim projekcijama i ciljevima iz nedvojbeno egoističkih razloga neugrožavanja vlastitih bilateralnih odnosa sa Sjedinjenim Državama.
Europljani imaju problem sa savjetovanjem
Prethodno spomenute izazove otežava činjenica da ne postoji institucionalno okruženje u kojem bi se Europljani mogli savjetovati o svojoj sigurnosti. Zapravo, Europljani bi u trenutnoj situaciji morali pokušati nametnuti europeizaciju obrambenih planova NATO-a, ali o tome se u NATO-u teško može razgovarati. Uostalom, nije nikakva tajna da mnogi u Europi NATO summite faktički doživljavaju kao sastanke na vrhu na kojima se okupljaju najviši europski vojni dužnosnici kako bi im Amerikanci priopćili što treba raditi. Međutim, od trenutne američke administracije teško se i to može očekivati u svjetlu realne mogućnosti, kako sam gore već spomenuo, njihovog poraza na predsjedničkim izborima u studenom.
Prema tome, Europska unija nema ni mjesto ni kredibilitet u vojnim operativnim planovima i pitanjima. Stvarnost je sljedeća: ako se treba pojaviti strategija za obranu Europe bez Amerikanaca, o njoj se može razgovarati samo na međuvladinoj osnovi, kroz bilateralne rasprave između glavnih europskih obrambenih igrača.
Kako zamijeniti Amerikance?
Na summitu NATO saveza u Madridu 2022. godine usvojena je strategija obrane “guranjem vojnih efektiva prema naprijed” ili koncept “obrane naprijed”. Ruski rat protiv Ukrajine pokazao je da se nalazimo u tehnološkoj eri u kojoj obrambeni sustavi imaju prednost nad tradicionalnim sredstvima napada. Uništavanje masovnog ruskog oklopa pokazalo se relativno lakom zadaćom. Međutim, izvući i potisnuti rusku armiju nakon njenog ukopavanja gotovo je nemoguća misija.
Zato je u Madridu i donesena odluka da se pojača NATO-ovo vojno prisustvo u istočnoj i srednjoj Europi, odnosno provede agenda “pojačane isturene prisutnosti”. Kako se i očekivalo, Europljani su “sa zadovoljstvom” prepustili Amerikancima “inicijativu” u provođenju agende. Posljedica je raspoređivanje dodatnih 20.000 američkih vojnika u Europi.
U novonastaloj situaciji mogućeg američkog zaokreta u vanjsko-sigurnosnoj politici pred europske načelnike stožera i obrambene planere postavlja se izazov kako, ako se ukaže potreba, zamijeniti američke snage u državama na prvoj liniji obrane. Koja će obrambena infrastruktura biti neophodna da se zaustavi svaki napad na granicama te kako organizirati komunikacijske i podatkovne mreže potrebne za formiranje učinkovitog sustava koji povezuje različite senzore i projektile, bespilotne letjelice i topnička sredstva?
Brzo planiranje je pitanje opstojnosti
Odgovor na gore postavljena pitanja i donošenje cjelovitih planova od ključnog su značaja i hitnog karaktera ne samo zbog vojne spremnosti već i iz psiholoških razloga. Države na prvoj liniji europske obrane već dugo prigovaraju da njihovi zapadnoeuropski saveznici nemaju ne samo američki vojni kredibilitet već ni ozbiljno razumijevanje razmjera ruske prijetnje.
Europljani nedvojbeno mogu izdržati pritisak i oduprijeti se prijetnji bez obzira na to tko nakon studenog bio u Bijeloj kući jedino ako budu spremni vjerovati jedni drugima, a posebno ako se najugroženijim državama od njihovih zapadnoeuropskih partnera pošalje signal da nisu same, i to izravnim vojnim prisustvom saveznika na prvim linijama obrane.
Weimarski trokut
Povratkom Donalda Tuska na mjesto predsjednika vlade Poljske značajno su se povećali izgledi za homogenizaciju Europe čak i u scenariju Trumpovog drugog predsjedničkog mandata. Ministri vanjskih poslova Francuske, Njemačke i Poljske (Weimarski trokut) na recentno održanom sastanku u Parizu naglasili su da je “cilj učiniti Europsku uniju još više ujedinjenom, jačom i sposobnijom odgovoriti na današnje izazove na putu prema sigurnosnoj i obrambenoj uniji, ispunjavajući očekivanja građana”.
Ako se prethodno spomenutom dodaju i kredibilne procjene da bi britanski laburisti (nakon projiciranog povratka u vladu kasnije ove godine) bez previše razmišljanja pridodali Ujedinjeno Kraljevstvo gore spomenutoj skupini, obnovili obrambene veze prekinute Brexitom te kompletirali obranu kontinenta kao druga nuklearna sila u Europi, onda je posve jasno da je preslagivanje vanjsko-sigurnosnih politika značajnih geopolitičkih igrača ususret američkim predsjedničkim izborima već počelo. Nema vremena za gubljenje jer ulog je velik. U pitanju je opstanak Europe.
Boris Vukotić l index.hr
wpDiscuz
