Jedan aspekt postoji oko HercegBosne o kojem se rijetko govori. Njena omraženost među ideološkim Jugoslavenima. Ne govorimo ovdje o velikosrpskoj politici. Govorimo o ideji Jugoslavije, koja je možda mogla i opstati da nije bilo upravo HercegBosne.
Prilikom pisanja o jugonostalgičarima, odnosno o ljudima koji vjeruju u tu ideju treba razlikovati dvije grupe ljudi.
Iskrene Jugoslavene i lažne.
Iskreni Jugoslaveni ne mrze ni Hrvatsku nit Hrvate nego vole sve narode podjednako. Oni najpogubnijom osobom za opstanak Jugoslavije smatraju Miloševića. Nepravedno se stavljaju u isti koš s jugoslavenima tipa Milošević i Momir Bulatović.
Naprosto se radi o ljudima koji imaju pravo kao svoju zemlju i svoju naciju veličati upravo ideju Jugoslavije. Ništa u toj ideji nema zlog. Ništa ne bi bilo lošeg u tome da su Jugoslaviju 90-ih vodili neki ljudi mirnije naravi. Kad se zbroje pali životi, tko danas ne bi potpisao još 100 godina ili 200 neke demokratske federalne EU Jugoslavije da se svi ti ljudi danas vrate među nas i da su živi?
No ideja HercegBosne omrznuta je u jednom drugom krugu ljudi. Ljudi koji su sanjali Jugoslaviju kao paravan za veliku nacionalnu državu.
Što bi se doista dogodilo da se ona nije suprotstavila Beogradu?
Vrlo brzo nakon osvajanja BIH, Kompletna Južna Dalmacija našla bi se na udaru srpskih snaga. Bošnjaci bi bili prisiljeni ili mirovati ili se uključiti u postrojbe Slobodana Miloševića. Bi li u tom slučaju uspio dogovor Zulfikarpašić – Milošević?
Vjerojatno bi. Milošević bi bio skoncetriran na pokoravanje Hrvata. Stoga bi u to ime morao obećati Bošnjacima republiku, u okviru Treće Jugoslavije, koja bi obuhvaćala Sandžak, prostor stare Bosne, cijelu Hercegovinu s Neumom te Cazinsku Krajinu. No zauzvrat, plan Karlovac, Karlobag Virovitica bio bi lako ostvariv.
Nepojmljiva bi bila obrana tog prostora da na prostoru Viteza, Mostara, Posavine, nije buknula pobuna. Ustanak. HercegBosna.
O tom aspektu HercegBosne se danas rijetko govori.
No kada se promotri taj aspekt, jasno je zašto ju toliko mrze Cirili Ribicici, Pusići, određeni Brusselski centri no i dio bošnjački nacionalne politike.
Kažnjena je jer je spletom okolnosti srušila dugo čekani povijesni san. Dva neostvarena nacionalizma. I kažnjava ju se i danas.
Ukratko Jugoslavija bi danas izgledala kao ona Srbija koju je Zapad nudio 1918 Londonskim paktom Kraljevini Srbiji a Aleksandar je taj prijedlog odbio. U Dalmaciji imala bi sve do Šibenika.
A linija bi bila Karlovac, Karlobag Virovitica.
Hrvatska bi bila krnja a pitanje Istre bi se rješavalo na međunarodnim sudovima.
Sad mrzitelji Aleksandra Karađorđevića iz Hercegovine neka ga nastave dalje mrziti.
A mriztelji HercegBosne iz Zagreba neka nastave i dalje mrziti Hercegovce i Bosance Hrvate koji su spriječili ovu gotovo dogovorenu strategiju 1991 između velikih sila i Beograda.
Nije čudo što svi mrze i nas i Aleksandra. Posljednjeg kralja hrvatskog. Kojem se nikad nećemo moći odužiti. I Srbi ga mrze. Onda znate koliko nam je važan.
U slast u komentiranju!
wpDiscuz
