Često mi se privatno, ali i javno postavlja pitanje: Šta mislim kad kažem graDŽani? Jesu li to pristalice bošnjačkog unitarizma manje sklone tradicionalizmu, a više jakobinsko-utopističkom konceptu BiH u kojem bi svi, bez najmanjih problema, zaspali kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a probudili se kao građani koji žive u (a)nacionalnom skladu?
Ili su to ipak ljudi malograđanskih shvatanja i navika, oni koji snivaju o mitskim vremenima svoje socijalističke mladosti kada su gradovi – a posebno grad Sarajevo – funkcionisali savršenstvom Platonove države? Oni koji apokalipsu svoga svijeta tumače infiltiranjem stranog, seljačkog elementa u svoje redove, a koji se, uglavnom, povezuje sa onim što oni (graDŽani) smatraju nacionalizmom?
_________piše: Vuk Bačanović I Dnevnik.ba
Ili su to ljudi zgroženi stvarnošću, ali suviše, ili lijeni, ili nedovoljno inteligentni, da se s njome uhvate u koštac, te silnu energiju troše naduravajući se ko je, u svijetu u kojem se sve kupuje i prodaje, nemogući relikt srednjovjekovnog viteštva, koje, na užas graDŽana, također nikada nije postojalo?
Ili se ipak radi o podvrsti istih, dežurnim moralistima, koji propovijedaju odmak od svega i “gledanje svoga posla”, kao jedini mogući način “poštenog” bistvovanja, iako se, ponajčešće radi o osobama koje, ionako, ne bi imale prilike, li mogućnosti da učestvuju u bilo čemu? Ili pak’ o onima koji napabirče par kolumnističkih moralističkih mišljenja i onda ih ukombinuju sa vrlo lošim opštim predznanjem o stanju stvari u svijetu, pa se međusobno takmiče u tobožnjoj nepogrješivosti i dosljednosti onom stadiju svoga života kada su prestali da čitaju recentnu literaturu o temi o kojoj izigravaju eksperte? Ovo, naravno, pod uslovom da su ikada išta i čitali.
GraDŽani su, zapravo, po svemu slični onima koje preziru: primitivcima, džiberima, “nacionalistima”, šovinistima, neofašistima, idolatrijski religioznim osobama, ljudima nepoželjnog, a glupavog, mišljenja i drugim osobama zatvorenog uma. Osim što imaju jedan značajan dodatak. Oni su sebe uvjerili da im um nije zatvoren.
Oni će s pravom reći da su bolji od drugih jer oni, za razliku od “njih”, vječnih fašista (a koji, najčešće nemaju nikakve veze sa fašizmom), ne bi progonili nacionalne, religijske i rodne manjine. Međutim, to ne znači da ih oni sve skupa ne bi izlagali idiotizaciji svojim glupim konceptom društvenog konsenzusa mišljenja. Koji zbog gluposti svojih zagovarača, pod izlikom zabrane “govora mržnje” i “fašizma”, zapravo zabranjuje promišljanje svijeta kakav jeste, a koji, u svojoj kompleksnosti, po svemu iskače iz zadatih konsenzusa. I u tome se najčešće ide u krajnosti. Dok bi npr. jedni graDŽani u ime idiotskog “da se niko ne uvrijedi” konsenzusa zabranjivali vrijeđanje vjerskih osjećanja (npr. karikatura poslanika Muhameda), drugi bi to uzeli kao sveopštu normu obračuna sa onima koje smatraju glupljima od sebe. Upravo zbog zatvorenosti uma i isključivosti, graDŽanska priča ima vrlo slabe domete, što će graDŽani, u najvećem broju slučajeva, pripisati retardiranosti svakoga osim njih samih. I dovesti do sasvim novog oblika rasizma u kojem glupani preziru druge glupane, samo zbog toga što nisu glupi na isti način kao oni.
A onda sve dosegne krešendo kada se graDŽani ispostavljaju, kao sve što preziru. Ma kako prezirali nacionaliste i sami su nacionalsiti jer je građanska država naconalna i, prema tome, podrazumijeva nacionalnu ideologiju, a samim tim i nacionalizam. Ma kako mrzili etničke Srbe, Hrvate i Bošnjake koji žele da im politički okviri budu sopstveni identiteti, u mnogome im nalikuju jer žele svoj graDŽanski identitet uspostaviti kao imperativ, iako ni sami nisu sigurni šta, zapravo, žele nametnuti.
Ma kako mrzili “one koji su im uništili njihov lijepi grad”, zapravo su oni ti koji su ga, prethodeći svakom umišljenom i stvarnom ruralnom ataku, osudili na propast svojom besplodnom apolitičnošću i moralističkim apstinencijom od realne politike, a najčešće i života svake vrste. Ili još gore, pokušajem da vlastite “vrijednosti” kroz sektašenje u hiljadu i jednoj nevladinoj organizaciji ili sličnoj stranci nametnu kompletnom društvu, dureći se silno jer to ne prolazi. I, naravno, na kraju ne preostaje ništa drugo, do nakon faze potpunog zgražanja nad svijetom koji ne funkcioniše po idiotski postavljenim pravilima, “gledati svoja posla”, napajajući se slikom sebe kao moralnog giganta koji je svima rekao da su teška govna, jer ne žive kao izmišljene moralne vertikale graDŽanskog autističnog univerzuma. I kada se sve sabere, ko su, zapravo ti famozni, toliko prozivani graDŽani? Mislim da nećemo pogriješiti ako ih nazovemo prilično heterogenom grupom političkih idiota. Svake vrste.
wpDiscuz