Profesionalni fotoreporter koji je svoj bogati, 35-godišnji staž tesao po beogradskim ulicama, predratnoj Hrvatskoj, bojišnicama diljem zaraćene Bosne kao i po Europi, tvrdi kako je svoju matičnu zemlju Srbiju napustio zauvijek i kako živi za trenutak kada će moći poderati njihovu putovnicu.
“Žele me likvidirati”
Na pitanje zašto bježi iz Srbije i traži azil u Hrvatskoj, poznati srpski fotoreporter kratko odgovara: Žele me likvidirati.
Dejan Marković – Didi ovoga je trenutka u Hrvatskoj u kojoj je kroz traženje azila pronašao utočište. Sada, kada je stekao kakvu – takvu sigurnost, Didi je odlučio progovoriti o motivima bijega iz Srbije:
“Nisam jedini državljanin Srbije koji je zatražio azil u Hrvatskoj… Iako se kao razlog najčešće navodi “politička nesigurnost”, prava je istina da Srbi svoju državu napuštaju zbog ekonomske nestabilnosti, bijega od zakona i slično. No, ja volim reći da mogućnost traženja azila postoji upravo zbog ljudi poput mene, jer ja u Srbiji uistinu jesam ugrožen. Ne samo politički, nego životno. Sve je započelo 1999. mojim odlaskom zbog privatnog posla u Den Haag, gdje su me po prvi put pokušali likvidirati “, doznajemo od Dejana Markovića, fotoreportera čije su fotografije krasile “Ilustrovanu politiku”, “Intervju”, “Start” i mnoge tada visokotiražne tiskovine kao iAssociated Press (AP), Reuters i slično.
Zahvalan hrvatskoj policiji
Marković je, kaže, 28.05. ove godine, najnormalnije prešao srbijansku granicu i odahnuo tek kad je kročio na hrvatsko tlo. Na hrvatskoj granici nije odmah zatražio azil jer je znao da onoga trenutka kada se prijavi kao azilant, za njega počinje duga i mučna procedura, pa je prvih 24 sata proveo u Dubrovniku:
“Porijeklom sam 98 posto iz Dubrovnika i nakon svih patnji koje sam doživio u Srbiji, ovdje sam se osjećao kao kod kuće. Želio sam u miru pojesti pizzu, popiti pivo i razgledati grad… Nakon toga, prijavio sam se policiji u lučkoj kapetaniji i sada koristim prigodu pohvaliti apsolutno sve hrvatske policajce koji su pokazali izrazitu korektnostim, profesionalnost i izrazito zanimanje za moj slučaj. Od prelaska granice i prijave u Dubrovniku, pa sve do dolaska u Zagreb i hotel Porin u kojem sam sa policijom u nekoliko navrata razgovarao najmanje 10 sati, nisam doživio niti jednu neugodnost. Ja sam hrvatskoj policiji jednom riječju zahvalan, jer sam znao da ne dolazim samo kao državljanin Srbije, nego kao srpski ratni reporter, a to svakako mom slučaju daje određenu težinu”, objasnio je naš sugovornik.
Ratne fotografije kao neugodan dokaz
U hotelu Porin je nakon karantene i uzimanja otiska prsta, Dejan Marković prošao prilično iscrpljujuće razgovore, no oni su mu istodobno donijeli i olakšanje. Za njegov odlazak u Hrvatsku kao i njegove razloge traženja azila, do tada su znala samo dva njegova najpouzdanija prijatelja iz Srbije. Sada je, konačno, mogao ispričati o 18-godišnjoj kalvariji, pritiscima, prijetnjama, egzistencijalnoj i životnoj ugrozi koja, po njegovim riječima, dolazi iz “medijskih, komandnih centara”, a koje smatra izvorom svih zala u Srbiji:
“Da, mediji su i u ratu bili glavni centri moći, a sada se najavljuju ubojstva i slično. Posjedujem jednu od najbogatijih zbirki fotografskih zapisa u bivšoj Jugoslaviji. Ona se temelji na povjesnim trenutcima koje sam ulovio svojim objektivom i koji svjedoče o nekim situacijama koje bi Srbija rado zaboravila ili porekla. Od fotografija predratne atmosfere u Kninu 1989. kada se u zraku već mogao namirisati nadolazeći užas te fotografija cijelog srbijanskog vrha sa Slobodanom Miloševićem na čelu, pa sve do ratnog kaosa u Bosni i Hercegovini. Za fotografije se kaže da govore “više od tisuću riječi”. Neke od njih bi Hrvatskoj sjajno poslužile za potraživanje ratne odštete i u Srbiji se za to zna. Zato su mi, nakon povratka iz Haaga koji sam već spomenuo, kroz sve ove godine najprije onemogućili da radim, zatim su mi prijetili, upadali u stan i ono najgore, oteli mi dobar dio arhive. Ostao sam bez fotografija iz Mostara, s Kosova, Kupresa, a oduzete su mi i snimke sa čuvenog beogradskog prosvjeda 9. ožujka. “
Dejan Marković je nakon boravka u hotelu Porin, smještaj pronašao u Karlovcu. Porin nakrcan azilantima i događaji koje je tamo dokumentirao su, kaže, posebna priča koju je isto tako voljan prvom prilikom objelodaniti. Za sada se, ipak, zadržao na ljudima koji su mu u Srbiji zagorčali život:
Najveći lovci na glave – srbijanski mediji
“Pogrešna je teorija da Vučić upravlja medijima, jednako kao što se pogrešno mislilo da je Milošević u “ono doba” upravljao medijima i “stisnuo gumb” za početak rata. Dok su se Milošević i Tuđman sastajali više desetaka puta kako bi pronašli zajednički jezik, obojici je o glavi radio Stambolić. Pokušavam reći da su hrvatski i srbijanski predsjednik u to vrijeme na neki način imali zajedničkog neprijatelja. Riječ je o nadmoćnim službama, kao što je Udba, koja je u Srbiji potpuno preuzela kontrolu u apsolutno svim segmentima, a posebno u medijima. Srbija nema niti jedan neovisan medij. Ljude, koji poput mene, imaju saznanja i dolumente, a koje oni nemaju pod kontrolom,takve službe rješavaju pod okriljem noći. Udba radi uhodanim metodama, njihovi su članovi u svim sporama društva i odlično međusobno surađuju. Prilično sam siguran da dobro surađuju i sa hrvatskom Udbom, što službeno, što neslužbeno. No, nadam se da Hrvatska neće doživjeti sudbinu Srbije koja više ne zadovoljava niti jedan kriterij koji definira jednu državu. Jednom je premijer Hrvatske Milanović izjavio da Srbija nije država, nego teritorij. Vučić je jedini koji je to komentirao kao diplomatski ekces, a zapravo je većina u Srbiji shvatila da je Milanović bio u pravu”
“Kako sam postao ratni fotoreporter”
Naš sugovornik bez imalo ograde tvrdi kako je najsnažniji srbijanski medij B92, jedan od vodećih medija koji odlučuju o sudbini nepoćudnih pojedinaca. Odvažno navodi Verana Matića, glavnog i odgovornog urednika ovoga medija kao jednog od “velikih igrača” srbijanskih tajnih službi iz “Stambolićeve linije”. No, kako je ovaj magazinski reporter postao ratni, to je, prisjeća se Marković – posebna priča:
“Od JNA sam ’91. dobio poziv za “vojnu vježbu”. Bilo je sasvim jasno da se vojni obveznici regrutiraju za rat, ali bilo kakvo odbijanje poziva najoštrije se sankcioniralo. Imao sam sreću da sam se našao u autobusu punom nevještih beogradskih, gradskih mladića od kojih u smislu ratovanja nije bilo nikakve koristi, pa sam istog jutra zatražio da me pošalju kao fotoreportera objašnjavajući da će takav moj angažman imati više smisla. “Ilustrovana politika” je poslala hitan dopis general – štabu i meni je dozvoljeno da ponesem aparate. Nakon nepunih 15 dana,vraćeni smo kućama. Preplašeni gradski momci,koji su vidjeli da to nije film, već pravi rat. Mada, mogli su nas šutnuti u Vukovar. Događalo se, tko ko te pita…”
Savršena meta: “Za njih sam ‘šiptar’ koji ima dokaze”
Zadaća Dejana Markovića bila je pratiti srpske postrojbe diljem bosanske bojišnice i bilježiti sve trenutke koje je smatrao važnim. Tako je nastala zavidna zbirka sjajnih ratnih fotografija i povijesnih svjedočanstava koje su srpskim službama – prst u oko. No, Marković tvrdi kako im nije samo zbog toga postao metom:
“Moj pokojni otac i veliki dio obitelji su iz Prištine. Bili su zanatlije, zatari i urari. Moj djed se zvao Alojz, a otac mi je kršten u Janjevu. Zbog toga, ja sam za Srbe “smrdljivi Šiptar” i “ustaša”. No, vjerujte mi, to uopće ne smatram uvredama. U ovom trenutku, za mene je teška opcija biti Srbin, bez obzira na činjenicu da sam odrastao u Srbiji i tamo živio cijeli život. Ne mogu se identificirati s ljudima koji su srpski narod teško osramotili i navukli bijes na ljude koji to nisu zaslužili. Nisu tamo svi poludjeli, ali to više nije moja briga. Neka to rade nadležni iz hrvatskog I međunarodnog pravosudnog i sigurnosnog sustava. Za doprinos međunarodnoj pravdi, stojim na raspolaganju.”
Pomogli mu hrvatski branitelji i “purgeri”
Srpski ratni reporter koji se, kako kaže, već dugo ne osjeća pripadnikom tog naroda, sada čeka da mu Hrvatska odobri azil i nada se pozitivnom rješenju:
“Vjerojatno niste ni svjesni svoje uređenosti. Ja sam je ovdje osjetio na svakom koraku. I ne samo to. Osjetio sam dobrodošlicu od ljudi od kojih bi se to najmanje očekivalo. Od purgera i lokalne škvadre koja mi je pomogla u najtežim trenutcima odlaska iz Porina kada je postojala mogućnost da spavam na Maksimiru ili kolodvoru, pa do pravih autentičnih branitelja, koji su mi također ponudili pomoć. Zamislite, mislio sam da će me iscipelariti, a oni me zovu u svoje kuće da jedemo i pijemo. Jedan od branitelja koje sam upoznao je vrsni umjetnik a drugi vrijedni majstor, također umjetnik u svom zanatu. Želja mi je da jednom javno predstavim te krasne ljude koji su mi odobrili “purgerski azil”, ali sada nije vrijeme. Jednom ću objaviti fotografiju cijele škvadre, može? Zaslužili su Zagrepčani jednu dobru priču, zar ne?”, kazao je za kraj fotoreporter iz Srbije, čovjek zavidne karijere, vlasnik fotografskog blaga i mogući novi državljanin Hrvatske koji je pod nadimkom Didi već zaživio i na zagrebačkim prostorima.
wpDiscuz