Published On: Sub, stu 10th, 2018

Bošnjaci pripremaju pakleni plan: Istina o Hrvatima o kojoj se šuti

U svojem posljednjem javnom nastupu bivši predsjedavajući Vijeća ministara, šef diplomacije u Bosni i Hercegtovini te dugogodišnji šef SDP-a Zlatko Lagumdžija obratio se Bošnjacima, pozivajući ih da u slučaju presude Izborne komisije, koja ne bi išla na ruku Bošnjacima, napuste institucije Bosne i Hercegovine. Upravo stoga, dio bosanskohercegovačke javnosti zapitao se je li nastupio početak kraja Bosne i Hercegovine, o čemu se dugo lamentira, ili su pak njegove riječi uvertira u novu međunarodnu konferenciju, piše Dnevno.hr

U kontekstu tih njegovih riječi valja sagledati što točno radi Izborna komisija u sjedinjenoj državi te što se ondje zapravo događa. Dobro upućeni svjedoče kako je kriza u Bosni i Hercegovini startala upravo s Lagumdžijom, a po svemu sudeći s njime će i okončati.

Ključna je godina za shvaćanje situacije u BiH davna 1995., kada je potpisan Daytonski sporazum, čijim su jamcem postale i važne svjetske sile. U Daytonu je stavljen potpis na formiranje Republike Srpske s jedne strane, te Federacije BiH s druge strane. Drugim riječima, potpisnici toga sporazma pristali su na kreiranje Republike Srpske, a ona je pak prema Daytonu, ali i prema ustavu fomirana kao država srpskog naroda.

Ono na što upozorava naš sugovornik i analitičar iz BiH jest upravo odbredba iz Ustava u kojoj se spominje riječ ‘država’, istovjetno kao i u Ustavu Federacije BiH. No, RS je uređena unitarno, kao građanska unitarna država, za razliku od Federacije BiH u čijem je Ustavu jasno naglašeno da se radi o bošnjačko-hrvatskoj federaciji, uređenoj federalno, što bi se donekle moglo poistovijetiti sa Švicarskom, na način da u njoj federiraju dva naroda. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina u startu je nastala kao unija dvaju asimetričnih entiteta, jedan je centraliziran i zove se Republika Srpska, a drugi decentraliziran i nosi ime bošnjačkohrvatska Federacija.

Predviđeno je ujedno, da RS bira jednog člana Predsjedništa, a Federacija njih dvoje – Hrvata i Bošnjaka. Parlament je, rukovodeći se odredbama Daytonskog sporazuma bio primoran donijeti Izborni zakon, a iz toga pak proizlazi da Hrvat i Bošnjak u Ustavu znače predstavnika Bošnjaka i Hrvata, jer u suprotnom bi bilo rasistički vjerovati da je Sporazumom propisana nacionalna pripadnost predsjednika. Međutim, taj famozni izborni zakon u Parlamentu nikada nije donesen niti je zaživio, nametnuo ga je Ured visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR), podsjeća naš sugovornik dodajući da isti obiluje nepravdom i gomilom manjkavosti te da baš od tada počinje netrepeljivost među hrvatskim i bošnjačkim narodom, jer OHR Bošnjacima daje mogućnost otimačine hrvatskog mjesta u Predsjedništvu, što je u najmanju ruku čudno, jer kako naš sugovornik sarkastično poručuje – svijet plaća OHR da u BiH širi ljubav i gradi zajednički suživot kroz mir, a ne kroz sijanje mržnje.

Ipak, pravi se sukob ne odvija oko institucije Predsjedništva, kao što bi se na prvi mah moglo zaključiti. Pozadina ove priče znatno je ozbiljnija, premda ne treba zanemariti niti funkciju Predsjednika koja je također važna. Svo to vrijeme, nad hrvatskim narodom u BiH traje svojevrsni ‘apartheid’, upozorava naš sugovornik iz te zemlje, referirajući se na 2000-e godine, kada Alija Izetbegović dobiva spor o konstitutivnosti na Ustavnom sudu koji dosuđuje da je konstitutivnost naroda krovno načelo BIH. Iznad svih načela. I proglašava to načelo na cijelom teritoriju BIH.

Tom odlukom Hrvati i Bošnjaci trebali su ući u institucije Srpske a Srbi u institucije Federacije. Međutim, OHR u savezu s Lagumdžijom i njegovom ondašnjom Vladom donosi prilično čudne izmjene ustava i nameće ih, a Parlament BiH opet nije proveo odluku, provode je stranci. Republika Srpska, kao građanska država, dobiva vijeće Bošnjaka i vijeće Hrvata, ali valja znati da je riječ o nemoćnim institucijama u odnosu na Dom naroda, RS prolazi neokrznuto od strane ustavnih promjena, a OHR u Federaciju Bošnjaka i Hrvata uvodi srpski klub u Dom naroda, ona postaje Federacija i Srba, premda oni predstavljaju jako malen narod.

BIH dakle i dalje nastavlja živjeti život unije dva asimetrična entiteta. Srpska zadržava svoj ustroj građanske države, dok Federacija dobiva klub Srba u Domu naroda. Što je dosta moćan alat za malene Srbe. Tu pak dolazi do još jednog krucijalnog pitanja – zašto se Bošnjaci tada ne bune? U RS nisu dobili gotovo ništa, a u Federaciji BiH su im poput bumeranga vratili Srbe, kroz Dom naroda, a uz to sastav Vlade Federacije se mijenja pa tako u hrvatskobošnjačkoj državi više ne sjedi osam Bošnjaka i Hrvata, nego i tri ministra Srbina, dok se paralelno broj Hrvata reže na pet. Naoko, doima se da Bošnjaci time ništa nisu niti dobili, niti izgubili te da i dalje drže polovicu svih instutcija, a da su Hrvati oslabljeni, dok su najveću dobit izvukli Srbi.

Međutim, politička previranja u BiH teško je promatrati na prvu te o tome donositi ishitren sud. U stvarnosti se, podsjeća nadalje naš sugovornik odvilo nešto posve suprotno. Bošnjaci shvaćaju da im je OHR dao šansu da potpuno kontroliraju bošnjačko-hrvatski entitet te da im je ponuđeno da od Federacije naprave svoju bošnjačku Republiku, na čemu se od tada i radi. Preko kontrole srpskih pozicija, dobili su u to doba mogućnost za nadjačavanje Hrvata. Srbi naime, u BiH ne igraju odveć značajnu ulogu s obzirom na brojke, jer manjka ih 200 tisuća pa stoga skoro svaki imenovani Srbin u vlast Federacije imenuju i kontroliraju Bošnjaci pa od tada gotovo i nema Srbina u Federaciji koji nije bio ”bošnjački”, ali i antihrvatski Srbin koji se bori čak i protiv Banja Luke obavljajući poslove po željama i naputcima bošnjačke politike, što znači da Bošnjaci od toga perioda ne kontroliraju samo osam svojih ministara, već i tri srpska iz čega pak proizlazi da u potpunosti prevladavaju u Vladi Federacije, u kojoj sjedi skromnih pet Hrvata. Ujedno, Bošnjaci u potpunosti nadziru srpski klub u Domu naroda, jer u njega involviraju svoje Srbe, a tu je i kontrola nad klubom Ostalih, riječ je naime o onima koji se ne osjećaju pripadnicima niti jednoga od tri BiH naroda, u pravilu mahom su i tu ljudi s bošnjačkim predznakom, svjedoči naš upućeni sugovornik.

Jasno je da je OHR pozvao Bošnjake 2000-e godine da krenu u potpunu majorizaciju drugih. Oni su dosad trebali završiti posao. No nisu. Hrvati su se oduprli jer je za potpuno ovladavanje Federacijom, Bošnjacima bila nužna kontrola nad trećinom Hrvata u hrvatskom klubu Doma naroda, a Bošnjaci su do trećine Hrvata u Domu naroda također došli uz asistenciju OHR-a.

Dom naroda se popunjava preko deset kantona, a broj kantona u kojima Bošnjaci tvore većinu ili relativnu većinu je šest. Bošnjaci bi tako postavljali svoje ‘probošnjačke’ Hrvate u kantone u kojima dominiraju, nakon čega su slani u Dom naroda pa Hrvat koji nije bio probošnjački nastrojen, a živi kao manjima u većinskom bošnjačkom kantonu zapravo nema nikakve šanse ući niti u kanton niti u Dom naroda. Kada bi Bošnjaci uspjeli nametnuti svojih šest Hrvata, što im je pošlo za rukom dva puta, mogli su proglasiti Vladu Federacije, ignorirajući volju hrvatskog naroda, u državi u kojoj u Ustavu stoji da su Hrvati ravnopravni Bošnjacima, oni su radili Vlade bez Hrvata. Sve to uz šutnju Hrvatske, EU i svijeta. Ta je mogućnost pala na Ustavnom sudu pa se Bošnjaci sada ljute i prijete prosvjedima, jer više neće moći primjerice u kantonu Goražde u kojem žive 24 Hrvata, hrvatskom narodu nametnuti predstavnika te ga slati u Dom naroda i na taj način proglašavati Vladu bez Hrvata.

Ustavni sud je dosudio da pojedini nacionalni  klub Doma naroda nije dom kantona nego dom naroda i da mora vjerodostojno predstavljati narod, stoga je sada Izborna komisija primorana kreirati način punjenja Doma naroda Federacije, a da klubovi naroda u njemu održavaju stvarno stanje s terena, bez da ih popunjavaju Bošnjaci te stoga u bošnjačkim redovima nastaje panika i optužbe kako Hrvati ucjenjuju i ruše državu.

U praksi to znači da Bošnjaci gube ne samo kontrolu hrvatskog kluba naroda nego i srpskog. Pravda je u ovoj priči spora, ali je na strani Hrvata u FBIH, a za nju se podsjetimo bore punih 18 godina. Zato, navodi naš sugovornik bošnjački mediji sada nastoje sotonizirati svakog hrvatskog političara, u javnost se puštaju razni spinovi te se vraćanje odnosa u Federaciji u okvire Ustava naziva ‘rasističkim zakonima’, iako je rasistički zapravo da Bošnjaci Hrvatima u 21. stoljeću biraju ne samo ljude u domovima naroda i vladu, nego i Predsjednika koji se bira na samoj razini države.

Koliko je apsurdna priča oko BIH najbolje govori podatak da su za Komšića glasali i oni Bošnjaci koji su u ratu proganjali pa čak i ubijali Hrvate. On je naime oko sebe okupio najgore bošnjačke nacionaliste. Lagumdžija je dakle, u svojem posljednjem nastupu poručio da ako Izborna komisija donese zakon u skladu s ustavom, da takva Federacija, Ustavna, Bošnjake ne treba zanimati.  I da trebaju napustiti Instutucije BIH.

Konačno vidimo koji narod u BIH ne prihvaća suživot i državu. Hoće li izlazak Bošnjaka iz institucija dovesti do rata u BiH?

Teško. Ali do novog Daytona, i prelaska BIH u briselsku fazu, recimo kao državu s tri konfederalne jedinice, programskom državnom vladom i jednim predsjednikom ili čak bez predsjednika, dakle nešto po uzoru na Britaniju, to svakako da, prenosi dnevno.hr