Summit šefova država ili vlada 30 zemalja saveznica NATO-a završava danas poslijepodne, a Nacrt NATO-ovog dokumenta, zvanog “communique” potpuno je izmijenjen nakon istupa Zorana Milanovića , predsjednika RH koji je u jednom trenutku zaprijetio da predloženi tekst uopće neće biti izglasan u svojoj cijelosti.
Hrvatska ispred 29 članica NATO-a
Sam “Communique” tek se u manjem dijelu bavi Bosnom i Hercegovinom koja nije u fokusu interesa velikih sila. Srž NATO intesera odnosi se naravno na Kinu, Rusiju, Bliski Istok i druge NATO-u strateški daleko važnije teritorije.
Premda ga većina članica u Brusselsu nije shvatila ozbiljno, (prije 6 dana naime odnosi su bili 29 na prema 1.) kada je tražio unošenje riječi Dayton i izbacivanje riječi “građani” tvrdeći da je tekst NATO-ovog dokumenta urađen kao da ga je pisao neki NGO u Sarajevu, u samo par dana stvar se potpuno promijenila.
Na kraju svu svi Milanovićevi zahtjevi uvaženi.
Milanovićev stav naime bio je prilično jasan:
Hrvatska je mala zemlja, mi se vama ne miješamo u velike globalne ciljeve i podržat ćemo ih, ovo je opet naš nacionalni interes, ako ste nam partneri u NATO-u poštujte nas, nemojte nas gaziti. Osim toga, ovo što tražim dio je međunarodnog prava, čiji ste i vi jamci. Ako tekst ostane neizmijenjen Hrvatska neće dići ruku za njega. Dakle nema uopće izglasavanja niti ostatka teksta.
Milanović je iza svojih uvjeta stajao punih 6 dana . Iako je taj pristup izazvao konsternaciju NATO lidera u Brusselsu, na kraju su shvatili da Hrvatska nije u diplomatskom smislu tako mala država kako se činila. I da pred sobom imaju ozbiljnog lidera.
Iz brusselskih kuloara saznajemo da je malo tko vjerovao da će Hrvatska istaknuti veto, pa čak niti hrvatski diplomati u EU jer je dosadašnja praksa Hrvatske obično bila da Hrvatska u pravilu negoduje na pasuse koji joj se ne sviđaju a u konačnici pristane na pritiske velikih. Procjenjivalo se da će Plenkovićeva Vlada upravo tako postupiti. Uz negodovanje, pustiti da stvar prođe.
Treba pošteno reći, Plenković i Radman imaju naime identičan stav Milanovićevom što se tiče predloženog teksta no ostaje pitanje bi li oni uložili veto na predloženi tekst? Sami procjenite. Ili odgovor na ovo pitanje uputite direktno njima.
Ovim potezom, Milanović je digao ljestvicu RH politike prema BIH s razine činovnika na razinu politike. To je daleko snažnija razina i ujedno novi imperativ i Vladi RH.
Ujedno digao je ugled Hrvatske među NATO članice.
Nitko te u NATO-u ne cijeni ako se ne boriš
Ta zemlja unutar NATO-a više nije “poslušni okrajak Zapadnog Balkana koji tamo postoji samo da bi klimali glavama i bili štit prodoru ruskog utjecaja”.
Tako je nakon Milanovićevog upornog “Ne” koji je istaknuo pred 29 članica NATO-a u konačnom tekstu uvedena riječ Dayton te naglašena potreba za izbornom reformom u BIH.
Od tri uvjeta:
- izbacivanje riječi građani koja je dominirala tekstom o BIH,
- ubacivanje riječi Dayton
- i unošenje nužnosti izmjene Izbornog zakona,
uvažena su sva tri. Odbijen niti jedan. Točka.
Mediji sa sjedištem u Sarajevu, kako bi prikrili poraz, stvar će pokušati popraviti izlikom da se radi o “uspjehu” jer se ne spominju “konstitutivni narodi” budući da drugog načina nemaju da skriju neostvarenje plana.
Očekujmo stoga Turkovićku, Bakira Izetbegovića i Komšića na gotovo svim emisijama ovih dana.
Konstitutivni narodi su međutim dio Daytonskog sporazuma. Daytona koji jasno stoji u izglasanoj izjavi. Konstitutivni narodi naime, u Daytonskom sporazumu se navode kao natkriljujući, temeljni dio tog Ustava.
I sam Milanović uopće nije tražio da ih se spominje.
Naprosto, riječju “Dayton” on je postigao što je i najavio. Zaštitio konstitutivnost koju netko pokušava ukinuti mimo redovnih demokratskih procedura.
Milanović je naime bio svjestan da zbog BIH svjetske sile neće žrtvovati svoje interese na globalnoj razini. Da nitko zbog drveta neće sjeći šumu.
U konačnici Milanović je napravio i više nego je najavio.
Hrvatsku je vratio na svjetski i europsku diplomatsku pozornicu te je odradio posao za Plenkovića i Radmana, koji u svojoj uljuljkanosti u frazeologiju “Brusselskog i NATO partnerstva” ponekad i zaborave što stvarno partnerstvo doista jeste i što treba biti.
Nakon ovog istupa za očekivati je da će Hrvati u BIH u budućnosti moći gledati tandemsku i dodatno ojačanu politiku Vlade i Predsjednika prema BIH.
Dignutu daleko iznad činovničke razine.
Uz svakako neizbježna prepucavanja na relaciji Plenković Milanović.
Konkurentnost njih dvojice možda je čak i dovela do ovog snažnog državničkog poteza Predsjednika RH.
Zaključak: Konkurentnost je zdrava, i konkurentnost nam je jako važna.