Josipović: Prebacivanje “krivnje” na Tuđmana da je bio neubrojiv je uvredljivo!

Ponovno “oživljena” priča o ratifikaciji sporazuma o razgraničenju koji su 1999. potpisali Tuđman i Izetbegović posljednjih je dana digla veliku buru u hrvatskoj javnosti. Treba li sporazum ratificirati ili ne treba? Bi li to bila predaja hrvatskog teritorija? Bi li za ratifikaciju bila potrebna dvotrećinska većina u Saboru? Treba li možda, umjesto ratifikacije, ići na međunarodnu arbitražu? Sva ta pitanja poslali smo predsjedniku RH Ivi Josipoviću, a njegov odgovor, u kojem po prvi put javno izražava svoje stavove oko ovog “vrućeg krumpira”, Vecernji.hr objavljuje ekskluzivno i u cijelosti!

“Razumljivo je da su građani osjetljivi na svako pitanje o teritoriju države. Posebno u slučaju kakav je Hrvatska, gdje se donedavno prolijevalo krv za teritorijalnu cjelovitost i integritet Hrvatske. I moja je ustavna zadaća da brinem o teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske. Odnos prema sporazumu Tuđman-Izetbegović s pravom je u fokusu interesa javnosti. Načelno, dobro je sa susjedima definitivno riješiti pitanje granica. I sam sam 2010. ratifikaciju tog sporazuma isticao kao jednu od mogućnosti da se to učini.

Mislim da Vlada, prije upućivanja sporazuma na ratifikaciju u Sabor, zbog osjetljivosti pitanja, treba javnosti razjasniti nekoliko važnih stvari. Prvo, treba jasno reći kako za naše granice, pa i onu na jugu, jedini mjerodavni kriterij jest je li neko područje na dan našeg osamostaljenja bilo u sastavu Hrvatske ili nije. To je zaključak Badinterove komisije koji je obvezujući za sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Konkretno, treba utvrditi jesu li dva škoja i vrh Kleka bili dio Hrvatske ili dio BiH na dan našega osamostaljenja. Sve drugo, priče o Dubrovačkoj Republici, ovom ili onom ratu, vlasništvu zemlje, prometnicama i slično, irelevantne su. Ako su sporna područja bila u sastavu BiH, pripadaju prema međunarodnom pravu BiH, bez obzira na Sporazum Tuđman-Izetbegović i to jasno javnosti treba reći. S druge strane, ako su bili dio Hrvatske, onda je riječ o promjeni granica i u Saboru se sporazum može ratificirati samo dvotrećinskom većinom.

Nadalje, javnosti treba objasniti cjelinu sporazuma, pokazati što Hrvatskoj pripada na Uni. I treće, u javnosti se šire dezinformacije kako je BiH već ratificirala sporazum. To nije istina. I Vlada i javnost trebaju imati na umu da će, s obzirom na način odlučivanja u BiH, kod susjeda vrlo teško doći do ratifikacije. Od političkih stranaka i političara očekujem da o ovom osjetljivom političkom pitanju postignu konsenzus.

Očekujem da se krene od temeljnog pitanja, onog s početka, je li na dan osamostaljenja sporno područje bilo u BiH ili u Hrvatskoj i da se sukladno odgovoru na to pitanje, formira realna politika koja nije prazni populizam.

Prebacivanje „krivnje“ na prvog predsjednika Tuđmana da je bio neubrojiv kada je potpisivao sporazum uvredljivo je i za državu i za prvog predsjednika, i potpuno irelevantno u nekoj mogućoj arbitraži ili međunarodnom sudovanju. Nadam se da taj argument više ni jedan ozbiljan političar neće koristiti. Naravno, uvijek je moguće u dogovoru sa susjedima otvoriti nove pregovore ili upustiti se u arbitražu. Ali, i takva odluka mora biti utemeljena na realnim očekivanjima, pa i na prihvaćanju mogućnosti da rezultat bude za nas nepovoljniji no što ga nudi sporazum. Na kraju, treba istaći kako se sadržaj sporazuma već dvadeset godina primjenjuje kao privremeni režim i da u tom režimu nije bilo nikakvih konflikata ili političkih problema.”