Zašto Srbi i Hrvati ne vole Bošnjake?
„Čovjeku se i nehotice nameće pomisao da je to sve možda uskrsavanje ili povampirenje ili bar nastavak one prastare zlokobne odluke o proganjanju Bosne i Bošnjana još iz onih davnih (srednjovjekovnih) vremena, samo sada pod drugim imenom i vidom.
Psihologija poznaje takve slučajeve, gdje se stari ciljevi, navike i predrasude dugo održavaju i djeluju u sasvim izmijenjenim uslovima, samo pod novim parolama. Primjera tomu ima dosta u raznim istorijskim zbivanjima u svijetu.
Naprimjer, kod nas ranija proganjanja „krstjana“ u Bosni iz vjerskih razloga i vjerske mržnje, i kasnije je proganjanje muslimana Bosne iz „nacionalnih interesa“.
Ili, proganjanje i uništavanje nekih muslimanskih zajednica i naroda u Europi i Aziji, ranije „iz vjerskih razloga“, a kasnije iz „viših nacionalnih interesa“ ili „u ime napretka i progresivnih ciljeva“.
Kada je Bosna, u drugoj polovini 19. stoljeća (zaključkom Berlinskog kongresa 1878.), izdvojena ispod turske vlasti i predana pod vlast Austrije, za Bosnu i bosanske muslimane nastala je sasvim nova i vrlo teška situacija.
Muslimani su smatrali da su oni tim događajem najviše pogođeni i kao muslimani i kao Bošnjaci, pa su austrijskoj okupacionoj vojsci dali svoj poznati otpor.
Nema sumnje, da je u novom pritisku austrijske okupacije bilo i prastarih prizvuka proganjanja Bosne i Bošnjaka, a i u otporu ovih velikim dijelom progovorilo je, nesvjesno, staro bošnjaštvo.
Mlade muslimanske generacije iz Bosne, koje su se sada, u novonastaloj situaciji, školovale na našim i drugim europskim učilištima, došle su u tešku dilemu, pa i zbunjenost, u pogledu svog nacionalnog izjašnjavanja.
Oni su, kao i drugi naši muslimani, strahovali i zebli od austrijske politike i katoličke crkve za svoju nacionalnu i vjersku budućnost.
Srbi su, sa svoje strane, razvijali sve jače svoju nacionalnu propagandu, naročito među bosanskom muslimanskom omladinom koja se školuje u Beogradu.
Usljed toga, usljed austrijske okupacije i usljed političke igre velikih europskih sila na Balkanu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, mnogi naši omladinci toga vremena smatrali su da se više ne mogu deklarirati kao Bošnjaci i javno ispovijedati svoje bošnjaštvo jer za to ne bi našli razumijevanje ni podršku ni kod Srba ni kod Hrvata, a bez takve podrške (onih) čija je nacionalnost priznata u Europi i u svijetu, strahovali su za svoj biološki opstanak i za očuvanje minimuma svojih prava.
Smatrali su da se, u novim vremenima koja dolaze, može opstati samo u sklopu jače nacije, srpske ili hrvatske.
Zato su se počeli izjašnjavati jedni kao Srbi, a drugi kao Hrvati.
Uz to, svi oni intelektualci muslimani – književnici, pisci, javni i društveni radnici i službenici – koji su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati, bili su na razne načine prihvaćeni i podržani od Srba odnosno Hrvata, pa su u takvom svom stavu nalazili i svoj lični uspjeh i prosperitet za koje su držali da ih ne mogu imati bez podrške srpske odnosno hrvatske sredine.
Tako su se, po njihovom mišljenju, opći muslimanski i njihovi lični interesi, potpuno poklapali i našli na istom putu, što im se činilo kao dobar dokaz ispravnosti njihova puta i stava i što im je bar prividno umirivalo savjest.
Dakle, opći i osobni oportunizam bili su presudan faktor u nacionalnoj orijentaciji mnogih od njih.
Ali, to sve nije moglo, niti može, izmijeniti historijske činjenice i dobro poznatu stvarnost u pogledu bosanske nacionalnosti bosanskohercegovačkih muslimana.
Ovo tim prije, što široki narodni slojevi naših muslimana nikad nisu prihvatili gornje koncepcije svojih intelektualaca, niti su pošli njihovim putem, nego su na takve svoje intelektualce gledali kao na određenu i odnarođenu djecu, a u sebi čuvali i nosili duboko osjećanje i svijest o svojoj bosanskoj nacionalnosti, o svom bošnjaštvu.
Bosanska nacionalnost nas bosanskohercegovačkih muslimana ne bi trebalo da uzbuđuje i uznemirava našu braću Srbe i Hrvate, jer za nas naša nacionalna posebnost, naše bošnjaštvo ne znači ni u kom slučaju udaljavanje od našeg slavenskog roda i rođaka uopće, a pogotovo ne udaljavanje ili otuđivanje od naše braće Srba i Hrvata.
Naprotiv, mi kroz svoje bošnjaštvo hoćemo da se sve čvršće povežemo sa slavenskim narodima, da svoju sudbinu i budućnost neodvojivo vežemo za sudbinu svoje braće Srba i Hrvata, braneći svi zajednički svoje bitne interese pred svakom opasnošću i svačijim napadom, sarađujući međusobno i gradeći zajednički bolju budućnost kao rođena braća ali, priznajući i poštujući jedni drugima osnovna ljudska i građanska prava, u koja prvenstveno spada slobodno nacionalno osjećanje i izražavanje.
Čovjek čovjeku, uopće u ljudskom društvu, kao i brat bratu u porodici, mogu najviše dobra i koristi učiniti, mogu se istinski pomagati ako se međusobno poštuju i ako jedni drugima priznaju, daju ona prava koja svakom pripadaju.
U protivnom slučaju često svi trpe opštu štetu.
Duboko je i dalekosežno značenje naše narodne mudrosti, koja kaže:
„Ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara“.
“Na toj mudrosti svi se možemo poučiti i treba da se poučimo.”
Ovako nekako, ovim riječima Kasim-ef. Dobrača završava svoj rad o islamu, patriotizmu i nacionalizmu.
Nitko ne zna, niti može makar naslutiti koliko je ovakvih, korisnih i poučnih, djela i govorenja koja „kao da su jučer pisana“ izgubljeno ili zaboravljeno u našoj prebogatoj intelektualnoj prošlosti koje je trebalo samo pronaći i primijeniti.
I ovaj rad bi zasigurno ostao nepoznat, zaboravljen i zakriven do Bog-zna-kad.
Srećom, još ima onih kojima i prošlost napose, ali i naša intelektualna tradicija znače, poput dr. Ferid-ef. Dautovića koji je ovaj dragocjeni tekst otkrio i 2005. objavio u svome djelu „Kasim ef. Dobrača – život i djelo“.
No, kako kod nas historija sa svakom generacijom počinje ispočetka, sve su prilike da će već sljedeća ponovo otkrivati ovovremenu ulemu i intelektualce i čuditi se kako je moguće da se u „njihovo vrijeme za njih nije znalo“.
Znajući nas… može biti da se znalo, ali da nikome nije bilo stalo.
(Dnevni avaz)
wpDiscuz
