ECO SE NASMIJAO NOVINARSTVU, POLITICI I SAMOME SEBI Roman o novinama koje proizvode spinove i kreiraju novu stvarnost

Svoj sedmi roman, i opet triler, slavni je pisac smjestio u fiktivno milansko novinsko uredništvo i 1992. godinu. Novine imaju i svoje ime – Sutra! – a nulti brojevi zapravo su smišljeni kao ucjena
“Kao prozni autor, ja sam prilično čudnovat stvor: između osme i petnaeste godine pisao sam priče i romane, da bih im se vratio na pragu pedesete” – piše Umberto Eco u eseju “Kako pišem”, objavljenom u knjizi “O literaturi”.
U istom eseju, nakon što prokomentira svoju “ocvalu bestidnost” i tridesetogodišnju “tobožnju stidljivost” – Eco opisuje kako su nastajali njegovi romani. Zanimljivo, za roman “Baudolino” (2000) imao je čak tri različite ideje: u trećoj je zamislio likove koji osnivaju dnevni list i na nivou “nultih brojeva” isprobavaju kako bi se moglo “praviti” ekskluzivne vijesti. “Stoga sam pomislio kako bih romanu mogao dati naslov ‘Nulti broj’, no bilo mi je nešto nedovoljno uvjerljivog u toj ideji”.
Vrijeme prije mobitela
“Nulti broj” se u Umbertu Ecu, dakle, “krčkao” skoro dva desetljeća, sve dok nije postao dovoljno uvjerljiv da se pretoči u njegov sedmi roman i opet triler. Smjestio ga je u fiktivno milansko novinsko uredništvo, godina je 1992, pripovjedač Colonna, jedan od šestero fiktivnih urednika, propali je pisac, ghostwriter i povremeni prevoditelj s njemačkog. Čitavu operaciju vodi stanoviti Simei, “čovjek s tuđim licem”, novine imaju i svoje ime – Sutra! – a nulti brojevi zapravo su smišljeni kao ucjena: preko nultih brojeva bogataš Commendatore Vimercate želi se uvaliti među financijske – bankarske – moćnike.
Eh, kako se dalekom čini danas ta 1992: Eco nas podsjeća kako je to još bilo vrijeme prije mobitela – Simei čak sasvim uvjerljivo teoretizira da su mobiteli spravice bez budućnosti, i kao i toliko puta ranije jedna uvjerljiva teorija pokazala se potpunim promašajem. Commendatore Vimercate je pak berluskonijevski tip mogula koji u svojoj “pretpolitičkoj” fazi kontrolira jadranske hotele, domove invalida i poneku lokalnu televiziju koja u večernjim satima emitira isključivo dražbe, tv-prodaju i golotinju. Nije li to bio autentični Berlusconi? Pa možda i nije – Berlusconi je drmao AC Milanom još od sredine osamdesetih – Zvone Boban je baš te 1992. prešao u Milan iz Barija – no Eco šuti o nogometu, a u “Nultom broju” je i Vimercate u prvoj sporednoj ulozi.
Monolog urednika
Svoju ideju, duhovitu i svakako zabavnu, da piše roman o fiktivnim novinama – Simei usput traži od Colonne da piše knjigu kojom bi ucjenjivao Commendatorea Vimercatea ako ga ovaj zezne – Eco je raspleo u pomalo neočekivanom smjeru, u političku zavrzlamu koju i nije baš uvijek najlakše pratiti (doduše nije loše za roman da katkad malo iznevjeri čitateljska očekivanja). U drugom dijelu romana jedan od urednika, Romano Braggadocio, u dugoj seriji monologa (postupak relativno čest u trileru – Dan Brown ga obožava) pripovijeda Colonni o svom epohalnom otkriću:Mussollini nije ustrijeljen 1945. već je pobjegao u nepoznatom pravcu, a prava je žrtva bio njegov dvojnik.
Lako je spojiti novinarstvo i teoriju zavjere, no Eco prvo razmišlja o novinama koji ne govore o onom što se dogodilo već proizvode novinske spinove i kreiraju novustvarnost. Nije važno što je istina, davno su izumrli naivci koji bi novinama “vjerovali”. Teorija zavjera lako se lijepi uz kompliciranog operetnog lika kakav je bio Mussolini, no možda je i “prava” povijest samo spin. Eco je popriličan pesimist – ne treba vjerovati ničemu što čujemo, vidimo i čitamo – sve su to neke paraizmišljotine, poluistine, zavjere, subnaracije, marifetluci, pričam ti priču – prava se povijest pretače u alternativnu i fikcijsku i obrnuto. I fašizam i komunizam zamutile su povijesne fantazije i manipulacije i zato sve negdje visi u zraku neraščišćeno i neispričano i zato i povijest i teorija zavjere u ovom trileru neumitno vode do novog krvoprolića.
U visokim godinama
Nasmijao se Eco istraživačkom novinarstvu, povijesti, politici pa i samom sebi – može li njegov novi roman uopće proći bez Mussolinija i Berlusconija? Nulti broj svakako naravno nije na razini “Imena ruže” ili “Foucaultovog njihala”, koji su se virtuoznije bavili sličnim ili istim temama, no Eco je u visokim godinama (napunio je 83) i sigurno je morao ispucati svoju životnu fascinaciju novinama i novinarstvom. Zgodna je i intrigantna knjižica taj “Nulti broj”, ima nekog ecovskog šarma.