Kasnije je bilo polemike imaju li ga ili nemaju, koliko su blizu i što zapravo rade Pentagon i izraelska vojska, ali to nije tema ove priče, već slučaj koji nas navodi na isto razmišljanje, a to je bila epidemija ebole u zapadnoj Africi, koja je službeno trajala od 2013. do 2016., ali još uvijek nije iskorijenjena. Ako smo kod epidemije koronavirusa COVID-2019, što se tiče informacija, još uvijek u „zoni sumraka“, epidemija ebole nam može pomoći da bolje razumijemo kako stvari funkcioniraju.
Epidemija ebole u zapadnoj Africi je činjenica koja se 2014. više nije mogla prikriti. Masovni mediji su tada svakodnevno govorili o slučajevima zaraze u Europi, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, što je izazvalo opću psihozu na Zapadu. Čak i kada je slučajeve tek trebalo potvrditi, dovoljna je bila blaga vrućica ili bol u želucu da se odmah podigne uzbuna.
Virus ebole nije nepoznat i prvi je put identificiran 1976. u Južnom Sudanu i DR Kongu. Uzrokuje simptome koji nalikuju na one iz horor filmova i naprosto su zastrašujući. U Africi i izvan njezinih granica virus ubija brzo, mnogo brže od HIV-a, a mrtvih i zaraženih je 2014. već bilo nekoliko tisuća i brojke su progresivno rasle.
Vijest o epidemiji je primorala Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) da izda dozvolu za vršenje pokusa u Africi i korištenje eksperimentalnih lijekova, “budući da je ugroženo javno zdravstvo na globalnoj razini”. Dakle, mogu se “preskočiti” propisane faze testiranja, ali odobrenje mora dati WHO. Ta je odluka donesena u kolovozu 2014., kada je broj umrlih bio 1427, a zabilježenih slučajeva zaraze je bilo oko 2600.
Dakle, već tada je sve bilo dopušteno, iako je još bilo rano za davanje “zelenog svjetla” za eksperimentiranje nad cjelokupnim stanovništvom zapadne Afrike.
U intervjuu kojeg je za Cameroon Voice dao dr. Garth Nicholson, vodeći stručnjak koji je pratio tu bolest, on tvrdi da je prijetnja od ebole “prenapuhana zbog zastrašujuće prirode simptoma bolesti”. Nicholson opisuje dramatične simptome koji se pojavljuju često i kao takvi čine da se relativno lako govori da „bolesnik ima ebolu“.
“Ako imate opasnu i visoko smrtonosnu bolest, poput ebole, ona privlači mnogo pozornosti. Stoga je moguće odmah izolirati pacijente, te nad njima primijeniti puni postupak, otprilike kao što se dogodilo u Gvineji, gdje je sada situacija pod kontrolom”, kaže u intervjuu u to vrijeme dr. Garth Nicholson.
Znanstvenica Anne Sullivan tvrdi kako bi se epidemija mogla koristiti “za podizanje vrlo visoke razine pripravnosti i na taj način prisiliti ljude na cijepljenje”.
Vidjeli smo to nekoliko puta u posljednjih nekoliko godina, na primjerima kao što je bila svinjska gripa. Međutim, nakon općeg alarma se ispostavilo se da je cjepivo bilo štetnije od bolesti.
Podsjetimo se kako se poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz našla na udaru medija i političara u Bruxellesu i Washingtonu kada je odbila izdvojiti sredstva za cjepivo protiv svinjske gripe, a pokazalo se da je bila u pravu.
I tako se za ebolu, za osiromašene i preplašene Afrikance, dozvolilo da se za ebolu koristi eksperimentalni serum “ZMapp”.
Nakon “poboljšanja zdravstvenog stanja” američkog medicinskog misionara, Kenta Brantlya, zaraženog virusom u Liberiji, “ZMapp” su počeli nazivati “čarobnim serumom”.
Međutim, ništa se nije znalo o ovom serumu, niti kakvi su njegovi mogući negativni učinci. Onda je bio testiran samo na majmunima. Međutim, svatko ga je počeo tražiti. Afričke zemlje među prvima, a prije svih Liberija i Sijera Leone, gdje je situacija bila najozbiljnija, prije svega zbog neučinkovitosti vlada koje ništa nisu poduzele na vrijeme, iako je virus već harao Gvinejom, a nedostatak medicinske opreme i lijekova je učinio ostalo.
Nakon “uspjeha” seruma “ZMapp”, kojeg u suradnji s kanadskom kompanijom Defyrus proizvodi farmaceutska kompanija Mapp Biopharmaceutical Inc. iz San Diega, ostale velike multinacionalne kompanije su se dale na posao.
Britanski div GlaxoSmithKline i američki Nacionalni institut za alergije i zarazne bolesti (NIAID) su istovremeno objavili da su razvili cjepivo protiv ebole, koje će se testirati na ljudima u roku od godinu dana.
U tom su se trenutku koristila najmanje tri lijeka i jedno cjepivo protiv ebole, koje je razvijeno uz financiranje Pentagona. Zapanjujuća sličnost s aktualnom pričom u koju neki vjeruju, neki ne vjeruju. Možda s razlogom, jer nedostaje “jedno čudesno brzo i poputno izlječenje” od bolesti uzrokovane koronavirusom, ali da ne kao ona ranije zabilježena, već nešto što će se dogoditi u dva do tri dana i bolesnik će biti pušten kući, zdrav i čio, kao da mu ništa nije bilo.
Naime američko Ministarstvo obrane je već radilo na životinjama i lijekovi i cjepivo su trebali brzo ući u kliničku fazu ispitivanja.
U uobičajenoj praksi, svaki lijek treba prevladati razne faze studije i eksperimentiranja da bi mogao ići na tržište i prodavati se i davati bolesnima. Ponekad taj proces traje i do 15 godina.
Međutim, portal La Leva piše “kako su se u posljednjih nekoliko godina multinacionalne farmaceutske kompanije odlučile zaobići problem previše krute kontrolne faze i to pomoću zapošljavanja svojih ljudi koji volontiraju u Africi i u zemljama u razvoju, a u kojima se eksperimentira s lijekovima čije testiranje još nije odobreno u Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji, odnosno zemljama u kojima završava dvije trećine globalnog farmaceutskog profita”.
Testiranje lijekova i cjepiva na ljudima u Africi je takoreći besplatno
U Sjedinjenim Državama jedno kliničko ispitivanje po pacijentu košta u prosjeku 10 000 dolara, dok je u Africi besplatno. Osim uštede, eksperimentalno ispitivanje na ljudskim subjektima u Africi također donosi uštedu na vremenu, jer farmaceutske tvrtke ovise o lokalnim zakonima, koji su u ovom slučaju u pravilo puno manje restriktivni.
To kompanijama omogućava da se prve pojave na tržištu i prve patentiraju neki lijek. Za jedan dan kašnjenja puštanja u prodaju nekog lijeka farmaceutska kompanija u prosjeku gubi više od milijarde i pol eura.
Kako piše Le Leva, “istinska vrijednost nekog eksperimenta nije njegova učinkovitost i najbolja cijena, nego koliku će prodaju proizvod postići i tko će lijek prvi patentirati, što je prije nekoliko desetljeća, kada je farmaceutsko poslovanje još uvijek imalo dušu humanističke znanosti, bilo nezamislivo”.
Dakle, kompanija Mapp Biopharmaceutical Inc. je bila prva na listi kandidata koje će zaraditi prilično novca na eboli.
U nedostatku jasnih argumenata, klima lažne uzbune koju su stvorili mediji je stvorila idealne uvjete u kojima se afričke vlade osjećaju prisiljene učiniti sve samo da se zaustavi epidemija. Podsjeća li vas to na ove dane, koje upravo proživljavamo u samoizolaciji, potpunoj ili djelomičnoj, prisilnoj ili dragovoljnoj, potpuno nevažno?
Međutim, nitko nije govorio o riziku da su se Afrikanci koristili kao ljudski zamorci. Naravno, to ne bi bilo prvi put u povijesti da se dogodilo.
Oko 35% afričkih žena su postale neplodne nakon primjene raznih cjepiva. Korištenje lijekova koji su još u eksperimentalnoj fazi može imati dramatične posljedice. Na primjer, između 1967. i 1978. u državi Georgia, SAD, američka vlada je dozvolila korištenje kontracepcijskog sredstva Depo-Provera, koje ima nekoliko nuspojava, među kojima osteoporozu, a dugoročno uzrokuje i neplodnost.
Više od 13 tisuća siromašnih žena, od kojih su polovica bile crnkinje, nisu bile svjesne toga i sve su se razboljele, a mnogo ih je i umrlo.
Kontracepcijska sredstva poput Depo-Provere su često korištena od strane Washingtona da se smanji stopa nataliteta među siromašnima. Godine 1960. su se u Washingtonu zabrinuli zbog porasta stanovništva u Portoriku. A onda se 1965. otkrilo je da je 34% portorikanskih žena između 20 i 49 godina sterilizirano.
S ebolom u Africi su farmaceutske tvrtke dobile jedinstvenu priliku da eksperimentiraju nad ljudima, i to uz odobrenje javnosti.
Liječnici koji su podigli uzbunu, a koji su radili unutar granica Gvineje i Sijera Leonea, dolaze iz Sjedinjenih Država. Neki su ljudi mislili da je epidemija već široko rasprostranjena, kao što je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama, te da je jedina američka farmaceutska tvrtka pronašla cjepivo u pravom trenutku. Kakva slučajnost, baš kao što nešto slično donosi nezamisliv profit.
Epidemija ebole se pretvorila u novi farmaceutski veliki biznis. Neki je opisuju kao “déjà vu” s pojavom HIV-a, s kojim se „igralo“ kako bi se lako došlo do zarade.
Osamdesetih godina se AIDS proširio po cijelom svijetu .Ova strašna, neizlječiva i smrtonosna bolest je za farmaceutske tvrtke bila signal da se daju na posao, a ubrzo nakon toga, 1987. godine, došli su do “magičnih lijekova”, uključujući AZT, DDI, 3TC, Inhibitore proteaze (PI) – svi do jednog patentirani u SAD-u.
Nekoliko godina nakon puštanja na tržište se skupina vodećih istraživača žalila da odobravanje tih lijekova nije prošlo testiranje, kako su sva testiranja bila nepotpuna i da je bilo pritisaka s raznih strana.
Sve se to krilo od javnosti, kao i da su dugoročni učinci inhibitora proteaze nepoznati i da je AZT bio potpuno neučinkovit, a čak je ubrzao smrt tisuće pacijenata. Brojni podaci u Italiji govore kako su zaraženi HIV-om, koji su zbog velike količine popratnih lijekova odbili piti AZT, uglavnom živjeli duže i kvalitetnije, dok je smrtnost među onima koji su ga uzimali bila puno veća. Kasnije je AZT zamijenjen „magičnim koktelom“ koji zaista smanjuje „virusni naboj“ u krvi i jamči manje ili više normalan život, kao da pacijent ima visoki tlak ili dijabetes i redovito uzima terapiju, ali doživotno.
Multinacionalna kompanija Welcome, koja je kasnije postala Glaxo Welcome, saznala je za te štetne učinke, ali nije marila za dokaze. Svijet je s “čarobnim spasonosnim serumom ZMapp, farmaceutske tvrtke Mapp Biopharmaceutical”, bio na rubu da učini istu pogrešku.
Čak i sada se malo zna o eboli. Prvo otkriće virusa se dogodilo 1976. u Kongu, a Ebola je u stvari ime rijeke u Kongu. Prema znanstvenicima, virus može dugo “živjeti” u tijelu leteće lisice, velikih šišmiša koji jedu voće i nastanjuju tropske šume. Virus je među ljude došao tako što je s lisica prešao na majmune I druge šumske životinje kojima se redovito hrane lokalne etničke skupine. Dakle, isti narativ kao za Wuhan, iako je kasnije ova hipoteza osporena. No, demantiji u pravilu nikoga ne zanimaju.
Kako je objasnio epidemiolog Xavier Bellizzi, koji se nakon dvije misije u Gvineji vratio u Italiju, “ebola se prenosi kontaktom s tekućinama zaražene osobe”.
“Ne prenosi se zrakom, nego putem izravnog kontakta s krvi ili izlučevinama zaražene osobe. Virus je izuzetno štetan za ljudski organizam, ali je također vrlo slab u smislu da je dovoljno ruke dobro oprati sapunom i virus istog trenutka prestaje biti aktivan. Da se doista zarazite morate imati izravan kontakt, dodirnuti osobu koja ima visoku koncentraciju virusa i ima vidljive simptome. Osoba koja ne pokazuje nikakve simptome nije zarazna, čak i ako je virus u njoj”, kaže Xavier Bellizzi.
Zapravo, ebola bi trebala stvarati manje panike od koronavirusa, iako je puno opasnija. Za zaraziti se koronavirusom je dovoljno približiti se kliconoši, imao simptome bolesti li ne, i već ste “gotovi”. Mnogi su to već primijetili na ulicama naših gradova i sela, koje se prazne I ljudi izlaze samo kako bi obavili ono najnužnije.
U Gvineji, kako je pojasnio Bellizzi, u nedostatku cjepiva su se koristile specifične terapije hidratacije, prehrane i antibiotske terapije protiv malarije. Na taj se način jača organizam i borba protiv virusa daje bolje rezultate. Stopa smrtnosti varira od 25% do 90%, a upravo su ove obične mjere dovele do dobrih rezultata. Situacija nije bila laka, ne samo zbog nedostatka liječnika i opreme.
“Problem proizlazi iz dva glavna razloga. Jedan je ekstremna mobilnost ljudi koji se kreću od sela do sela kontinuirano i vrlo brzo, tako da jedna zaražena osoba vrlo brzo može razviti nova žarišta u novim područjima, a drugi je otpor kulturološke prirode. Postoje poteškoće s ciljem podizanja svijesti ljudi o postojanju bolesti. Ono što se može učiniti da se pobijedi ebola je samo velika kampanja “selo po selo”, rekao je epidemiolog.
U Africi postoji visoka razina praznovjerja. Postoji mnogo malih sela, naseljenih različitim etničkim skupinama koje gaje duboko nepovjerenje prema zapadnoj medicini. Oni skrivaju bolesne kako bi izbjegli da ih se zatvori u prihvatne centre. Vidjevši smrt svojih najmilijih, koji su umirali s teškim bolovima u mišićima, glavoboljama, povraćanjem, proljevom i krvarenjem, ljudi su bili na smrt preplašeni.
Ebolu zovu “vražjom bolesti”, ali prevedeno s njihovog jezika je to “bolest bijelaca”. Smatraju da je epidemija ebole ili nova groznica samo još jedna urota ili izum Zapada koji je učinili mnogo zla u Africi, nekoć s trgovinom robljem, potom kolonizacijom, a sada prikriveno, pljačkajući na sve moguće “legalne načine”.
Kako god bilo, činjenica je da ebola postoji, ali mjere koji je tada odobrila Svjetska zdravstvena organizacija, koja je farmaceutskim kompanijama praktično dala znak za početak utrke u pronalasku “spasonosnog lijeka ili cjepiva”, koje odjednom “neizravno” dolazi iz američkog Ministarstva obrane, koje je, pri tom, umjesto liječnika u Afriku u borbu protiv epidemije poslalo 3 000 vojnika.
Uvijek i svima na raspolaganju: Kuba
I onda, kao i sad u Italiji, imamo Kubu, koja je u zapadnu Afriku poslala stotine liječnika i medicinskog osoblja kako bi suzbila epidemiju.
Ovi je priznao čak i američki Nacionalni centar za biotehnološke informacije, koji je priznao da su u rujnu 2014. godine Ujedinjeni narodi i njegova i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uputili poziv za medicinsku suradnju kao odgovor na medicinsku krizu i socijalnu katastrofu uzrokovanu epidemijom virusa ebole u zapadnoj Africi.
„Kubanske vlasti odmah su se odazvale pozivu nudeći specijaliziranu pomoć za epidemiju, u suradnji s WHO. Skupina od 256 kubanskih liječnika, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih djelatnika pružala je izravnu njegu tijekom epidemije ebole u Sierra Leoneu, Liberiji i Ekvatorijalnoj Gvineji od listopada 2014. do travnja 2015. Ovaj rad objašnjava glavne značajke kubanskog zdravstvenog sustava, opisuje razvoj i pristup međunarodne medicinske suradnje Kube i ističe rad kubanskih zdravstvenih suradnika na uklanjanju štete koju je uzrokovala epidemija ebole. Korištene informacije uključuju izvješća i dokumente Ministarstva za javno zdravstvo Kube, izvješća WHO i PAHO-a i članke objavljene u znanstvenim časopisima i publikacijama. Odgovor kubanskih medicinskih timova na epidemiju ebole u zapadnoj Africi samo je jedan od primjera kubanskih napora na jačanju pružanja zdravstvene zaštite u područjima koja trebaju u cijelom svijetu“, riječi su koje su na portalu američkog Nacionalnog centra za biotehnološke informacije objavile američke kolege kubanskih doktora i medicinskog osoblja.
O tome što se zapravo zbilo 2014. godine u zapadnoj Africi ćemo, kako to obično biva, sve saznati kroz nekoliko desetljeća, a farmaceutske kompanije informacije o svemu obično daju nakon 25 godina, kada istekne pravo na licencu za neki lijek i kada kompanija svoja saznanja mora podijeliti s cijelim svijetom. Period sasvim dovoljan da se lijek i licenca dobro unovče.
Još jedna sličnost s koronavirusom
Znanstvenik sa Sveučilišta u Liberiji je rekao da je epidemija ebole u Africi uzrokovana medicinskim pokusima provedenim od strane američkih vladinih agencija.
Dr. Cyril Broderick, liberijski znanstvenik, radeći kao profesor biljne patologije na Sveučilištu u Liberiji, pretpostavlja da je Zapad, posebice SAD, uzrokovao epidemiju ebole u zapadnoj Africi, što je izjavio u kolumni koju je objavio u novinama Daily Observer u Monroviji.
Broderick navodi da je Pentagon financirao pokuse s ebolom na ljudima nekoliko tjedana prije izbijanja epidemije u Gvineji i Sijera Leoneu. Naime, liberijski znanstvenik tvrdi da je američko Ministarstvo obrane platilo 140 milijuna dolara kanadskoj farmaceutskoj kompaniji Tekmira da provede taj eksperiment. Isto u jednoj od svojih analiza tvrdi i geopolitički analitičar William Engdahl.
Dr. Cyril Broderick optužuje američku vladu za provođenje eksperimenata koji nisu ništa drugo nego “bioterorizam” u gradu Kenema u Sijera Leoneu.
“Morali su zaštititi svoje poslove u manje razvijenim zemljama, posebice u Africi, odnosno u zemljama koje imaju manje znanstvenih i industrijskih potencijala u usporedbi s Amerikom i većinom zapadnih zemalja, koje su ujedno izvor GMO-a koji se koristi kao biološko oružje”, piše dr. Broderick u svom članku.
Američka vlada je već eksperimentirala sa smrtonosnim infekcijama na ljudima u prošlosti, što je priznalo američko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi na svojoj službenoj internetskoj stranici.
Između 1946. i 1948. godine je predsjednik Harry Truman u suradnji sa svojim kolegom u Gvatemali, tadašnjim predsjednikom Juanom Joseom Arevalom, dopustio da se zarazi više od 1500 vojnika, prostitutki, zatvorenika i mentalnih bolničkih pacijenata sa sifilisom, gonorejom i mekim čirom (Ulcus molle). Nitko od pacijenata nije dao svoj pristanak za sudjelovanje u eksperimentima.
Profesorica Susan M. Reverby s Koledža Wellesley, izvijestila je o otkriću tih eksperimenata u članku kojega je The Boston Globe objavio 2010. godine.
Prema evidenciji, za eksperiment u Gvatemali je znala vlada te zemlje i bili su svjesni da je ta studija uzrokovala infekcije, ali su na to pristali u zamjenu za zalihe penicilina.
Francis Boyle, profesor na Sveučilištu u Illinoisu, kaže da američke vladine agencije imaju dugu povijest laboratorijskih studija s biološkim oružjem u Liberiji i Sijera Leoneu. Prema Boyleu, te su agencije u izravnoj vezi s američkim “Centrom za kontrolu i prevenciju” (CDC), ranije najvišim tijelom za prevenciju ebole, a sada epidemije koronavirusa u Sjedinjenim Državama.
Ova priča o eboli nije objavljena da bi se za izbijanje epidemije koronavirusa optužile SAD, jer ćemo odgovore na neka pitanja dobiti kroz nekoliko godina, a možda i više desetljeća. Važna je u kontekstu rada Svjetske zdravstvene organizacije i testiranja mogućih lijekova i cjepiva, ali i kao dokaz da baš uvijek, kod bilo koje zaraze, imamo Pentagon koji prije svih ostalih nudi „čarobno rješenje“ u obliku lijeka ili cjepiva. Nitko one sumnja da američko Ministarstvo obrane ima vrhunske stručnjake u području biofarmacije i prestižne laboratorije diljem svijeta koji danonoćno rade na pronalaženju novih lijekova i cjepiva, uključujući i one potrebne za suzbijanje koronavirusa COVID-19. Ali svatko ima pravo postaviti pitanje što se to nudi, koje su faze testiranja proveden, a koje su „zbog hitnosti situacije“ preskočene i postaviti sva druga relevantna pitanja. Ali to je s obzirom na razinu panike i straha vrlo teško, što nas vraća na početak priče i sličnosti ove sa svim prethodnim epidemijama, manje ili više ubojitim.
wpDiscuz