Published On: Sun, Nov 11th, 2012

“OVU DŽAMIJU SAGRADIH NA ŽEDNOM MAČU”: Hoće li se taj Ferhadpašin natpis na arapskom vratiti nakon obnove?

Završava se obnova Ferhad-pašine džamije, poznatije kao Ferhadija, koju je u centru Banjaluke izgradio otomanski janjičar, Ferhad-paša Sokolović  1579. godine, nakon pljačkaških pohoda u kojima je razrušio hrvatske gradove Zrin i Gvozdensko te oteo mađarskog prestolonasljednika kojeg je potom iz roblja prodao da bi nakon tisuća pobijenih po Hrvatskoj dao ubiti trojicu srpskih arhitekata koji su džamiju gradili u Banja Luci, kako se ista ne bi ponovno napravila u tom obliku. Džamija  koja samo u onima koji nemaju pojma u kakvim okolnostima je nastala izaziva divljenje, srušena je tijekom ratnih godina u BiH. Nakon rata uz prosvjede banjalučkih radikala, ušlo se u završnicu obnove jednog od najljućih simbola otomanske agresije na Našu zemlju.

Ovaj uvod nema cilj raspirivati mržnju, nego priči o džamiji koja doista jeste primjer graditeljskog umijeća,  čija se arhitektura dionizira  a čija se povijest selektivno tumači, dati potpunu sliku. Naime licemjerno je pričati o nesretnoj džamiji koja je srušena devedesetih u vrijeme ratnih stradanja, a ne reći da je ista ta džamija nastala na puno brutalnijim rušenjima nekih tuđih bogomolja i puno brutalnijim ubojstvima od onih koji su se događali 90-ih. To svakako nije opravdanje onome tko ju je srušio 90-ih jer je i to rušenje bilo zločinačko kao i ono na kojem je džamija nastala. No priču o njoj svakako je potrebno staviti u širi kontekst kako se i priča o Ferhadiji ne bi prometnula u još jednu propagandu o dobrim “našima” i zlim vlasima.

U vrijeme velikog “Ferhad-paše” Ferhadova vojska naime još uvijek je nabijala na kolac, pljačkala i palila. Slično je bilo i u vrijeme križarskih ratova. No danas nije poznato da bilo koja crkva, bila ona pravoslavna, ili katolička , nosi ime po profesionalnim pljačkašima i nabijačima na kolac.

U BH javnosti , bez pardona se tako uzdiže poturčeni bosanski janjičar, dakle politički izdajnik,  Sokolović koji je ujedno bio i ubojica,  Ratko Mladić onog vremena,  dok se krije istina o sudbini njenih graditelja te okolonostima u kojima je nastala.

Ferhadija jeste lijepa ali njena povijest nastanka je okrutna i zla, dok ime po kojem se zove jeste ime zločinca i izdajnika Bosne koji je u to doba služio stranom agresoru kao i mnogi koji to čine danas stotinama godina poslije njega i koji u  Parlamentu BIH sprječavaju donošenje Deklaracije o osudi otomanske agresije na BIH.

Činjenica da ovu džamiju nazivamo džamijom nastalom na zločinu nipošto ne znači da neke crkve nisu nastale na pljački i paležu niti to želimo reći. Tek se Ferhadiji uzima realna mjera.

Je li nastala na zločinu? Jeste. Jel nosi ime po zločincu? Nosi. Je li se ikada BH društvo suočilo s otomanskom ostavštinom? Nije. Postoji li ijedna druga zemlja na svijetu koja danas imena svojim bogomoljama i ulicama daje po vlastitim agresorima? Ne postoji. Trebamo li danas šutke prijeći preko toga? Ne trebamo. Šlus!

Bi li bilo lijepo od muslimanskih vjernika da  ovoj izuzetnoj i impozantnoj džamiji koja je vrhunski primjer domaćeg graditeljskog talenta zamijene ime na način da je ne zovu po ubojici i agresoru na BIH, a sve u ime razumijevanja, suživota, i ako baš hoćete i patriotizma ? Naravno da bi.

Sad nas  slobodno nazovite huškačkim i fašističkim portalom. Vi veliki Ferhadpašini patrioti. Ugodan Vam dan.

poskok.info

tekst iz Nezavisnih novina:

Ferhadija, koja se prema zahtjevu UNESCO-a obnavlja u svom izvornom obliku i u koju se strpljivim radom uz nadzor vrhunskih stručnjaka ugrađuju svi njeni dijelovi koji su spašeni sa deponija otpada, nakon šest godina obnove polako poprima svoj konačni oblik.

Ovaj, jedan od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture XVI vijeka, imao je značajnu ulogu u životu grada na Vrbasu od 1579. do 1993. godine.

Sigurno je da mnogi muslimani a i drugi s nestrpljenjem iščekuju ponovni susret s historijom, učvršćenom u čak 414 godina Banja Luke.

Mustafa Smailagić, 75-godišnji Banjalučanin, ne krije zadovoljstvo i ushićenje što najpoznatija banjalučka džamija polako poprima svoj konačni izgled. Sa sjetom se prisjeća dana kada je zajedno sa drugim vjernicima redovno posjećivao Ferhadiju.

“Vjernici su nekada sat i više prije namaza dolazili u kompleks džamije i kako se rjeđe odlazilo u kafane tada, kraj šadrvana se razgovaralo i dogovaralo. Tu se odvijao jedan zajednički život”, priča Smailagić, dodajući da je omladina često kraj šadrvana zakazivala prve sastanke.

Posebno mu je, dodaje, ostalo u sjećanju odlazak na Bajram u Ferhadiju, koja je tada zračila svom svojom ljepotom.

Adis Zdenac, tehničar na građevini, govoreći o radovima na Ferhadiji tokom proteklih mjeseci, kazao je da su konačno ozidane munara i zadnja centralna kupola, postavljen je alem na munaru, a započeti su i radovi na malterisanju unutrašnjosti džamije.

“Što se tiče unutrašnjih radova, mihrab i zidanje je završeno, a jedan dio zidova je omalterisan”, kazao je Zdenac.

Prema njegovim riječima, malterisanje unutrašnjih zidova trenutno je zbog hladnoće prekinuto, a radove će nastaviti na proljeće.

“Svakako, najviše dobro ovoga svijeta su dobri odnosi među ljudima, kao najbolja potvrda dobrog odnosa prema samom sebi. Zato suživot nije naš izbor, već zahtjev vjere i morala, kulture i civilizacije. Suživot je osnovno pravo i obaveza svakog čovjeka”, poručio je Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, koji je zajedno s novoizabranim reisom Huseinom ef. Kavazovićem, prije nekoliko dana prisustvovao postavljanju alema na munari džamije.

On je tom prilikom izrazio zadovoljstvo što je od 16 porušenih džamija na banjalučkom području 14 obnovljeno, a posebno ga raduju radovi koji se izvode na Ferhadiji.

“Kada sam 1995. godine bio ovdje, vidio sam ledinu na kojoj nije bilo ni traga da je nekada nešto na njoj bilo sagrađeno. Danas postavljamo najljepši alem na munaru Ferhadija džamiji i zbog toga sam veoma srećan. Naročito mi je drago da se ovo događa dvije sedmice prije moga odlaska s položaja reisa i to mi je bila velika želja. Nakon 20 godina i sumnje mnogih da će ikada biti obnovljena, sada ponovo imamo jednu od najljepših džamija na svijetu, simbol da ne treba odustati od svog prava”, poručio je tada efendija Cerić.

Zadovoljstvo dosadašnjim napretkom radova na obnovi Ferhadije izrazio je i banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić.

Banjalučki muftija je, podsjećajući da je Ferhadija bila spomenik pod zaštitom UNESCO-a, istakao da je njena izgradnja izuzetno zahtjevan posao, pošto se moraju poštivati strogi standardi koji predstavljaju ugradnju svih dijelova sačuvanih nakon miniranja džamije 1993. te njihovo uklapanje s novim kamenom.

Sve to, naglašava muftija, iziskuje i velika finansijska sredstva od kojih zavisi i dinamika radova, te poručuje da su dalji radovi na obnovi uslovljeni dotokom sredstava. Nažalost, kako kaže, trenutno su bez finansija, jer su svi koji su do sada pomagali ili obećali obnovu, potpuno zatajili.

“Došli smo do završnih radova i ako bismo imali novca, Ferhadija bi mogla biti završena do kraja sljedeće godine. Nažalost, moram reći da trenutno nemamo novaca i da smo u dugovima. Nismo htjeli stati s poslom, pa smo radili računajući na donacije koje su nam mnogi obećali. Naime, u posjetu nam je dolazio veliki broj značajnih ličnosti iz cijelog svijeta, od Amerike, Evrope i islamskih zemalja, koji su obećavali da će novčano pomoći obnovu Ferhadije. Međutim, te pomoći je ove godine veoma malo pristiglo, tako da sada imamo dugove, očekujući da će nam oni koji su obećali priteći u pomoć”, objašnjava muftija.

Dodaje da u zadnje vrijeme nisu dobili nikakvu pomoć ni od Vlada RS i FBiH. Ipak, navodi muftija Čamdžić, ne bi bilo u redu ni da se ne spomene pomoć koja je dosad pružena za obnovu Ferhadije. On je podsjetio na pomoć koju su ambasade Njemačke, Turske i Katara donirale za uređenje mihraba i mibere.

“Ranijih godina bilo je i dosta pojedinačnih donacija, a pomagale su Vlada RS i FBiH. Želim napomenuti da nas je prije nekoliko godina posjetio tadašnji premijer RS Milorad Dodik, današnji predsjednik, a Vlada RS tada nam je donirala značajna novčana sredstva”, ističe muftija Čamdžić.

Prilikom posljednje posjete Ferhadiji, u junu 2010. godine, kada mu je uručena zahvalnica za pomoć u obnovi ovog vjerskog objekta, Dodik je kazao da je Vlada RS do tada pomogla obnovu Ferhadije sa 1,4 miliona KM.

Muftija Čamdžić izrazio je nadu da će Ferhadija ipak uspjeti uskoro da zablista u punom sjaju, te pozvao entitetske vlade, ali i sve ostale koji mogu da pomognu njenoj konačnoj obnovi.

Naglasio je da je Ferhadija oduvijek bila simbol suživota i tolerancije na ovim prostorima i da njena ponovna izgradnja šalje poziv na pomirenje, obnovu, povratak, toleranciju, dijalog i razumijevanje.

Ferhadija je 1950. godine uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, a potom i na listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u.

Legenda o Ferhadiji

Trojica najboljih neimara, prema jednoj od najpoznatijih legendi, gradila su džamiju Ferhadiju u Banjaluci. Po namjeri i želji Ferhad-paše Sokolovića, morala je biti velika i lijepa, kakve na ovom kraju svijeta nikada nije bilo, niti će biti. Kada je objekt bio sagrađen, neimari čuše da ih Ferhad-paša namjerava pogubiti kako graditeljsku ljepotu više nikada nigdje ne bi sazidali. Čuvši za to, napraviše sebi krila i poletješe s vrha džamije. Sva trojica padoše na tri različite strane Banjaluke – Petar na današnji Petrićevac, Pavle na današnji Pavlovac, a treći, koji slomi rebra, pade na desnu obalu Vrbasa, pa ovaj dio grada nazvaše Rebrovac. No to je samo legenda. Ferhad Paša je graditelje naime pogubio.

Dukati Habzburgovaca

Prema predanjima, 1575. godine Ferhad-paša se borio sa baronom Herbertom Auerspergom. Habzburgovci su pretrpjeli poraz, poginuo je i sam baron sa još 200 ljudi, a 2.000 vojnika bilo je zarobljeno. Među zarobljenicima bio je i baronov sin Volf, kojeg je kasnije porodica otkupila za 30.000 dukata, od kojih će Ferhad-paša potom napraviti Ferhadiju.

Šadrvan

U okviru kompleksa Ferhadije centralno mjesto zauzima šadrvan, koji je nakon rušenja, ponovo sagrađen i od potpune funkcionalnosti dijeli ga još samo priključak vode. Prema riječima Adisa Zdenca, tehničara na građevini, koji je uključen u obnovu Ferhadije, izgradnja šadrvana u originalnom obliku je gotovo završena. Kako je kazao, u narednom periodu biće postavljena nova ukrasna mrežica na šadrvanu i zidaće se kameni zid kojim će biti natkriven.

“U dvorištu Ferhadije, šadrvan je napravljen kada i džamija, a voda dovedena drvenim cijevima, sa pečenom glinom, iz sela koje se danas zove Palovac, s izvora koji se i danas zove Šadrvan”, napisala je u “Dokumentima opstanka” prof. dr Sabira Husedžinović, docent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i stručni savjetnik za kulturnoistorijsko nasljeđe BiH.

Prema njenim zapisima, šadrvan sa 12 česmi – lula, na samom ulazu u kompleks Ferhadije, s ukrasnom mrežicom od kovanog željeza, u 19. vijeku podigao je Hadži Feslija iz marokanskog grada Fesa.

 

 Hrvatski vojnik: Obrana Gvozdanskog
U krvavom 16. stoljeću i gotovo neprekidnim ratovima s Turcima Hrvatska se borila za goli opstanak. Brojnim poznatim i nepoznatim junaštvima i herojskim djelima “ostaci ostataka nekad slavnog Hrvatskoga kraljevstva” ipak su spašeni od silovitih naleta Osmanlija

Iz tih vremena u hrvatskome je narodu ostala u povijesnom pamćenju turska opsada Sigeta 1566. i herojska smrt posljednjih preostalih branitelja na čelu s Nikolom Šubićem Zrinskim. No, manje je poznato da je još jedna utvrda u Hrvatskoj doživjela sličnu sudbinu, ali nažalost nije dobila zasluženo mjesto u hrvatskoj vojnoj i ratnoj prošlosti. U svjetskoj ratnoj povijesti imena židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara ili pak teksaškog Alamoa široko su poznati sinonim najveće vojničke hrabrosti, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora do posljednjeg čovjeka. Njihovo junaštvo mnogo je puta opisano i isticano pa je tako poznato i kod nas. Ipak, tragičan je paradoks da je u našoj povijesti ostao nepoznat isti takav primjer hrvatskog junaštva, kada je 13. siječnja 1578. do posljednjega čovjeka izginula posada tvrđave Gvozdansko koju su opsjeli znatno brojniji turski napadači bosanskog sandžaka Ferhad-bega.
Gvozdansko
Današnje selo Gvozdansko nalazi se u dolini potoka Žirovca, na cesti koja vodi od Gline do Bosnaskog Novog, dvadesetak kilomatara od Dvora na Uni. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine gradine Gvozdansko, koja je prema jednom spisu iz 1488. pripadala plemićkoj obitelji Zrinski. Tu su se nalazili bogati rudnici željeza, a Zrinski su ovdje imali i vlastitu kovnicu novca. Poznati su novci Nikole Šubića Zrinskog, koji su kovani u Gvozdanskom. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna od važnih utvrda kao dio hrvatskog obrambenog sustava kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis.


Ferhad-paša Sokolović

Turci su u nekoliko navrata pokušali osvojiti utvrdu Gvozdansko, ali se svaki put njezina posada hrabro branila dok joj u pomoć ne bi pritekla banska vojska. Gvozdansko je postalo ugroženo kada je godine 1556. pala utvrda Novigrad (današnji Dvor na Uni) na utoku potoka Žirovca u rijeku Unu. Naime, dolinom Žirovnice je vodio stari vojni put na zapad koji je sada bio nebranjen i otvoren za turske provalne vojske. Ubrzo se i samo Gvozdansko našlo na udaru. Već 1561. godine zloglasni poturica Malkoč-beg u dva je navrata opsjeo utvrdu, no oba je puta napadač odbijen. Malkočeve pokušaje nastavio je Ferhad-beg Sokolović također u dva navrata 1574. i 1576. godine. Svaki put posada Gvozdanskog u dramatičnim je okolnostima odbijala napade i uspjela zadržati utvrdu. Ferhad-paša Sokolović bio je rodom iz Bosne i često je pustošio po Dalmaciji. Godine 1577. postao je bosanski sandžakbeg pa je sve više napadao i druge dijelove Hrvatske, a iste godine krenuo je na veliki vojni pohod koji je za cilj imao zauzimanje Gvozdanskog i okolnih utvrda.
Opsada Gvozdanskog od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578.
Opsada koja je počela u jesen 1577. protegla se u zimu 1578. bila je mnogo bolje i temeljitije pripremljena. Već tijekom ljeta turska je vojska sagradila most preko rijeke Une kod Novigrada preko kojega je prešla velika komora i sedam velikih topova za rušenje tvrđavskih bedema. Ferhad-beg je na ovaj vojni pohod poveo vojsku od oko 10 000 vojnika. Sama opsada Gvozdanskog počela je 3. listopada 1577., a zapovijedao joj je Ferhad-begov kapidžibaša. Nakon što je blokirao sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom Ferhad-beg je krenuo postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom je osvojio i ostale još neosvojene hrvatske utvrde: Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Tek tada se okrenuo i vratio prema Gvozdanskom kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, najvećim dijelom rudara iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara. Obranom su zapovijedala čak četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić.


Janjičar

Nakon gotovo tri mjeseca blokade, potkraj prosinca Ferhad-beg je sa svojom vojskom došao pod Gvozdansko u kojem je posada ostala bez hrane i ogrjeva. Naime, sezona ratovanja u to vrijeme obično je počinjala u proljeće kada je narasla trava za konje i vučnu stoku, a završavala bi s dolaskom zime kada više nije bilo hrane za životinje i tada bi se vojske povlačile u zimovnike do sljedećega proljeća. Ferhad-beg je neuobičajeno, u želji da konačno osvoji hrvatske utvrde koje su mu sprečavale dublje prodore, produžio sezonu ratovanja, pa se blokirani branitelji nisu uspjeli pripremiti za nadolazeću zimu.
Već do tada posada je unatoč svim teškoćama odbijala sve ponude da se preda, a jednako tako otklonila je i ponudu samog Ferhad-bega koju im je uputio na Božić 25. prosinca 1577. kada se oko grada utaborio najveći dio, netom pristigle, turske vojske. Tada su Turci topovima počeli tući tvrđavu. Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Tada je bijesni Ferhad-beg s 10 000 Turaka u sljedeća tri dana organizirao tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.


Turske age

Kada su Turci četvrtoga dana 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.
Još iste godine kršćanska vojska je oslobodila Gvozdansko, Zrin, Novigrad i ostale utvrde zapadno od rijeke Une, a Ferhad-bega i njegovu razbijenu vojsku protjerala preko Une. No, na nesreću te uspjehe je ubrzo obezvrijedila epidemija kolere zbog čega je došlo do rasula u kršćanskim redovima i novog upada Ferhad-bega i njegove vojske u Pounje.
Daljnja sudbina Ferhad-bega
Zbog postignutih uspjeha Ferhad-beg je 1583. imenovan prvim bosanskim pašom sa sjedištem u Banjoj Luci. Ondje je dao izgraditi poznatu džamiju, koja je uništena tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U svemu mu je pomagao i brat Ali-bego. Njegovu je vojsku kod Ivanić Grada potpuno razbio ban Toma Erdödy, a sam je Ali-beg poginuo. Ferhad-beg je pak doživio poraz od kršćanske vojske 1584. godine kod Slunja. No, unatoč tome uskoro je imenovan beglerbegom u Budimu, ali su ga ondje 1589. ubili vlastiti vojnici. Njegovo tijelo je preneseno i pokopano u Banjoj Luci.

Odjeci opsade Gvozdanskog


Turski pješak

Herojska obrana utvrde Gvozdanskog urbzo se izgubila u burnoj hrvatskoj prošlosti, ali je ipak ostavila svoj odjek u književnosti. Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o “najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva”. Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. napisao je najveći hrvatski ep “Gvozdansko” sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi budio hrvatski narodni ponos. Ipak, ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, 2000. godine. U epu se opširno govori o tragediji branitelja Gvozdanskog, a kroz usta glavnog zapovjednika Damjana Doktorovića ispripovijedana je hrvatska povijest.