Uoči izbora u Grčkoj koji bi mogli umnogome odrediti ekonomsku i političku budućnost Europske Unije iz slovenskih Financi prenosimo tekst profesora s ljubljanskog sveučilišta Jože Damijana koji će vam objasniti sve ono što niste znali o prirodi, krivcima i rješenjima za golemi grčki dug. Ono što Trojka traži od Grčke nijedna država nikada nije uspjela ispoštovati, a kako tvrdi profesor Damijan, to ne bi ni mogla bez da, u procesu, sistematski uništi vlastitu ekonomiju i pobije svoje građane. Za Europu je od samog duga Grčke možda važniji primjer za kojim bi se ostale, puno veće, ugrožene članice EU mogle povesti.
Za Finance piše Jože P. Damijan
Za Lupigu preveo i prilagodio Mladen Barbarić
Ni jedna država u razumnom roku ne može vratiti tako veliki dug, a da istovremeno ne uništi vlastito gospodarstvo i pobije svoje stanovnike. Pročitavši ovu rečenicu mnogi će se uhvatiti za glavu. Ipak, nerijetko su moja razmišljanja nekoliko godina ispred javnog diskursa pa vam se svejedno možda isplati pročitati do kraja. Pobjeda ultraljevičarske Syrize na grčkim izborima kroz tjedan dana nije samo prilika da Europa pobjegne od njemačkog diktata već i da postane demokratičnija. Štoviše, to je prilika da EU konačno promijeni ekonomsku politiku. Da se prebaci s politike koja je neko vrijeme koristila samo Njemačkoj, dok nije strogim zahtjevima i deflacijom prizemljila i nju, na politiku koja bi koristila gospodarstvu i narodima čitave EU. Mislite da pretjerujem?
Pravedna kazna za život preko mogućnosti
Dakako, i danas mnogi žive u crno bijeloj moralnoj slikovnici koju su prije svega o Grčkoj formirali njemački mediji. Najraširenije razmišljanje jest da je stanje u Grčkoj pravedna kazna za dugogodišnji život preko mogućnosti. Zagovornici tog razmišljanja imaju poteškoće s razumijevanjem makroekonomske novčane unije. U nekoliko stavki objasniti ću bit onoga čemu učimo studente druge ili treće godine ekonomije na fakultetima u razvijenom svijetu.
Kada međusobno trguju dvije samostalne države, na temelju salda njihove međusobne trgovineoblikuje se i tečaj razmjene među valutama tih dviju država. Ukoliko jedna država ima trgovinski suficit (izvoz veći od uvoza), njena valuta obzirom na državu uvoznicu mora aprecirati do trenutka kada se zbog smanjenja njene konkurentnosti trgovina ponovo ne dovede u balans. Ukoliko su obje države dijelom novčane unije, to znači fiksiranje međusobnog tečaja. Ovo pak znači da valuta države s trgovinskim suficitom ne može aprecirati, zbog čega se trgovinski suficit održava u nedogled. Održava se pak zato, jer država s izvoznim suficitom po definiciji ujedno i izvozi kapital. Ili, drugačije rečeno, s prihodima od suficita izvoza nad uvozom, posredno preko bankovnog sustava, financira kupce u drugoj državi.
Ni jedna država tako veliki dug ne može vratiti u razumnom roku a da pri tome ne uništi gospodarstvo i građane (FOTO: pixabay.com)
Prividno smanjenje rizika
Ukoliko ovaj primjer premjestimo u okruženje europske monetarne unije, razumjeti ćete zašto je enormni njemački prihod u vremenu prije 2008. godine samo zrcalna slika enormnog trgovinskog deficita država PIGS (ekonomski nestabilne članice EU s juga, Portugal, Italija,Grčka i Španjolska, op.pr.). Dakle, da je Njemačka uopće mogla na veliko izvoziti unutar EU, druge su države na europskom teritoriju morale od nje jednako toliko i uvoziti. Sve su to s veseljem financirale njemačke banke koje pak nisu znale što bi s tolikim prihodima koji su dolazili na račune njemačkih izvoznika.
Kada ne bi bilo zajedničke valute (eura), do te velike trgovinske neravnoteže ne bi ni moglo doći. Pogledajte podatke o trgovinskim bilancama država prije 1999. godine (formalni početak eura) te nakon njega i brzo ćete shvatiti. Bez eura Njemačka ne bi imala takav prihod jer bi vrijednost njemačke marke narasla što bi uništilo i njenu konkurentnost. Također, bez eura Grčka ne bi mogla dugoročno živjeti preko svojih mogućnosti jer bi tečaj drahme i marke brzo izravnao uvoz s izvozom. Niti njemačke banke ne bi mogle financirati grčko trošenje jer njemački izvoznici ne bi imali tolike prihode na računima. S druge strane ne bi se ni grčka vlada mogla toliko zaduživati (za tekuće potrebe) jer bi je financijsko tržište zaustavilo podignuvši premije na rizik, ali zbog eura (prividno smanjenje rizika za sve članice) nisu.
Drugo široko prihvaćeno razmišljanje je kako Grci dug moraju vratiti do posljednjeg centa. Jer, dogovor je dogovor i treba ga poštivati. No, zagovornici ove teze imaju problema s razumijevanjem prava i financija. Iako ugovor o posudbi uistinu definira koliko i kako će dužnik platiti kreditora, on istovremeno sadrži i kamate koje jednim dijelom pokrivaju tržišnu cijenu posuđenog novca, a drugim premiju za rizik. Ovim drugim dijelom kreditor se unaprijed osigurava (i uredno naplaćuje premiju) za rizik nevraćenog duga. Dakle, ako su njemačke i francuske banke u vrijeme kada je novac bio jeftin veselo posuđivale grčkim bankama (a one dalje lokalnom gospodarstvu i samim Grcima), taj su rizik neplaćanja već uračunale u cijenu posuđenog novca. Ukoliko nisu, bile su neodgovorne. Jednako (ne)odgovorne kao na primjer naše banke, koje su zadovoljno posuđivale našim poduzetnicima.
Kada je 2010. godine započela grčka kriza zbog nelikvidnosti proračuna (do koje je došlo, jer je Grčka spašavala svoje banke i jer je financijsko tržište nakon desetljeća iznenada shvatilo da Grčka nije jednako nerizična kao Njemačka), čitava operacija “spašavanja” Grčke krenula je zapravo samo s namjerom spašavanja njemačkih i francuskih banaka čije su bilance bile pune grčkih državnih obveznica i zajmova tamošnjim bankama. Čitav program “pomoći” trojke (ECB, europska komisija i MMF) bio je praktički namijenjen tome, da za dug njemačkih i francuskih banaka obvezu preuzme grčka država. Ili točnije rečeno, grčki porezni obveznici. Novce za prijašnje neodgovorno zaduživanje države i banaka (i s druge strane za neodgovorno posuđivanje njemačkih i francuskih banaka) poreznim obveznicima trebalo je izmusti politikom štednje. Uništiti socijalnu državu, astronomski podignuti poreze i prodati imovinu. Grčka danas ima skoro 80 postotni primarni suficit u proračunu što znači da (ukoliko odbijemo kamate na dugove) troši za četiri posto BDP-a manje nego što prikupi poreza.
Na granici humanitarne katastrofe
No, pritisak na Grčku otišao je predaleko. Posljednji puta pisao sam o negativnom utjecaju štednje na gospodarstvo. No, u Grčkoj je ta štednja došla do razine koja graniči s humanitarnom katastrofom. Uistinu preporučujem da pročitate knjigu istraživača Davida Stucklera (Oxford) i Sanjy Basu (Stanford) “The Body Economic: Eight experiments in economic recovery, from Iceland to Greece” o socijalnim, humanitarnim, zdravstvenim i mentalnim troškovima grčke i drugih kriza. Uspon radikalne Syrize, koja obećava, da će se ponovo dogovarati o uvjetima “europske pomoći”, odgovor je na tu socijalno neizdrživu politiku štednje.
I cipelice će na bubanj (FOTO: Pixabay.com)
Argumenti Syrize su, nemojte se previše naljutiti, posve na mjestu. Nijedna država u razumnom vremenu ne može otplatiti tako veliki dug a da ne uništi gospodarstvo i pobije vlastito stanovništvo. Kada bi Grčka, recimo, svake godine za otplatu duga izdvajala dva posto BDP-a, trebala bi imati proračunske prihode u visini od šest posto BDP-a (samo za kamate plaća 4,2 posto BDP-a godišnje). Da Grčka smanji dug sa 176 posto BDP-a na razinu njemačkog (oko 74 posto BDP-a) prema navedenom tempu trebala bi dobrih 50 godina. U tih 50 godina svake godine bi trebala ubrati šest posto više od poreza nego što bi dala na izdatke.
Otpis dijela duga – potpora moralnog hazarda?
Ni jedna demokratska država to ne bi mogla jer bi se prije dogodio krvavi narodni ustanak. Kako govori istraživanje Eichengreena i Panizze (2014.), u razdoblju od 1974. do 2013. godine dogodilo se tek nekoliko puta da je neka država imala saldo u proračunu veći od tri posto BDP-a u razdoblju dužem od pet godina. Samo 12 država uspjelo je održavati takav visok saldo u razdoblju od deset godina i samo su tri uspjele u desetogodišnjem razdoblju ostvariti saldo veći od pet posto.
Da bi Grčka vratila bar dio drugova trebati će joj otpisati barem polovicu, a na ostatak drastično smanjiti kamatu i produžiti rokove otplate na 50 ili čak sto godina. To je jedina mogućnost da Grčka ekonomski i politički preživi.
Mnogi će na ovo pravednički planuti jer to je navodno nepošteno i potiče moralni hazard. No, isti ti zaboravljaju da su razvijene zemlje u posljednjih pet godina na teret poreznih obveznika otpisali dugove bankama koji su nastali orgijanjem banaka i financijskog te tržišta nekretnina. Zaboravljaju također da je francusko dosljedno ustrajanje da im Njemačka plati ratnu štetu iz Prvog svjetskog rata Njemačku na početku dvadesetih godina prošlog stoljeća bacilo u hiperinflaciju te da je Njemačka zadnju tranšu tog duga platila 2010. godine, nakon 92 godine. Zaboravljaju da je Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata (osim materijalnih kompenzacija) posve otpisano financijsko plaćanje vojne štete.
Učinak grexita
Mnogi će također reći da, umjesto otpisa i refinanciranja duga, Grčku treba izbaciti iz monetarne unije. No, to je posve neracionalno razmišljanje jer bi za kreditore to imalo barem dva negativna učinka. Prvo, ukoliko bi Grčka istupila, bankrotirala bi u visini ukupnog duga te bi kreditori ostali kratkih rukava. Drugo, ukoliko bi se na taj način riješila duga, Grčka bi posijala strah među investitorima da će isti put slijediti i druge periferne države eura. Iz tog se razloga kreditorima isplati Grčkoj otpisati veliki dio duga, a plaćanje ostatka učiniti podnošljivim na vrlo dugi rok.
Utoliko Alexis Tsipras, vođa Syrize, u slučaju pobjede na izborima ima vrlo dobre karte u nadolazećim pregovorima s trojkom o otpisu i refinanciranju duga te i drastičnom smanjenju politike štednje. Uz sebe kao desnu ruku u pregovorima ima uglednog profesora ekonomije Yanisa Varoufakisa koji nas je posljednjih godina na odličnom blogu uveseljavao konciznim analizama i koji se odlučio kandidirati na listi Syrize.
Ostatak komentara možete pročitati na ovom linku.
Jože P. Damijan stalni je profesor ekonomije na Sveučilištu u Ljubljani
Lupiga.com
Za Lupigu preveo i prilagodio Mladen Barbarić
Ni jedna država u razumnom roku ne može vratiti tako veliki dug, a da istovremeno ne uništi vlastito gospodarstvo i pobije svoje stanovnike. Pročitavši ovu rečenicu mnogi će se uhvatiti za glavu. Ipak, nerijetko su moja razmišljanja nekoliko godina ispred javnog diskursa pa vam se svejedno možda isplati pročitati do kraja. Pobjeda ultraljevičarske Syrize na grčkim izborima kroz tjedan dana nije samo prilika da Europa pobjegne od njemačkog diktata već i da postane demokratičnija. Štoviše, to je prilika da EU konačno promijeni ekonomsku politiku. Da se prebaci s politike koja je neko vrijeme koristila samo Njemačkoj, dok nije strogim zahtjevima i deflacijom prizemljila i nju, na politiku koja bi koristila gospodarstvu i narodima čitave EU. Mislite da pretjerujem?
Pravedna kazna za život preko mogućnosti
Dakako, i danas mnogi žive u crno bijeloj moralnoj slikovnici koju su prije svega o Grčkoj formirali njemački mediji. Najraširenije razmišljanje jest da je stanje u Grčkoj pravedna kazna za dugogodišnji život preko mogućnosti. Zagovornici tog razmišljanja imaju poteškoće s razumijevanjem makroekonomske novčane unije. U nekoliko stavki objasniti ću bit onoga čemu učimo studente druge ili treće godine ekonomije na fakultetima u razvijenom svijetu.
Kada međusobno trguju dvije samostalne države, na temelju salda njihove međusobne trgovineoblikuje se i tečaj razmjene među valutama tih dviju država. Ukoliko jedna država ima trgovinski suficit (izvoz veći od uvoza), njena valuta obzirom na državu uvoznicu mora aprecirati do trenutka kada se zbog smanjenja njene konkurentnosti trgovina ponovo ne dovede u balans. Ukoliko su obje države dijelom novčane unije, to znači fiksiranje međusobnog tečaja. Ovo pak znači da valuta države s trgovinskim suficitom ne može aprecirati, zbog čega se trgovinski suficit održava u nedogled. Održava se pak zato, jer država s izvoznim suficitom po definiciji ujedno i izvozi kapital. Ili, drugačije rečeno, s prihodima od suficita izvoza nad uvozom, posredno preko bankovnog sustava, financira kupce u drugoj državi.
Ni jedna država tako veliki dug ne može vratiti u razumnom roku a da pri tome ne uništi gospodarstvo i građane (FOTO: pixabay.com)
Prividno smanjenje rizika
Ukoliko ovaj primjer premjestimo u okruženje europske monetarne unije, razumjeti ćete zašto je enormni njemački prihod u vremenu prije 2008. godine samo zrcalna slika enormnog trgovinskog deficita država PIGS (ekonomski nestabilne članice EU s juga, Portugal, Italija,Grčka i Španjolska, op.pr.). Dakle, da je Njemačka uopće mogla na veliko izvoziti unutar EU, druge su države na europskom teritoriju morale od nje jednako toliko i uvoziti. Sve su to s veseljem financirale njemačke banke koje pak nisu znale što bi s tolikim prihodima koji su dolazili na račune njemačkih izvoznika.
Kada ne bi bilo zajedničke valute (eura), do te velike trgovinske neravnoteže ne bi ni moglo doći. Pogledajte podatke o trgovinskim bilancama država prije 1999. godine (formalni početak eura) te nakon njega i brzo ćete shvatiti. Bez eura Njemačka ne bi imala takav prihod jer bi vrijednost njemačke marke narasla što bi uništilo i njenu konkurentnost. Također, bez eura Grčka ne bi mogla dugoročno živjeti preko svojih mogućnosti jer bi tečaj drahme i marke brzo izravnao uvoz s izvozom. Niti njemačke banke ne bi mogle financirati grčko trošenje jer njemački izvoznici ne bi imali tolike prihode na računima. S druge strane ne bi se ni grčka vlada mogla toliko zaduživati (za tekuće potrebe) jer bi je financijsko tržište zaustavilo podignuvši premije na rizik, ali zbog eura (prividno smanjenje rizika za sve članice) nisu.
Drugo široko prihvaćeno razmišljanje je kako Grci dug moraju vratiti do posljednjeg centa. Jer, dogovor je dogovor i treba ga poštivati. No, zagovornici ove teze imaju problema s razumijevanjem prava i financija. Iako ugovor o posudbi uistinu definira koliko i kako će dužnik platiti kreditora, on istovremeno sadrži i kamate koje jednim dijelom pokrivaju tržišnu cijenu posuđenog novca, a drugim premiju za rizik. Ovim drugim dijelom kreditor se unaprijed osigurava (i uredno naplaćuje premiju) za rizik nevraćenog duga. Dakle, ako su njemačke i francuske banke u vrijeme kada je novac bio jeftin veselo posuđivale grčkim bankama (a one dalje lokalnom gospodarstvu i samim Grcima), taj su rizik neplaćanja već uračunale u cijenu posuđenog novca. Ukoliko nisu, bile su neodgovorne. Jednako (ne)odgovorne kao na primjer naše banke, koje su zadovoljno posuđivale našim poduzetnicima.
Kada je 2010. godine započela grčka kriza zbog nelikvidnosti proračuna (do koje je došlo, jer je Grčka spašavala svoje banke i jer je financijsko tržište nakon desetljeća iznenada shvatilo da Grčka nije jednako nerizična kao Njemačka), čitava operacija “spašavanja” Grčke krenula je zapravo samo s namjerom spašavanja njemačkih i francuskih banaka čije su bilance bile pune grčkih državnih obveznica i zajmova tamošnjim bankama. Čitav program “pomoći” trojke (ECB, europska komisija i MMF) bio je praktički namijenjen tome, da za dug njemačkih i francuskih banaka obvezu preuzme grčka država. Ili točnije rečeno, grčki porezni obveznici. Novce za prijašnje neodgovorno zaduživanje države i banaka (i s druge strane za neodgovorno posuđivanje njemačkih i francuskih banaka) poreznim obveznicima trebalo je izmusti politikom štednje. Uništiti socijalnu državu, astronomski podignuti poreze i prodati imovinu. Grčka danas ima skoro 80 postotni primarni suficit u proračunu što znači da (ukoliko odbijemo kamate na dugove) troši za četiri posto BDP-a manje nego što prikupi poreza.
Na granici humanitarne katastrofe
No, pritisak na Grčku otišao je predaleko. Posljednji puta pisao sam o negativnom utjecaju štednje na gospodarstvo. No, u Grčkoj je ta štednja došla do razine koja graniči s humanitarnom katastrofom. Uistinu preporučujem da pročitate knjigu istraživača Davida Stucklera (Oxford) i Sanjy Basu (Stanford) “The Body Economic: Eight experiments in economic recovery, from Iceland to Greece” o socijalnim, humanitarnim, zdravstvenim i mentalnim troškovima grčke i drugih kriza. Uspon radikalne Syrize, koja obećava, da će se ponovo dogovarati o uvjetima “europske pomoći”, odgovor je na tu socijalno neizdrživu politiku štednje.
I cipelice će na bubanj (FOTO: Pixabay.com)
Argumenti Syrize su, nemojte se previše naljutiti, posve na mjestu. Nijedna država u razumnom vremenu ne može otplatiti tako veliki dug a da ne uništi gospodarstvo i pobije vlastito stanovništvo. Kada bi Grčka, recimo, svake godine za otplatu duga izdvajala dva posto BDP-a, trebala bi imati proračunske prihode u visini od šest posto BDP-a (samo za kamate plaća 4,2 posto BDP-a godišnje). Da Grčka smanji dug sa 176 posto BDP-a na razinu njemačkog (oko 74 posto BDP-a) prema navedenom tempu trebala bi dobrih 50 godina. U tih 50 godina svake godine bi trebala ubrati šest posto više od poreza nego što bi dala na izdatke.
Otpis dijela duga – potpora moralnog hazarda?
Ni jedna demokratska država to ne bi mogla jer bi se prije dogodio krvavi narodni ustanak. Kako govori istraživanje Eichengreena i Panizze (2014.), u razdoblju od 1974. do 2013. godine dogodilo se tek nekoliko puta da je neka država imala saldo u proračunu veći od tri posto BDP-a u razdoblju dužem od pet godina. Samo 12 država uspjelo je održavati takav visok saldo u razdoblju od deset godina i samo su tri uspjele u desetogodišnjem razdoblju ostvariti saldo veći od pet posto.
Da bi Grčka vratila bar dio drugova trebati će joj otpisati barem polovicu, a na ostatak drastično smanjiti kamatu i produžiti rokove otplate na 50 ili čak sto godina. To je jedina mogućnost da Grčka ekonomski i politički preživi.
Mnogi će na ovo pravednički planuti jer to je navodno nepošteno i potiče moralni hazard. No, isti ti zaboravljaju da su razvijene zemlje u posljednjih pet godina na teret poreznih obveznika otpisali dugove bankama koji su nastali orgijanjem banaka i financijskog te tržišta nekretnina. Zaboravljaju također da je francusko dosljedno ustrajanje da im Njemačka plati ratnu štetu iz Prvog svjetskog rata Njemačku na početku dvadesetih godina prošlog stoljeća bacilo u hiperinflaciju te da je Njemačka zadnju tranšu tog duga platila 2010. godine, nakon 92 godine. Zaboravljaju da je Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata (osim materijalnih kompenzacija) posve otpisano financijsko plaćanje vojne štete.
Učinak grexita
Mnogi će također reći da, umjesto otpisa i refinanciranja duga, Grčku treba izbaciti iz monetarne unije. No, to je posve neracionalno razmišljanje jer bi za kreditore to imalo barem dva negativna učinka. Prvo, ukoliko bi Grčka istupila, bankrotirala bi u visini ukupnog duga te bi kreditori ostali kratkih rukava. Drugo, ukoliko bi se na taj način riješila duga, Grčka bi posijala strah među investitorima da će isti put slijediti i druge periferne države eura. Iz tog se razloga kreditorima isplati Grčkoj otpisati veliki dio duga, a plaćanje ostatka učiniti podnošljivim na vrlo dugi rok.
Utoliko Alexis Tsipras, vođa Syrize, u slučaju pobjede na izborima ima vrlo dobre karte u nadolazećim pregovorima s trojkom o otpisu i refinanciranju duga te i drastičnom smanjenju politike štednje. Uz sebe kao desnu ruku u pregovorima ima uglednog profesora ekonomije Yanisa Varoufakisa koji nas je posljednjih godina na odličnom blogu uveseljavao konciznim analizama i koji se odlučio kandidirati na listi Syrize.
Ostatak komentara možete pročitati na ovom linku.
Jože P. Damijan stalni je profesor ekonomije na Sveučilištu u Ljubljani
Lupiga.com
wpDiscuz