Prvo je, koristeći sebi svojstvenu metaforu, kazao da se njegove riječi mjere vagom za točno mjerenje, a onda je nastupio državnički, odmjereno i istovremeno emotivno, poklonivši se ubijenim i živim braniteljima BiH, Hrvata u BiH i Hrvatske.
Od uvodnog pozdrava do silaska s pozornice iskazao je uključivost, neupitno poštivanje suvereniteta BiH, kao i najbolje moguće želje ovoj državi, bez ikakvih zločestih planova spram nje, koji nikad ni u tragovima nisu postojali, ali mu se uporno pokušavaju imputirati. Najviše zbog toga što koristi metafore koje se ne mogu ignorirati i kod emotivnog slušatelja potiču reakciju – ili promjenu ponašanja i nepravedne prakse ili dizanje na stražnje noge i neutemeljene optužbe.
Jedino što bi moglo zaškakljati uši slušatelja iz Sarajeva izjave su kako se Hrvate bezobrazno diskriminira i ugnjetava, iskazane nešto blaže nego inače, kao i nepobitna tvrdnja kako su, osim HVO-a, Hrvatska i njena vojska odigrale jednu od ključnih uloga u spašavanju BiH od srpskog agresora.
Jedini “problem” je što je to sve istina. Tko iz Sarajeva može argumentirano osporiti ove tvrdnje?
Hrvati su ugradili svoju krv i živote u temelje BiH i nema nimalo pretjerivanja u konstataciji da BiH ne bi bilo bez hrvatske žrtve.
Stoga valja opet postaviti pitanje: Zašto, pobogu, ne poštujete dogovor i sporazum i ne dozvoljavate da si Hrvati izaberu predstavnike u jedina dva politička tijela u državi koja se biraju po etničkom principu?
Bruno Bošnjak l Dnevnik.ba