DR. DAVOR MARTINOVIĆ “Slučaj ‘Memić’ podsjeća me na atentat na Leutara, nadam se da se ovdje ubojice neće izvući”

Zalaže se za objavljivanje imovinskih kartica sudaca i tužitelja, traži redefiniranje uloge u istrazi, protiv je estradizacije pravosuđa. O svemu tome govorio je u intervjuu za Večernji list.

Kada bi se sudilo po medijima koji su VSTV i pravosuđe promatrali samo kao nacionalno-politički plijen Dodika, Čovića i Izetbegovića, može li se reći da je imenovanjem novih ljudi “pobijedilo” političko Sarajevo?

– Svatko može i treba imati svoj stav vezan za provedenu proceduru glede izbora Predsjedništva VSTV-a. Međutim, mislim da se nitko ne smije smatrati pobjednikom, ali ni poraženim u čitavoj priči. Iskreno se nadam, iako će se to nekome činiti kao pravno naivan stav, da relativno novi saziv VSTV-a može i hoće napraviti stvari koje će, napokon, značiti povratak povjerenja javnosti i u VSTV, ali općenito i u bh. pravosuđe. Taj povratak povjerenja neće doći samo kroz izjave i deklaratorne stavove članova VSTV-a već isključivo kroz djelovanje i rad istog Vijeća, kroz donošenje jasnih, kvalitetnih i brzih odluka koje će proizvesti smanjenje broja neriješenih predmeta, ubrzanje tijeka sudskih postupaka i poboljšanje kvantitativnog i kvalitativnog rada u sudovima. Vrlo brzo ćemo vidjeti koliko će od ovdje navedenog biti primijenjeno i prihvaćeno te realizirano kroz rad VSTV-a.

A što je onda pobijedilo?

– Prije svega želim i hoću naglasiti da se, vjerojatno zbog medijske preeksponiranosti prethodnog predsjednika VSTV-a, u javnosti stvorila pogrešna slika o samoj ulozi predsjednika VSTV-a. Isti ne donosi ni jednu odluku samostalno, već sve odluke donosi Vijeće s potrebnom većinom, a sam predsjednik ima jedan glas, kao i svi drugi članovi Vijeća. On je, znači, prvi među jednakima i ništa više ni manje od toga. U odnosu na vaše pitanje, poblijedio je kandidat koji je dobio kvalificiranu većinu u poslovnikom predviđenoj proceduri, koju je obilježilo jedno vrlo tolerantno ozračje i nitko nije imao ni jednu zamjerku na provedeni postupak koji je okončan u drugom krugu glasanja.

Svejedno se stalno u kontekstu VSTV-a govori o klanovima. Pripadate li vi ijednome?

– Dolaskom na prvu sjednicu VSTV-a prethodilo je pismeno izjašnjenje koje je dostavljeno svim članovima VSTV-a, a u kojemu sam kolegama htio predstaviti nešto što se može smatrati mojim programom rada kao člana VSTV-a. Ne želim i neću svoje stavove mijenjati od sjednice do sjednice, već želim nastupati principijelno i držati se svojih načela i braniti ih. Siguran sam da ću u odnosu na iskazane stavove naći istomišljenike u članovima VSTV-a, pa ako to znači i stvaranje klanova, apsolutno svjestan negativnog konteksta samog tog pojma, bit ću član takvog “klana”. Siguran sam da šira javnost uopće ne poznaje sve članove VSTV-a, među kojima su vrhunski civilisti i krivičari u BiH, ali kako se isti medijski ne eksponiraju, ne objavljuju statuse na društvenim mrežama i slično, stvara se dojam da je VSTV institucija u kojoj odluke donosi dvoje ili troje ljudi, a to, jednostavno, nije tako.

Ali izbor čelnih ljudi VSTV-a ipak nije bio jednoglasan?

– Prošlo je nezamijećeno u javnosti da je izbor dvaju potpredsjednika VSTV-a bio jednoglasan jer to, očito, nije vijest. Činjenica je da je izbor za predsjednika okončan u drugom krugu glasanja te da je rezultat bio 8:7 glasova. S obzirom na to da je glasanje tajno, jasno je da nitko ne zna tko je za koga glasao, ali ću biti slobodan pretpostaviti, naglašavajući da je to samo moja pretpostavka, nikako tvrdnja, da su oba kandidata dobila glasove članova VSTV-a iz svih triju konstitutivnih naroda u BiH, što se vjerojatno ne uklapa u općeprihvaćeni stav da “svatko glasa za svoga”.

U medijima, ali i medijskom podzemlju nagađalo se kako nakon promjene odnosa snaga u VSTV-u slijede smjene glavne državne tužiteljice i predsjednika Suda BiH?! Kako to komentirate?

– Vrlo mi je teško, gotovo pa i nemoguće, komentirati ovakve medijske špekulacije jer zaista o istima nemam nikakva saznanja. Međutim, moram istaknuti kako teško prihvaćam stav da bi nekakva promjena snaga, jer ne znam o kakvoj se promjeni snaga radi, mogla uvjetovati takve odluke. Odluke VSTV-a ne smiju, i siguran sam da neće, ovisiti o tome tko su članovi i o navodnoj promjeni snaga u istom, već isključivo o utemeljenosti istih u zakonu i podzakonskim aktima.

Ima se osjećaj da su Hrvati podzastupljeni i u VSTV-u, unutar pravosuđa općenito. Kako to mijenjati s jedne strane i zajamčiti profesionalnost s druge?

– Zakonom o VSTV-u određen je nacionalni sastav članova VSTV-a, a prema popisu stanovišta iz 1991. godine. Ono što posebno želim naglasiti jest da smo mi tamo kao pripadnici određenih naroda, a ne kao njihovi predstavnici jer smo birani iz zakonom određenih institucija. U tom je dijelu u cijelosti ispunjena zakonska obveza u odnosu na sva tri konstitutivna naroda, kao i prema onima koji se tako ne izjašnjavaju. Je li isti taj paritet poštivan kroz broj zaposlenih u Tajništvu ili u Uredu disciplinskog tužitelja, zaista ne znam, ali mislim da ćemo se načelno složiti da, ako se taj odnos traži za članove VSTV-a, logično je očekivati da se isto poštuje i u odnosu na ova dva tijela Vijeća. Mislim da je među članovima VSTV-a iskazan stav na prethodnoj sjednici da će poštivanje nacionalnog pariteta biti jedna od odrednica rada i osnova za povratak povjerenja u VSTV. Naravno da prvenstveni kriteriji za imenovanja moraju biti stručnost i kvaliteta predloženog kandidata, ali ne smije se niti može zanemariti specifičnost državnog uređenja BiH.

Kako doživljavate estradizaciju sudaca i tužitelja, pa i članova VSTV-a, što smo imali prigodu viđati mjesecima?

– Nešto što javnost treba znati jest da više od 90% i sudaca i tužitelja vrhunski radi svoj posao. Radi se o pravim profesionalcima koji samozatajno, stručno i kvalitetno rade svoj posao. Naravno, kao i u svakoj drugoj profesiji, postoji ona glasna manjina koja, umjesto presudama ili optužnicama, govori preko društvenih mreža i medija, iznosi samo jednu stranu medalje i, po mom mišljenju, pridonosi stvaranju negativne percepcije javnosti u odnosu na pravosuđe. Transparentnost i javnost rada pravosuđa – svakako da, ali želja i pokušaj da pravosuđe bude reality show – apsolutno ne.

Najavljuje se donošenje novoga Zakona o VSTV-u. Čime treba rezultirati?

– Jedan od 14 uvjeta za stjecanje statusa kandidata za pristupanje u EU jest i donošenje ovog zakona. U ovom trenutku, a imajući u vidu nacrt istog, možemo konstatirati da njegove izmjene idu u smjeru objavljivanja imovinskih kartica nositelja pravosudnih dužnosti, poboljšanja i ubrzanja disciplinskih postupaka te postojanja odjela za integritet. Kao posebno bitno napominjem i prijedloge koji idu za tim da se osigura mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka na odluku o imenovanju, a što u trenutačnom zakonu ne postoji.

Koliko je to pitanje stvarno važno na putu k EU i postoji li pritisak stranaca na rad ovoga tijela, ali i pravosuđa?

– Ako želimo, a valjda iskreno i želimo, ulazak BiH u EU, onda jednostavno moramo prihvatiti pravila ponašanja koja vrijede u EU i sigurno je teško očekivati da će EU zbog nas mijenjati pravila i uvjete koji su vrijedili za sve druge države članice. Također mi je i više nego jasno da svatko tko osigurava sredstava za niz projekata u pravosuđu traži i određene pomake i rezultate pa, ako netko to smatra pritiskom, onda možemo zaključiti da takav pritisak i postoji. Mišljenja sam da nema nikakvog pritiska na rad članova VSTV-a i ne vidim ni preveliki utjecaj na same odluke istog, u što smo se mogli uvjeriti i prilikom izbora predsjednika VSTV-a.

Ukratko, jeste li za objavu imovine sudaca i tužitelja?

– Ako je takav standard u zemljama EU-a, ako je tako i u zemljama regije, zaista ne vidim ni jedan razlog zašto to ne bi bio pravni standard i u BiH.

Kako urediti odlučivanje na Sudu BiH? Neki kažu da se radi o “sukobu interesa”, da ista institucija odlučuje u drugome stupnju?

– Pitanje Suda BiH i organizacije istog nešto je što je vrlo teško kratko elaborirati kao što je teško odvojiti, kada govorimo o ovom pitanju, stručne i političke argumente. Ja ću se baviti isključivo argumentima struke i konkretnim činjenicama. Prije svega, treba istaknuti da se u stručnoj javnosti ovaj sud nametnuo kao, posebno njegovo Prizivno vijeće, vodeći sudski autoritet u BiH. Posebno mi je zanimljivo da je ovaj svoj položaj Sud BiH počeo posebno graditi nakon odlaska stranih sudaca iz Suda. Međutim, u organizacijskom dijelu ovaj sud ima pravni problem jer nije ustavna kategorija, iako mu je odlukom Ustavnog suda BiH potvrđeno da je u skladu s Ustavom BiH, iako je takva odluka Ustavnog suda BiH donesena s omjerom glasova 5:4, a ne treba nimalo zanemariti ni pravno podcijeniti činjenicu da su tadašnja dva suca tog suda, inače sveučilišni profesori ustavnog prava, glasali protiv takve odluke i izdvojili svoje mišljenje.

Molim objasnite što onda konkretno mislite pod time?!

– Kao legalisti moramo poštovati odluku Ustavnog suda BiH i baviti se ostalim problemima koji se pojavljuju vezano uz organizaciju ovog suda. Naime, prema odredbama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i Protokolu broj 7 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, pojednostavljeno govoreći, svatko ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita “viši sud”. I upravo činjenica da u odnosu na prvostupanjske odluke ovog suda ne postoji zaseban “viši sud”, već taj posao radi isti sud preko Prizivnog vijeća, čini, po mom mišljenju, nerješiv problem i sigurno je da će se ova pravna anomalija u budućnosti morati rješavati. Također je krajnje pravno neprihvatljivo, imajući u vidu europske standarde, da se suci Prizivnog vijeća biraju kroz godišnji raspored sudaca koji određuje predsjednik tog suda. Ovakva organizacija suda nije poznata u kontinentalnim pravnim sustavima i jedinu sličnost nalazim s organizacijom i strukturom Suda u Haagu koji predstavlja ad hoc sud.

A za što se onda vi zauzimate?

– Načelno, u dosadašnjem pravnom promišljanju postoje dva moguća rješenja. Jedno od tih rješenja, a za koje se zalažu i pojedini suci tog suda kroz svoje stručne radove, jest osnivanje zasebnog prizivnog suda, a kakvu formu imamo npr. u Distriktu Brčko. Drugo moguće rješenje jest osnivanje vrhovnog suda BiH. Osobno sam puno bliži opciji osnivanja vrhovnog suda BiH koji bi, logično, bio u najvećoj mjeri popunjen sucima sadašnjeg Suda BiH, na istom mjestu i u istim prostorijama, samo s novom organizacijom i nadležnošću.

Po percepciji, a što uključuje i pravosuđe, korupcija je široko rasprostranjena. Je li to slučaj i kako je eliminirati?

– Ne postoji ni jedna država na svijetu koja je imuna i u kojoj nema korupcije. Postoje samo različiti načini borbe protiv iste. Sigurno, što se budemo više približavali članstvu u EU, rast će i pritisak za procesuiranje tzv. visoke korupcije kao što je to bio slučaj u svim državama koje su se približavale članstvu u EU. Također želim napomenuti da nije svaka protupravna radnja odmah i kazneno djelo, stoga treba, kada komentiramo ovaj segment i kada donosimo neke zaključke o neradu pravosuđa, imati i određena pravna predznanja koja će možda dovesti i do nekih drugih i drukčijih zaključaka.

S jedne strane postoje komentari da BiH ima i više nego dovoljno sudova, a s druge strane postoji veliki broj neriješenih slučajeva?

– Ako uzmemo usporedne podatke o broju sudova i sudaca u odnosu na 100.000 stanovnika, možemo zaključiti da BiH ima u prosjeku više i sudova i sudaca negoli je to prosjek u EU, dok je učinkovitost sudstva (stupanj ažurnosti) znatno manja od prosjeka u EU. Mislim da je upravo ovo krucijalni problem bh. pravosuđa jer pravda koja dođe sa zakašnjenjem i nije pravda. Stoga u ovom segmentu, ažurnosti rada sudova, mislim da se može, treba i mora učiniti puno više negoli je dosad učinjeno.

Što vam onda to govori u pogledu kvalitete u struci u pravosuđu?

– Mislim kako imamo previše sudova, posebno na županijskoj sudskoj razini, i mislim da, imajući u vidu broj stanovnika, nije realno očekivati da možemo imati potrebnu ili željenu razinu kvalitete za čak 10 županijskih sudova u FBiH. Stoga se zalažem za smanjivanje broja sudova koje bi dovelo do koncentracije stručnih i kvalitetnih kadrova, iako sam svjestan kako će ova ideja ostati na razini osobnog promišljanja bez ikakve šanse za praktičnu realizaciju.

Odvjetnik ste gotovo 30 godina. U razgovoru s velikim brojem ljudi koji su radili i u prijašnjem sustavu, glavni je komentar da je taj sustav bio pravičniji, posebno za osumnjičenoga. Kako vi to komentirate?

– Reforma pravosuđa, koja je počela 2003. godine, posebno u dijelu kazneno-procesnog zakonodavstva, po mom mišljenju, značajno je smanjila prava osumnjičenika u fazi istrage, ulogu branitelja svela na samo formu, a tužiteljstvu bez ikakvog posebnog razloga dala gotovo pa faraonske ovlasti u ovom segmentu postupka. Stoga bih se mogao složiti s konstatacijom iz vašeg pitanja i jasno reći da se u ovom segmentu procesnog zakonodavstva mora nešto mijenjati.

Što bi onda trebalo mijenjati?

– Prije svega, i bez bilo kakve dvojbe, moraju se sud i suci vratiti u fazu istrage jer smo vidjeli čemu vodi ovakav koncept istrage. Najveći razlog loše percepcije javnosti prema pravosuđu jesu predmeti koji su bili medijski eksponirani i koji su počinjali pred TV kamerama i spektakularnim uhićenjima, a na kraju završavali oslobađajućim presudama jer nije bilo dokaza za drukčije odluke. Siguran sam, da su sudovi bili uključeni u te predmete i u fazama istrage, do toga ne bi dolazilo jer bi se dokazi cijenili onako kako se moraju cijeniti uvažavajući osnovna načela kaznenog postupka. Nažalost, bili smo svjedoci da što je spektakl uhićenja, obvezno pred TV kamerama, bio veći, to su dokazi bili “tanji”. Takvim postupanjem je ne samo učinjena nenadoknadiva šteta tim konkretnim ljudima i njihovim obiteljima već, usudim se reći, prvenstveno bh. pravosuđu. Iskreno se nadam da je to i takvo razdoblje iza nas i da će ubuduće isključivo stupanj dokazane sumnje biti osnova za pokretanje postupka.

U nekim od velikih slučajeva osobno ste sudjelovali. Hoće li se ikada otkriti tko je ubio Jozu Leutara? Mnogi kažu da je to jedan od prvih terorističkih napada i političkih ubojstava koja nisu rasvijetljena do danas. Tko štiti ubojice i nalogodavce, je li to “država”?

– Volio bih da se varam, ali protekom 20 i više godina i budući da se nitko ozbiljnije od policijskih agencija ne bavi ovim slučajem, teško mi je u to povjerovati. Siguran sam da ubojice nije štitila država, ali da su ih štitile neke paradržavne ili paraobavještajne strukture, u to sam uvjeren.

Ili da možda preciziram pitanje. Postoji li u spisu o Leutaru, iz kojega su čak i nestajali dokazi, tragovi koji bi ukazali tko je barem prikrivao taj zločin?

– U postupku je nedvojbeno potvrđeno da je eksplozivna naprava kojom je ubijen Jozo Leutar identična onima kojima su ubijeni policajci povratnici u Travniku. Također je utvrđeno da je na Igmanu neposredno nakon ubojstva Joze Leutara uhićena skupina ljudi koji nisu bh. državljani i koji su imali nacrte i dijelove upravo takvih eksplozivnih naprava. No istraga je počela isključivo u smjeru odjedanput stvorenog zaštićenog svjedoka koji je nagrađen iznosom od 500.000 KM iako se radilo o krajnje nevjerodostojnom svjedoku zbog kojega su čak mijenjali i zakone. Nikada nitko nije rekao što je bilo s “Igmanskom grupom”. Ne znam zašto, ali me ovaj predmet pomalo podsjeća na današnji slučaj “Memić”, ali se najiskrenije nadam da se u ovom slučaju ubojice neće izvući nekažnjeno kako su se izvukli u slučaju ubojstva Joze Leutara.

Ulijeva li optimizam rekonstrukcija slučaja Dženana Memića u kojemu su se ipak otkrili tragovi policijskih i istražiteljskih parastruktura?

– Iskreno suosjećam s obitelji Memić i zaista se nadam, kao i oni, da će Tužiteljstvo BiH vrlo brzo okončati istragu i dati odgovore na sva pitanja koja traži ne samo obitelj već cijela bh. javnost. No, ako se dokažu točnim određene stvari koje proizlaze iz izjava obitelji Memić, da se uopće nije radilo o prometnoj nesreći, već o ubojstvu, onda će se zaista morati odgovoriti na cijeli niz drugih pitanja.

Potpredsjednik ste Agrama, najveće osiguravajuće grupacije u BiH. Kako uspijevate istodobno biti odvjetnik, član VSTV-a i biti na čelu Agrama?

– Koncern Agram vrhunski je uređen poslovni sustav u kojemu radi 5000 zaposlenih i koji je ove godine ostvario prihod od 1,4 milijarde KM. Posebno smo ponosni na činjenicu da smo u ovakvom pandemijskom okružju ne samo zadržali sve svoje djelatnike već istima osigurali povećanje plaće od 8%. Također smo jako zadovoljni i činjenicom da smo apsolutni tržišni lideri ne samo u BiH već od prošle godine i u RH. Također, nakon ulaska na tržište osiguranja Austrije i Italije, postignuti rezultati na tom tržištu pokazuju opravdanost takve poslovne strategije. Moj jedini poslovni angažman vezan je za Koncern Agram, a odvjetništvo je dio iste te priče dok članstvo u VSTV-u smatram kao određeno priznanje za 30-godišnji rad u pravosuđu i sigurno se može sve uskladiti. Nažalost, u našem društvu počeo se stvarati kult nerada, tako da sve češće možemo čuti mlade ljude koji bi najviše voljeli neki posao na kojemu se ništa ne radi, a plaća se dobro. Jednostavno, kao društvo moramo reagirati da to niti je moguće niti je poželjno pa se više počelo postavljati pitanje kako se sve može stići umjesto da se kao dvojba postavlja kako se može imati posao, a ne raditi.

Nisam nabrojao jedan vaš “porok” – HŠK Zrinjski! Brojni kažu fenomen od kluba. Čemu to zahvaliti?

– HŠK Zrinjski nije samo uvjerljivo najuspješniji nogometni klub u povijesti BiH već je to, prije svega, institucija u rangu sa Sveučilištem u Mostaru i SKB-om Mostar. Ponosan sam što sam u jednom rezultatski vrlo uspješnom razdoblju bio dio ekipe koja je vodila ovaj klub, a sad, naravno, maksimalno pratim klub i navijam te sam siguran da ćemo i ove godine do posljednjeg kola voditi borbu za titulu i nadati se osvajanju i Kupa, a da plasman u Europi neće i ne smije doći u pitanje. Mislim da su osnovna tajna uspjeha ovog kluba, prije svega, njegovi navijači, Ultrasi, i oni sa zapada, a onda i činjenica da ga vode ljudi, u cijelom ovom vremenu, koji ga vole i koji, prije svega, navijaju za svoj Zrinjski. HŠK Zrinjski nije biznis, HŠK Zrinjski nije samo lopta i igra, HŠK Zrinjski je puno više od svega toga.