Published On: Pon, ožu 1st, 2021

JERGOVIĆ: S takvim talentom i uz ovakve elite, Bandić je trebao biti anđeo da ne postane lopov

Kad sam se jutros probudio, sjedila je u svojoj fotelji i čitala prve šarene vijesti na kompjutoru. Kaže mi: vidi!, i ja joj preko ramena gledam, bez naočala i već pomalo kratkovid.

Crno-bijela fotografija nekog čovjeka iznad glavne vijesti, zabijam nos u ekran da vidim što piše, i kad shvatim, prvo što mi na um pada je ova slika.

Ljeto je 1999, pusti predsmrtni grad, koji je sa svih strana pritisnula depresija i beznađe.

Građani su se razišli po svojim morskim vikendicama, po ljetovanjima i klijetima u okolici, a mi već danima sjedimo ispred Čarlija i, kako bi to Džoni u onoj pjesmi rekao, kužimo svijet.

Tu nam je u blizini, na Iblerovom trgu, redakcija. Ako nečeg ima, pišem za novine. Ako nema, pišem “Dvore od oraha”, koji malo-pomalo rastu, pa se urušavaju kao trošan grad po kojem udaraju potresi.

On svakoga dana naiđe iz kancelarije u Praškoj, gdje vodi neke velike poslove, kao da nije mrtva sezona, i sjeda za stol. Autsajder je u životu i u politici, u gradu koji kao zrela kruška pada u krilo njegovoj stranci.

Ali nitko, a pomalo ni on, baš ne vjeruje da će Račan i njegova metropolska ekipa, koju još uvijek sačinjava neki intelektualan svijet, prepustiti grad njemu.

Nije do toga što je premlad i što nije pravi, dovršen političar, nego je došljak, još i Hercegovac – vrijeme je kada se Hercegovce zamišlja kao bijeločarapane, s golemim mobitelima – a višestruko poniženom i ojađenom Zagrebu, kojem Tuđman nije dopuštao njegove izabrane gradonačelnike, jer nije mogao dopustiti “oporbenu situaciju” u glavnome gradu, potreban je neki reprezentativni Zagrepčanin.

Neki Relja Bašić, koji jednog od ovih dana nailazi baš dok mi tu sjedimo, i kojeg – to mi nitko jednog dana neće vjerovati – upoznajem s njime, ili Ivo Škrabalo, čovjek raskošnog duha, kojeg je Tuđman glatko odbio, premda mu je rođeni brat bio Tuđmanov ministar vanjskih poslova.

 

Istina, ni Škrabalo nije rođeni Zagrepčanin, nego je Bačanin, rodom iz Sombora, ali ta je varoš, za razliku od Gruda, Zagreba dostojna.

Sjedili smo, dakle, tih ljetnih dana s predodređenim gubitnikom, Hercegovcem, koji je, kao i većina Hercegovaca, umio lijepo pripovijedati.

Pričao je u slikama i gegovima, malim i uvijek zaokruženim narativnim cjelinama, u vicevima.

Ta ljetna sjedenja ispred Čarlija neće se ni na koji način odraziti na moj život.

Mislim da neće ni na živote njih trojice, koji su do danas ostali novinari. Trebat će nam vremena, ne mjeseci nego godine, da shvatimo kako vječni i nesmjenjivi zagrebački gradonačelnik nema veze s tim čovjekom kojeg smo od duga vremena dobro upoznali, sjedeći s njime za stolom na terasi puste zagrebačke kavane, monotono kao u nekom Fassbinderovom filmu.

Najprije sam se iščuđavao kako se tako munjevito preobrazio, a onda sam, kako se prethodno iskustvo nije uklapalo u opću sliku svijeta, pomalo i zaboravio ta kahvenisanja s Milanom Bandićem.

Ustvari, nikad ih nisam zaboravio, nego sam ih smjestio među neupotrebljivi filmski ili narativni materijal, u arhivu propalih priča, pjesama i romana, koji nikada neće biti objavljeni.

A sad, pošto preko njezina ramena pročitam da je umro, sjetim se, eto, baš toga.

Ne padnu mi na pamet ni razoren grad, sa slijepim i praznim izlozima, ni čudovišno urušena dvorišta u Vlaškoj ulici, ni one tužne donjogradske kuće, sagrađene jednom davno za židovske naručitelje, u čijim su prizemljima s prednje strane još uvijek skupi dućani, dok stražnje strane nema, urušila se kao da smo u Bombaju ili u Kalkuti; ne padnu mi na pamet braća Pripuz ni braća Mamić, mladi neonacisti u navijačkim odorama, koji su po potrebi bili spremni zaigrati ulogu njegovih tjelesnih čuvara; ne pada mi na pamet ni ta grandiozna dvadesetogodišnja pljačka, u kojoj je sudjelovalo više različitih elita, ni ti preuređenjem unakaženi trgovi, ni božićni sajmovi i adventi u Zagrebu, ti vrhunci idiotizacije i poniženja Zagreba, ni sve te ženskice u skupim bundama, čija ljepota i pamet koštaju koliko i noge nekoga afričkog fudbalera, za čiju kupovinu braća su od njega posuđivala novac; ništa mi kažem drugo na pamet ne pada, nego kako kao ljudi o istom poslu i u istom životu sjedimo u Čarliju, usred samrtnog zagrebačkog ljeta, i razgovaramo o jematvi, o mostarskoj žilavki, o ekipi s Peščenice i o tome što čovjek da učini kada mu u podstanarskom stanu iznenada noću, usred kolovoza, pukne cijev u kupaonici.

Ne pada mi to na um zato što sam dobar čovjek, ili što bih želio dobro misliti o ljudima.

U tom sjećanju je neka moja istina o njemu.

Ono što se kasnije događalo, nije imalo veze sa mnom.

 

Tog je ljeta 1999. bio samo gradski vijećnik, dobar i rječit oporbenjak, zabavljen lijevim idejama i zabrinut za život sirotinje, i predsjednik gradskog SDP-a.

To je postao zato što je srednjostojeće građanstvo, činovnici, radnici i idealisti, glavom bez obzira pobjeglo iz stranke, a od tih srednjih i osrednjih grade se gradske strukture.

On je oduvijek bio zaposlen kao partijski stručni kadar, i tako je isplivao za predsjednika. (Prije njega predsjednica je bila žena koje se više nitko neće sjetiti, zvala se Vesna Vešligaj.)

A kako se na kraju moglo dogoditi da ga Račan i njegovi pripuste za gradonačelnika?

Tako što se pokazao kao vješt organizator?

Ili tako što je umio okupljati ljude čak i kada se svim drugima činilo da ljudi uopće nema?

Mislili su svi oni da će Bandić kratko izdržati. On je, kao i Putin, koji u isto vrijeme dolazi na čelo Rusije, bio prelazno rješenje. Ali ono što je za njegovo uzdizanje važno je da se Zagreb kao mlada nevjesta tad sam od sebe predavao SDP-u, a da SDP baš i nije znao što bi s njim.

Nijedna druga opozicijska stranka nije imala šanse da takvu nevjestu osvoji, jer su sve druge bile sumnjičene za nevjeru. Oni koji se sjećaju, sjetit će se da je to vrijeme kada su SDP-ovci pred HSLS-ovcima ili HNS-ovcima i HSS-ovcima imali tu odlučujuću prednost da se ne bi, nakon što budu izabrani, transformirali u HDZ-ovce.

Zato je SDP tad osvojio Zagreb, a bio je stranka pozicionirana upravo tamo gdje je danas Možemo.

Ljevije od SDP-a bili su Šuvarov SRP te Degenova i Tripalova Akcija socijaldemokrata. Dvije već sasvim nevidljive strančice. 

I onda je Bandić našao ljude, da bi ubrzo ljudi krenuli da pronalaze njega.

I Zagreb je u najkraćem roku bio njegov.

Osvojio ga je socijalnom inteligencijom, velikim talentom za okupljanje družina raznih vrsta, i dubinskom ideološkom ambivalentnošću.

Bio je sve, i nije bilo ništa.

Ljudi su bili ucijenjeni vlastitim sudbinama i obiteljskim naslijeđima, mnogo više nego dubinskim uvjerenjima, pa su tako u jednoj epizodi bili partizani, a već u drugoj ustaše. On je, takav kakav je po svojoj prirodi doista bio, imao argumente za sve njih, jer je istovremeno bio sve ono što su oni mogli biti.

Tek na samom kraju, kad bude mijenjao ime Trga maršala Tita, jer će to biti preduvjet njegova opstanka, Bandić će se odreći, premda nikad sasvim, polovice sebe.

To ga je pomalo i ubilo. Ili je ubilo cjelinu onoga što je po svojoj naravi bio.

Imao je ogroman politički talent.

Organizacijski, manipulacijski, mobilizacijski. Bio je vrlo empatičan čovjek.

Mogao je biti socijalni radnik, ili ministar socijale u nekoj vrlo ozbiljnoj Vladi.

Ali prema zakonima odnosio se kao prema prometnim znakovima, kojih se svi samo orijentacijski drže. Moralan i kriminogen.

I takav je, čini mi se bio.

Na samom kraju njegova je struktura podsjećala na poluraspadnutu mafijašku organizaciju.

Tad je, međutim, bio sam, kakav je bio na početku, onoga ljeta kada je s nama sjeo za stol.

Ali važno je ono što se zbilo između početka i kraja.

U tom vremenu, u tih dvadeset godina, kroz Bandićeve urede, ali i kroz njegovu glavu i srce, prošle su sve zagrebačke elite.

Silna je gospoda slijeva i zdesna kolaborirala s njime, bilo privatno, bilo javno, politički, stranački, grupno.

Ispod njegovih apela, proglasa i pisama podrške naći ćete najneočekivanijih imena. Ali ne trudite se, moje ime nećete naći.

Kao ni imena ostale trojice za stolom ispred Čarlija.

Drugi su, međutim, tu. I to stvar čini zamršenom i kompleksnom.

Doista, nije problem u Bandiću. Problem je u svim tim elitama. Problem je u svima koji su mu ikad prilazili.

Gotovo da bih pomislio, gotovo da bih se odvažio reći da su oni pokvarili tog čovjeka, koji se samo nije znao nositi sa svojim opasnim talentima.

Zamislite da ste najtalentiraniji krivotvoritelj novčanica kojeg je vidio svijet! Ne daj Bože takvog talenta nikome!

Da te takav talent ne upropasti, moraš imati narav anđela i moral sveca.

Nesretnik Bandić nije bio anđeo i svetac.

Ali oni koji su mu prilazili rado će se i spremno prikazati kao anđeli i sveci, premda su skupa s njim gotovo do zemlje sravnili ovaj zanimljivi mali grad.

miljenko jergović 01. 03. 2021.