Published On: Pon, lis 14th, 2019

Dolazi u BiH: Ispovijest misionara koji je proveo 557 dana u pandžama ISIL-a

Iznenada sam začuo tup, kratak zvuk. Vidio sam Mohamadovo tijelo kako pada na koljena i ruši se na zemlju. Lice mu je dvaput odskočilo od tla. Nije nosio majicu. Mogao sam vidjeti kako krv teče po njegovu tijelu i klizi stvarajući lokvu na puteljku. Pucali su mu u leđa, s lijevoga boka, iz automatskog pištolja s prigušivačem.

Vidio sam oko sebe trojicu napadača, no sigurno ih je bilo više, barem petorica, jer sam čuo krikove i zvukove koji su dolazili s drugih dijelova imanja. Svi su imali zakrivena lica. Provirivale su im samo oči, lišene ikakva izraza. Najmračnija praznina. Čuo sam da netko viče. Pogledom sam se vratio na sirotoga Mohamada okrenuta prema asfaltu i pomolio se za nj povjeravajući njegovu dušu Gospodinu. Molio sam oprost za njegove krvnike: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.

Smaknuli i redovnice

Mohamad je vrtlar, Etiopljanin koji se brinuo za dvorište hospicija Marije Terezije koji su vodile sestre iz reda Misionarke ljubavi u jemenskom gradu Adenu. Smaknuli su ga vojnici ISIL-a koji su izveli teroristički napad na taj grad. Ukupno su ubili 16 ljudi, a među žrtvama su bile i četiri redovnice. Mohamadovoj smrti, kao i smrti časnih sestara, svjedočio je jedan čovjek, kojemu i pripadaju riječi s početka ovoga teksta. On je don Tom Uzhunalil, salezijanski misionar koji je preživio taj napad, a zatim i 557 dana u zatočeništvu isilovaca. Katolička crkva i mnogi drugi više su puta pretpostavili da je mrtav, zbog čega je njegovo oslobođenje nazvano čudom. Toga je i on svjestan, zbog čega je i svoju knjigu s ispovijedima iz tog razdoblja nazvao “Čudom živ”, piše Jutarnji list.

Na poziv Hrvatske salezijanske provincije, don Tom dolazi u posjet Hrvatskoj i u sklopu svoje osmodnevne turneje posjetit će Zagreb, Žepče, Međugorje i Split. Tom će prigodom nakladnička kuća Salesiana predstaviti njegovu knjigu na hrvatskom jeziku, a Nedjeljni Jutarnji među prvima donosi isječke iz djela koje govori o dobroti jednoga čovjeka i snazi njegove molitve.

Prije negoli se dotaknemo grozota rata i zatočeništva, red je da prvo upoznamo don Toma Uzhunalila iz doba prije 2017. godine, odnosno prije negoli je iz običnog misionara postao simbol božje moći za mnoge.

Don Tom rođen je 18. kolovoza 1958. godine u Ramapuramu u državi Kerala u Indiji. Vjera je bila jedan od temelja njihove obitelji, koju je posebice njegovao njegov otac. No, jedna druga figura utjecala je na njegovu odluku da se okrene svećeničkom pozivu. Bio je to blaženi Augustin Theverparambil, poznatiji kao Kunđaćhan, što znači mali svećenik. Kako piše u svojoj knjizi, blaženi Augustin je za njega bio superheroj koji je pomagao kasti nedodirljivih, onim najpotrebitijim i najsiromašnijim stanovnicima Indije.

Posvećenost mladima

Kako ga je blaženi Augustin ponukao na svećenički poziv, tako su ga njegova dva ujaka potaknula da postane misionar, odnosno salezijanac – član crkvenog reda papinskog prava čije osnovno poslanje jest kršćanski odgoj adolescenata i mladih, naročito najsiromašnijih i napuštenih.

Velik dio knjige je potom posvećen njegovim svećeničkim danima u Indiji, no iz tog niza stranica izdvojili bismo samo jednu rečenicu, koja najbolje opisuje duh don Toma. Naime, njegovo svećeničko geslo glasi: “Služiti, a ne biti služen”. Drugim riječima, on je najviše od svega želio pomoći.

I sada dolazimo do trenutka kada je odlučio otići Iz Indije.

-Oćutio sam da je prispjelo vrijeme za provođenje Božjeg nauma sa mnom. Osjetio sam se spremnim stupiti na taj novi put.

U Jemenu je prije svega trebao biti duhovno vodstvo za sestre iz reda Misionarke ljubavi, no on je oko sebe okupio stotinjak katolika iz okolice Adena, gdje je za njih služio misu. Bio je to jednostavan i na trenutke težak život, pogotovo kako se u Jemenu sve više širila mračna ruka rata.

O kakvoj se atmosferi radilo, najbolje je opisao don Tom.

“Ljudi pokušavaju spavati ne misleći na bombe, ne osluškujući zveckanje oružja. Danju riskiraju život da bi kupili kruh i nabavili kante vode. Djeca protiv svoje volje izbjegavaju školu zbog bombardiranja. Izložena su opasnosti da odlete u zrak u kakvu kombiju ili dok su u učionicama. Ako se mora umrijeti, bolje u svojem ili u čijem drugom domu. Čuli smo da se govori o arapskom proljeću, no tu ništa ne miriše na proljeće. U zraku se osjeća jedino užasni vonj rata”, pripovijeda u knjizi.

I onda, jednog je dana rat pokucao na njihova vrata. Bio je petak, 4. ožujka 2016. godine, sat je otkucao 8.30 kada su se čuli prvi hici. Don Tom je otrčao prema zvuku kaosa i brzo naletio na teroriste koji su ga posjeli na stolac. S tog mjesta je vidio smrt vrtlara Mohamada, s kojim je još jutros vodio razgovor o tome gdje treba biti cijev za vodu. Pred njegove oči su potom izveli sestre i redom ih likvidirali. Vidio je njihove smrskane glave kada su dotaknule pod, njihove beživotne ruke sklopljene u molitvi. Uslijedili su krici ugušeni oštrim zvukom metka.

Iz nekog razloga, njega su poštedjeli. Možda su mislili da će dobiti otkupninu jer je svećenik. Možda nisu htjeli ubiti svećenika. Ti se odgovori ne znaju ni dandanas.

Utrpali su ga u prtljažnik automobila i odvezli, ostavljajući miris smrti iza sebe. Uslijedio je njegov život u zatočeništvu – njegovih 557 dana u tami mračne ćelije.

Popravljao im slavinu

Bacili su ga u sobu s povezom na očima i zavezanih ruku. Tako je proveo prvih nekoliko dana, bez poimanja dana ili noći. Sve što je imao jest molitva – za sestre, korisnike hospicija, sebe. Ali i za otmičare.

Nedugo nakon toga premjestili su ga na drugu lokaciju. Bio je to prvi od četiri premještaja, od kojih je svaki donio bolju sobu, bolju hranu i bolje uvjete. Naime, otmičari nisu bili okrutni prema njemu. Štoviše, može se čak reći da su mu vjerovali. To se vidi u sceni kada im je popravio slavinu koja je curila.

“Palo mi je na pamet kako voda iz slavine nad umivaonikom teče sporo. Pomislio sam da bi možda bilo dovoljno očistiti prokapnik. Zatražio sam mali tanki odvijač, rastavio slavinu i očistio ju od kamenca. Ponovno sam sve sastavio i s radošću se uvjerio da je voda počela obilno teći. Otmičari su bili oduševljeni, vjerojatno smo se svi služili istom kupaonicom. Nisam očekivao nikakav znak zahvalnosti, no primijetio sam da su poslije toga dnevni obroci bili nešto obilniji”, piše.

Nakon toga su mu i napokon doveli doktora. Naime, don Tom je dijabetičar i samo je čudo da je uspio preživjeti otprilike 200-tinjak dana bez lijekova. Nakon toga je redovito primao metformin kao zamjenu za inzulin. Nekoliko dana kasnije snimili su još jedan video s novinama na kojima je pisao datum 27. prosinca 2016. godine. Poslije toga je dane brojao po tabletama koje je dobivao.

I onda je došao dan njegova oslobođenja. Probudili su ga, stavili mu burku i strpali u auto. Vozili su se četiri ili pet sati. Tijekom tog putovanja kroz glavu mu je prošlo jedno pitanje: “Jesu li moji otmičari zapravo dobri?”

-Sa mnom su bili uljudni, hranili su me, brinuli su se o meni. Nikada se nisu služili nasiljem, ni tjelesnim ni duševnim. Nitko me nije zlostavljao. Zatim sam odustao od tako besmislena razmišljanja: neizvedivo milosrđe, nemoguća sućut. Nisam mogao biti dobrohotan, samilostan, milosrdan prema onim istim ljudima koji su smaknuli časne sestre i radnike u hospiciju. Što su ti ljudi: žrtve i krvnici istovremeno, pitao se.

Slijedi zatim dio priče koji je javnosti dobro poznat – njegovo oslobođenje. Iza akcije stajali su Vatikan te jemenske i omanske vlasti. Prvo su ga automobilom prebacili u Oman, gdje je postao fokus medijske pažnje. U hotelu se prvi put pogledao nakon skoro dvije godine. U zrcalu je vidio lice čovjeka zaraslog sijedom bradom i kosom, 30 kilograma mršavijeg nego što ga pamti. Kaže da tu nije zaplakao. Naprotiv, prve suze su došle nekoliko dana kasnije, i to kada je u Rimu susreo Svetog Oca, papu Franju.

“Kleknuo sam i pokušao mu poljubiti noge, no on me smjesta podigao. Zagrlio me i poljubio mi ruke. On je poljubio mene! Nevjerojatno. Briznuo sam u oslobađajući plač koji je dugo trajao. U tom sam trenutku oslobodio put svim suzama koje nisam uspio isplakati u onih petsto pedeset i sedam dana”, piše hrabri salezijanac u knjizi.