Vlasti Jugoslavije opskrbljivale su Republiku Srpsku gorivom i drugim dobrima kroz teritorij Hrvatske uz znanje hrvatskih vlasti, ističe se u dokumentima koji su nedavno objavljeni u Predsjedničkoj knjižnici bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.Kako je istaknuto u dokumentima, u to vrijeme, uglavnom krajem 1994. i početkom 1995, Srbija je primjenjivala sankcije prema RS zbog odbijanja prihvaćanja mirovnog plana. Sudeći po dokumentima, američke obavještajne ekipe na terenu i promatrači Ujedinjenih naroda bili su relativno zadovoljni načinom na koji su srbijanski organi kontrolirali granicu i sprječavali doturanje robe preko granice izravno u RS.
Međutim, istovremeno se počinju pojavljivati sumnje da srpske trupe na misteriozan način i dalje uspijevaju održati razinu borbenih aktivnosti, pa se u nekoliko izvještaja spominje prvo sumnja da pošiljke idu kroz hrvatsku teritoriju nakon otvaranja autoputa Zagreb – Beograd, da bi u kasnijim dokumentima američki obavještajci te informacije potvrdili i Washington obavijestili da Srbi definitivno koriste “zaobilaznu rutu” – kroz Hrvatsku.
“Procjenjujemo da je od 8. veljače do 23. ožujka prema zapadu propušteno 1.109 kamiona, dok su vojnici ruskog bataljona bili na Lipovcu. Hrvatska policija ne zaustavlja vozila koja ulaze u Hrvatsku kada nisu prisutni. Konvoji onda idu autoputem prema zapadu, skreću k Okučanima i onda južno idu u Banja Luku i druga područja”, navedeno je u dokumentu.
Ovdje je zanimljiva formulacija “kada hrvatski policajci nisu prisutni”, najvjerojatnije jer ne žele izravno optužiti Hrvatsku, mada je sasvim jasno da konvoj ne može proći iz istočne Slavonije u područje Okučana a da ne prođe kroz teritoriju koju kontroliraju vlasti Hrvatske.
Osim o robi koja je prolazila kroz Hrvatsku, Amerikanci pišu da krajem 1994. i početkom 1995. godine i kontrole na granici između Srbije i BiH postaju sve lošije, a embargo se sve češće krši. To je, kako je istaknuto, revitaliziralo borbenu gotovost “vojske bosanskih Srba”.
“Izvještaji kojima raspolažemo poslije nedavnih borbenih operacija ukazuju da su bosanski Srbi spriječili prodor snaga bosanske vlade na Majevici i u regionu Travnika. Slično tome, Srbi su proveli uspješnu kontraofanzivu prošlog studenog da bi vratili teritoriju koju su izgubili južno od Bihaća”, navodi se u izvještaju.
Indirektno, Amerikanci optužuju UN da ne pridaju dovoljno pažnje isporukama oružja i streljiva srpskim snagama u istočnoj Bosni, posebno u regionu Srebrenice, kako pokazuje dio izvještaja koji odbija direktno da ukaže na krivicu UN-a, ali “između redova” nema nikakve dileme.
“Najozbiljnija sumnja u kršenje embarga desila se 3. veljače (1995.) u okolini srebreničke enklave, gdje je primijećeno 15 helikoptera dok lete u smjeru zapada. Istovremeno je ekipi UN-a, koja iz baze u Surčinu vrši kontrolu granice, bilo onemogućeno da uđu u bazu. Na UN-ov upit (Srbiji) da li je bilo helikopterskih letova, odgovoreno je da ih nije bilo. Nakon toga UN su obustavile istragu i bilo im je omogućeno da se vrate u bazu u Surčinu”, ističe se.
U ovom dijelu izvještaja zanimljive su još dvije stvari… Dok Amerikanci izvještavaju da se banjalučki region snabdijeva robom iz Srbije preko teritorije Hrvatske, ukazuju da paljanski dio RS trpi mnogo teže posljedice.
“Zbog smanjenja razmjene dobara između Srbije i BiH (misli se na RS, op.pr.), paljanska ekonomija počela je trpjeti posljedice. Iako nemamo precizne podatke koliko toga je posljedica sankcija a koliko borbenih dejstava, podaci koje imamo sugeriraju da najteže posljedice zbog beogradskih sankcija i ostalih eksternih faktora trpi paljanski financijski sustav i industrija”, navedeno je u izvještaju.
Osim toga, ukazano je i na sve veće neslaganje između Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, te da se u samoj “Skupštini bosanskih Srba” pojavljuje frakcija koja podržava Miloševića a protiv Karadžića.
“Ta grupa disidenata među bosanskim Srbima koji podržavaju Miloševića je još jedan izvor formalnog političkog pritiska koji, međutim, nema političku snagu da pritisne Karadžića jer, barem zasad, Milošević nije uspio natjerati Karadžića da prihvati mirovni plan, niti ga je uspio oslabiti sankcijama”, navedeno je u izvještaju.
U nastavku se ističe nada da će kontinuirano striktno provođenje sankcija prema Karadžiću dovesti do rasta unutarnjeg pritiska zbog nestašica životnih potrepština.
NN
wpDiscuz