Svake, poratne, godine, na današnji dan u istočnom Mostaru obilježava se godišnjica rušenja Starog mosta i svake godine ponavljaju iste laži, kojima se Hrvatima i HVO-u želi imputirati fašizam, a ARBiH i ratno bošnjačko vojno i političko vodstvo prikazati kao žrtve i borce protiv fašizma
“Projektilom s položaja HVO-a 9. studenog 1993. srušen je Stari most, taj simbol Mostara, simbol mira i povezivanja ljudi”, tako najčešće počinju izvještaji sarajevskih medija o obilježavanju rušenja Starog mosta, piše Hrvatski Medijski Servis.
Oni koji za sebe tvrde kako su na strani istine, koji donose objektivne, točne, provjerene informacije čini se kako istina baš i ne zanima, jer da jeste onda bi objavili i javno dostupan dokument- zapovijed zapovjednika IV korpusa tzv. Armije RBiH koja pokazuje i dokazuje da je Stari most (s)rušila i Armija RBiH.
Stari most je izgrađen za potrebe osmanlijskih osvajanja
Stari most sagrađen je po naredbi turskog sultana Sulejmana 1566. ne kao neko umjetničko djelo, simbol mira i pomirenja, razvoja trgovine, slobodnog kretanja ljudi, već kao vojni objekt. Trebalo je premostiti Neretvu kako bi osmanlijska vojska nastavila napredovati u svom osvajačkom pohodu prema zapadu.
Stari most, 1993. nije srušen u miru, već u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru, dolini Neretve i Središnjoj Bosni. On u to vrijeme, također, nije korišten u svrhu pomirenje ljudi, promoviranja mira i kulturno povijesnog naslijeđa, već u vojne svrhe, prebacivanje snaga tzv. A RBiH s istočne na zapadnu obalu Neretve i imao je strateški vojni značaj- te kao takav bio i legitiman vojni cilj. To je zaključilo i Žalbeno vijeće Haškog suda u pravomoćnoj presudi “hercegbosanskoj šestorki”.
Haški sud o Starom mostu
„Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudca Pocara, konstatira da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom”, navedeno je u sažetku pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci pred Tribunalom u Haagu.
Pravomoćnom presudom u predmetu Prlić i drugih Haaški tribunal utvrdio je kako je Stari most bio od ključnog značaja za Armiju RBiH odnosno djelovanje njenih postrojbi na liniji fronta – evakuacije, upućivanje ljudstva, namirnica i vojne opreme i da ga je Armija RBiH koristila u te svrhe.
„Vijeće je utvrdilo i da je Oružanim snagama HVO-a bilo u vojnom interesu da se most uništi, budući da je njegovo uništenje praktički u potpunosti onemogućavalo dalje opskrbljivanje jedinica ABiH s vojne točke gledišta, rušenje Starog mosta 9. studenog 1993. je imalo za posljedicu presijecanje glavne preostale linije opskrbljivanja za vojnike ABiH koji su se nalazili u muslimanskoj enklavi na desnoj obali. Osim toga, pokazalo se da je u vrijeme događaja zapovjedništvo HVO-a znalo da ABiH koristi most u te svrhe“, navedeno je u prvostupanjskoj presudi.
Prije nego je srušen Stari most značajno je oštećen od posljedica granatiranja prosrpske JNA, koja je nakon što je 1992. zauzela istočni dio grada minirala sve mostove preko Neretve na području Mostara.
Pašalićeva zapovijed
Istina je kako je Stari most granatiran iz tenka s položaja HVO-a na Čekrku poviše Rodoča, ali nije utvrđeno tko ga je točno gađao, niti po čijoj zapovjedi. No, drugu stranu medalje, koja dokazuje kako je u rušenju Starog mosta sudjelovala i Armija RBiH, sarajevsku “neovisni mediji” uporno prešućuju. HMS, stoga, ponovo objavljuje dokument koji to potvrđuje i otkriva koji su bili motivi tzv. ARBiH da se Stari most sruši.
Iz ovog dokumenta se vidi kako je Arif Pašalić, zapovjednik Četvrtog korpusa tzv. ABiH, 7. studenog 1993. izdao zapovijed da se u kameni luk Staroga mosta postave tri protutenkovske mine, most sruši, snimi njegov pad, snimke upotrijebe u propagandne svrhe, a za njegovo rušenje optuži Hrvatska vojska i HVO.
U zapovijedi Diverzantskoj četi Mostarskog bataljuna zapovjednik 4. korpusa tzv. ARBIH Arif Pašalić 7. studenog 1993. piše:
“Na temelju izvještaja izviđača 1. Mostarske brigade o stanju Staroga mosta došli smo do saznanja kako je isti usljed granatiranja hrvatskih snaga i HVO znatno oštećen do te mjere a nije upotrebljiv za korištenje. Ne može se koristiti ni popraviti, ali je za propagandne svrhe neophodno obezbjediti snimanje njegovog pada kako se ne bi usljed granatiranja sam urušio po noći. Da bi se to obezbijedilo izdajem sljedeće NAREĐENJE:
– Diverzantska četa Mostarskog bataljona će prilikom sljedećeg granatiranja Staroga grada postaviti tri antitenkovske mine u središte mosta i aktivirati ih simulirajući direktne pogotke.
– Zadužujem dežurnog oficira za IPD i sigurnost da u trenutku rušenja obezbijede snimatelja, kameru i punjenja baterija. Snimak dostaviti svim medijima i predstaviti ga kao napad agresorske hrvatske vojske.
– Napraviti suradnju i koordinaciju između ove dvije grupe. O ovom događaju zabraniti govoriti.”
Stari most srušen je 9. studenog 1993. godine. Samo dva dana nakon zapovijedi Arifa Pašalića. Ubrzo je u javnost izašla snimka rušenja mosta, a većina svjetskih medija za rušenje je optužila postrojbe HVO-a.
Rušenje Starog mosta bila je velika točka prijepora u odnosima Zagreba i Sarajeva, a bivši zapovjednik HVO-a general Slobodan Praljak u bošnjačkim medijima smatran je odgovornim za njegovo rušenje.
General Slobodan Praljak, i njegovi suradnici, godinama su dokazivali da HVO nije srušio most. Ekspertni timovi dokazivali su da nije pao zbog udara topničke granate nego od eksplozija mina postavljenih unutar samog mosta.
Nakon ovog dokumenta ta tvrdnja i pismeno je dokumentirana.
Pašalićeva pogibija nakon svjedočenja u Haagu
Arif Pašalić u studenom 1993. godine je unaprijeđen u generala Armije BiH. Poginuo je u teškoj prometnoj nesreći na magistralnoj cesti Mostar-Sarajevo u naselju Drežnica.
U trostrukom sudaru sudjelovali se Pašalićev džip, putnički automobil i kamion. Na bh. Wikipediji se navodi da je prometna nesreća dogodila pod veoma sumnjivim okolnostima, u vrijeme njegovog svjedočenja u Haškom sudu, gdje je počeo objašnjavati cijelu situaciju na Mostarskom ratištu.
Stari most obnovljen je nakon rata, a na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine uvršten je 2005.
Rušenje Starog mosta, kako stoji u pravomoćnoj presudi, nije počinjeno protiv civila, nije imalo diskriminatorsku namjeru i bilo je opravdano jer se radilo o legitimnom vojnom cilju.
Također, podsjećamo i na izdvojeno mišljenje sudca Antonettija koji je naveo kako je moguće i dozvoljeno uništiti prometnice i mostove ako to neprijatelj koristi.
Antonetti je naveo kako nije dokazano tko je ispalio projektil kojim je Stari most srušen, a tužiteljstvo to pripisuje HVO-u bez dokaza. Navodi i kako je Stari most legitimni vojni cilj, oštećen u sukobu s VRS, a da su paljbe nastavljene i kasnije. Antonetti je istaknuo i kako Stari most nije u trenutku rušenja bio po zaštitom UNESCO-a, nego tek 2005. godine, a da ga Vlada Republike BiH nije zaštitila, dok je, pak, Odbor HZHB već 1992. tražio da se utvrdi u kakvom je stanju Stari most koji je bio ranije oštećen.
Naveo je i Hašku konvenciju iz 1954. godine: „Međunarodno konvencionalno pravo je da se zaštiti kulturna baština, opći režim zaštite postoji, a u slučaju kada vojna potreba imperativno nalaže takva odstupanja, shodno tome, zaraćena strana ima pravo to iskoristiti i tako ostvariti vojnu prednost”.
Također, podsjetnik i na notornu činjenicu: kada je JNA porušila sve mostove u Mostaru 1992. godine, upravo je, general Slobodan Praljak organizirao zaštitu Starog mosta oblaganjem njegove konstrukcije drvenim gredama kako bi ga zaštitio od daljnjih oštećenja.
Sukladno tomu, obilježavanje obljetnice rušenja Starog mosta nije i ne može biti obilježavanje zločina HVO-a ili generala Praljka nego samo obljetnica – urušavanja Starog mosta.
wpDiscuz
