‘Bojimo se da smo vjerovali u nešto što u biti uopće nije točno’

Eichstätt je studentski gradić u Bavarskoj koji ima 13 tisuća stanovnika. Život je u tom mjestu donedavno bio vrlo jednoličan: studenti su odlazili na nastavu na Katoličko sveučilište, lokalni fast food Istanbul prodavao je osrednje loš kebab, a vjernici su se molili u jednoj od 14 crkvi, koliko ih u gradu ima. No, onda se sve promijenilo: val izbjeglica koji se prelio Europom utjecao je i na pomalo monoton život u Eichstättu. Preko noći u grad i okolicu došlo je dvije tisuće ljudi. Svi oni prošli su sav užas putovanja do Njemačke i taj im se grad činio kao raj.
Na ulicama grada uglavnom ih se ne vidi. Najviše ih je iz Sirije, a oni izgledom ne odskaču od lokalnog stanovništva. No, može ih se primijetiti u centru grada. Uglavnom sjede ili hodaju uz crkvu, gledajući mobitele. Na toj je lokaciji, naime, dostupan besplatan internet, pa koriste priliku da razgovaraju sa svojim obiteljima. Neki od njih su kršćani, pa se mole u crkvama. Drugi su muslimani, no nemaju nikakvih problema s činjenicom da žive u gradu u kojem je kršćanstvo u tolikoj mjeri utkano u svakodnevni život.

Katoličko sveučilište

Njihov dolazak na najljepši je mogući način izmijenio život u Eichstättu: zajednica je dala sve od sebe da im pomogne da se uklope u život. U tome prednjači Katoličko sveučilište, odnosno njegovi studenti. Njih čak 150 uključilo se u sustav besplatnog podučavanja izbjeglica njemačkom jeziku.
Program rada sa strancima pokrenuli su studenti 2012. godine, no tada je u gradiću bilo samo nekoliko ljudi koji su trebali naučiti njemački.
Kako je velik broj izbjeglica došao u posljednjih mjesec dana, svi studenti pozvani su da se uključe, što su i učinili. Nisu to samo studenti njemačkog jezika, nego iz mnogih drugih područja. Bitno je da žele pomoći. Sveučilište je odlučilo da će ih za to nagraditi sa 10 ECTS bodova.
– Za nas je sve ovo puno više od tečaja jezika. Studenti nastavu drže u samom gradu, ali i u okolnim selima, za one koji ne mogu putovati. Nude im pomoć na sve načine – odlaze s njima k liječniku ili u banku, zajedno slušaju glazbu, ako im treba pričuvati djecu, to učine… Razvijaju se prava prijateljstva među nama i to je najljepša stvar u svemu – kaže Stefan Arndt, student zadužen za odnose s medijima.

Desetodnevna škola

Najzabavnije će biti tijekom praznika, kaže Stefan. Već su pozvali sve izbjeglice da sudjeluju u desetodnevnoj školi. Po sve sudionike dolazit će se kući i prevoziti ih u grad, nastava će se održavati ujutro, volonteri će čuvati mališane, a planirane su i popodnevne aktivnosti. A one su raznolike: izbjeglice će sa svojim domaćinima kuhati, skejtati, slušati glazbu i družiti se. No, to druženje neće biti plaćeno. Dok sitne troškove održavanja nastave inače plaća fakultet, nastava koja se održava tijekom praznika ovisi isključivo o donacijama.
– Ne brinemo se. Ako ne bude drugog načina, mi sami nešto ćemo prikupiti. Želimo našim prijateljima dati vrijeme u kojem će se opustiti, a istodobno i učiti. Većina njih prošla je grozne, teške stvari. Mi im moramo pomoći: ne samo tako da ih naučimo njemački nego i da im pomognemo da se uklope u društvo. Da ih poslušamo, razumijemo, utješimo. Nitko od nas ne volontira radi deset bodova, nego zbog želje da im pomognemo. Nije to samo učenje jezika – kaže Stefan.
Dolazimo na jedan sat, da vidimo kako to, zapravo, izgleda. Većina studenata ne želi da ih snimamo – kažu da nam mogu ispričati sve o svojem putovanju i o tome kako napreduju u učenju jezika, ali fotografirati se ne žele. Na razgovor ipak pristaju trojica: Hany Al-Akhrass, Abdallah Sai i Khairallah Eppo. Svi su iz Sirije: Hany iz Homsa, Abdallah iz Sayeba, a Khairllah iz Damaska. Hany je došao zadnji, prije tri tjedna. Put ga je preko Tovarnika i Zagreba doveo sve do Eichstätta.

Učenje jezika

– Imam pun raspored i satove jezika svaki dan. Dajem sve od sebe da što prije usvojim jezik, pa u vrijeme dok ne učim sa svojim mentorima, u knjižnici pokušavam razumjeti gramatiku. Kažu mi da brzo učim, ali meni se čini da je to nedovoljno brzo. Nadam se da će se stvari što prije promijeniti jer sanjam o trenutku kada ću jezik budem znao dovoljno dobro da mogu raditi – kaže 29-godišnji Hany i u ruci drži dar jedne studentice. Ona mu je u kuvertu spremila gomilu papira s primjerima gramatički ispravnih rečenica, a unutra je i discman. Zastarjela tehnologija, primjećujem, ali funkcionalna: u njemu je CD koji će Hanyju olakšati učenje jezika.
Za sada, priznaje, situacija nije najbolja. Živi sa 300 eura, koliko mu Njemačka doznačuje na mjesec. Majka, otac i sestra, koji su ostali u Homsu, neprestano ga zabrinuto pitaju ima li dovoljno novca. Tvrdoglavo im ne želi reći koliko je situacija loša, pa im zato svakoga dana iz knjižnice, gdje ima besplatan internet, priča izmišljene priče.
– Ne želim da znaju da nije idealno, jer bi se brinuli za mene. Inzistirali bi da mi pošalju novac, a ja to ne želim. Moj otac nije želio da napustim zemlju i neću mu priznati da mi je teško. Osim toga, znam da će biti bolje. Za četiri mjeseca bit će odlučeno odobrava li mi se azil, a u međuvremenu planiram naučiti jezik dovoljno dobro da bih se njime mogao služiti. Vjerujem da će nakon toga sve biti lakše – kaže Hany, koji je u domovini stekao diplomu inženjera građevine. Priznaje kako planira napustiti Ecihstätt i vjerojatno se preseliti u München. Tamo žive njegovi novi prijatelji, koje je upoznao u Njemačkoj, i oni su mu ponudili da kod njih provede neko vrijeme, dok se ne snađe. Tamo je veća mogućnost da nađe posao. No, u Njemačkoj mu se sviđa i planira ostati.
– Osjećam se sigurno. Kao kršćanin sam u Homsu bio u neprestanom strahu, a osim toga, dogodile su se i neke ružne stvari o kojima ne bih pričao. Za mene tamo nije bilo života. Dobio sam čak dvije stipendije na sveučilištima u Americi, no u svojoj zemlji nisam dobio potrebne papire da otputujem. Želio sam preseliti u Francusku, a potom i u Kanadu, ali su moje molbe odbijene. Nije bilo druge mogućnosti nego staviti ruksak na leđa i krenuti – kaže Hany, koji je put do Njemačke prešao posve sam.

Novi život

Abdallah je u Eichstätt došao prije godinu dana, s obitelji. Kaže da mu je bilo lakše što u suočavanju s novim svijetom nije bio posve sam. Odmah je prionuo učenju jezika.
– Frizer sam, ali mi je san studirati medicinu. Upisat ću studij na sveučilištu u gradu sljedeće godine, jer mislim da će do tada moj njemački biti dovoljno dobar da pratim nastavu. Nakon godinu dana mogu reći da mi život jest drugačiji: ovdje sam siguran. Istina, svi mi smo mislili da je situacija bolja i da će, kada dođemo na cilj, sve biti bolje, no bojim se da smo vjerovali u nešto što nije bilo točno – kaže Abdallah.
O putovanju do Njemačke ne želi razgovarati, a ne voli ni da ga se ispituje o životu u domovini. Oboje je, kaže, dio mučne priče koju želi što prije zaboraviti. No, rado priča o novom životu – o tome kako je, došavši u Njemačku, prvi put uživo pogledao nogometnu utakmicu, kako mu se jako sviđa pizza, koju je prvi put probao upravo u novoj zemlji. No, najviše ga je oduševila spoznaja da u gradu može popiti ayran, slankasti jogurt koji se tradicionalno pije u arapskim zemljama. Osim toga, nije imao problema ni s klimom.

U potrazi za poslom

– Nije uopće strašno, navučem jaknu i dobro mi je. Bilo bi neobično da stalno sja sunce i da je vruće, zar ne? Naravno, najprije mi je sve bilo šokantno i teško i zaista se nisam dobro snašao, ali moji novi prijatelji su mi pomogli. Sada mi se čini da sam u gradu puno dulje nego što zapravo jesam. Koliko su se stvari promijenile, pokazuje činjenica da ispočetka nisam ništa razumio, ali sad znam što govore ako pričaju polako – kaže s osmijehom.
Njegov prijatelj Khairallah Eppo nedavno je napunio 22 godine i u Njemačku je došao sa sestrom. On je inženjer sustava hlađenja i volio bi jednog dana raditi u struci. No, pred njim je još dalek put, toga je itekako svjestan: najprije mora dobro naučiti jezik kako bi mogao konkurirati na tržištu rada. Ipak, posao je već počeo tražiti. Možda se netko, kaže, ipak odluči pružiti mu priliku.
– Dok čekam, i dalje učim jezik jer se želim poboljšati. Planiram ostati u ovome gradu i tražiti posao, iako znam da to neće biti lako. Za početak, teško će biti pronaći mjesto za život, no ne gubim nadu – kaže Khairallah.