Dok se Sarajevo bavilo nametanjem Komšića Hrvatima, Republika Srpska postala je gotovo samostalna država

Gotovo tijekom cijelog 21. stoljeća bošnjačka politička elita vodi politiku kojoj je jedan od glavnih ciljeva izbacivanje Hrvata kao političkog faktora s razina BiH i FBiH. Za to vrijeme, Republika Srpska i njeno političko vodstvo strpljivo su radili na izgrađivanju državnosti ovog entiteta.

Danas, 2020. godine vidimo da su srpske političke elite u svome naumu i uspjele. Srpska danas, naime, u mnogim stvarima više nalikuje na državu nego Bosna i Hercegovina. Dok je BiH kao država prilično nefunkcionalna, kao i entitet Federacija BiH, Republika Srpska postala je jedan prostor političke funkcionalnosti i kakve-takve stabilnosti.

piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba

Sarajevo može pričati što želi, može galamiti kako je obilježavanje 9. siječnja kao Dana Republike Srpske neustavno, no ono što vidimo u realnosti, govori da to nikoga u Srpskoj ne dotiče. Također, ne dotiče nikog ni u Beogradu, a niti bilo koga u međunarodnim krugovima. Čini se kako postoji bar prešutno odobravanje da Srpska i dalje nastavi voditi svoju politiku, neovisnu o Sarajevu.

Isprazne su omiljene sarajevske priče o tomu kako je riječ o entitetu koji je „nastao na genocidu i etničkom čišćenju“. Neumoljiva je činjenica da je Srpska danas potpuno autonomna o Bosni i Hercegovini, da ima svoju izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, svoj teritorij i stanovništvo, svoju policiju i žandarmeriju, svoje specijalne postrojbe, svoju zastavu i himnu, svoje kulturne institucije i javne medije, svoje sportske lige… Dakle, RS danas ima gotovo sve ono što jednu političku i pravnu zajednicu čini državom. Naravno, osim međunarodnog priznanja, ali ni ono sada više ne izgleda tako daleko. Naravno, ako je to srpskoj politici uistinu konačan cilj, jer i ovako su gotovo pa država. Dodik već odavno kao mantru ponavlja rečenicu: što je manje BiH, to je više RS-a. Ta njegova uzrečica najbolje sumira političke procese koji su se vodili zadnjih 20-ak godina.

No, što je omogućilo takav uzlet RS-a, posebno ako se zna da su svi međunarodni akteri bili snažno protiv daljnjeg jačanja autonomije ovog bh. entiteta, koji je, ne zaboravimo, stvoren u Daytonu i kao takav integralni dio BiH?

Problem definitivno ne leži u Mostaru. Hrvatska politika je jednostavno preslaba da bi njeni potezi mogli utjecati na ono što se događa s RS-om. Hrvata je u tom entitetu jako malo, i hrvatska politika je fokusirana na očuvanje pozicije svoga naroda kao političkog subjekta u FBiH i posljedično na razini BiH.

Time dolazimo do uzroka jačanja Srpske. Naime, budući da je bošnjačka politika svoj interes svela na prostor Federacije BiH, i na političko ovladavanje tim prostorom, nužno je došla u sukob s hrvatskom politikom. Tri puta nametanje Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva, platformaška Vlada FBiH kao i prethodna Alijansa, jednostavno su ostavili dubok trag na političke odnose između Bošnjaka i Hrvata, odnosno Sarajeva i Mostara. Silna je energije utrošena da bi se Hrvatima uskratilo pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, tako da je vrlo malo snage ostalo za vođenje računa o tomu što se to događa s RS-om. Tek se sada vidi koliko je taj entitet blizu pretvaranja u ono što nazivamo samostalnom državom.

Bošnjačka politika, zaslijepljena željom da oduzme politička prava Hrvatima i FBiH pretvori u unitarni entitet po bošnjačkom dominacijom, nije ni primijetila da joj se RS osamostaljuje i to pred nosom.

Zanimljivo, unatoč svemu, Hrvati i dalje ostaju jedino ljepilo koje drži BiH na okupu, uz naravno, nezaobilazni vanjski pritisak. Onoga trenutka kad i ako bošnjačka politika uspije ostvariti svoj san i pretvori FBiH u unitarni entitet u kojem će dominirati demografska većina, onda više ništa neće vezati RS s FBiH.

U Sarajevu bi trebali malo dublje promisliti o procesima koji traju ali i onima koji su pred nama. Umjesto da energiju troše na majoriziranje Hrvata, pametnije bi bilo da se snaga usmjeri u jačanje institucija BiH – države triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i svih njenih građana.

No, malo je izgleda da će se to i dogoditi. Sarajevo je toliko duboko zagazilo u proces sotonizacije Hrvata (i Srba) da im je sada jako teško mijenjati priču. Jako je teško sada bošnjačkom biračkom tijelu objasniti da Hrvati ipak nisu svi odreda fašisti i ustaše, da imaju pravo nesmetano birati vlastite političke predstavnike, da je Komšić bio podvala, a platformaška Vlada FBiH i nelegalna i nelegitimna. Onaj bošnjački političar koji to prvi kaže zasigurno se neće lijepo provesti. To pak znači da RS ide dalje s procesom osamostaljivanja a BiH s procesom odumiranja.

Nepoznato ostaje samo što će naposljetku biti s Federacijom BiH, odnosno hoće li hrvatske i bošnjačke elite naposljetku ipak pronaći neki zajednički jezik i pokušati spasiti državu BiH, ili će međusobna nadmudrivanja, podmetanja i iscrpljivanja dovesti do konačnog urušavanja države BiH. Stabilna i funkcionalna država BiH mora biti zajednički nazivnik oko kojeg će se okupiti hrvatske i bošnjačke političke elite, barem ako žele dobro narodima koje predstavljaju. Srpska politika sigurno navija za nastavak hrvatsko-bošnjačkog političkog sukoba. Jer, kako reče Dodik, što je manje BiH to je više RS-a.