Kako su se oko politike prema BiH svađali Ivo Josipović i Vesna Pusić, zašto na Zrinjevcu misle da Zoran Milanović vodi politiku prema BiH bez ‘vizije i strategije’, je li Kolindu Grabar Kitarović ucijenio Dragan Čović i zbog čega u Bruxellesu ne vole hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu, otkriva eksplozivni izvještaj posvećen analizi hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini koju su napisali njemački stručnjaci iz think tanka Democratisation Policy Council Bodo Weber i Kurt Bassuener, odlični poznavatelji prilika na Balkanu. Analitičari bliski njemačkom ministarstvu vanjskih poslova nude i preporuke i za vlast i za opoziciju u Hrvatskoj kako bi mogli voditi konstruktivniju politiku prema BiH
‘Stuck in Transition? Croatia’s Policy Toward Bosnia and Herzegovina’, tj. ‘Zaglavljeni u tranziciji? Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini’ analiza je utjecajnog Democratisation Policy Councila (DPC), koji se detaljno bavi i stanjem u jugoistočnoj Europi, a ima podršku SAD-a i Europske unije, naročito Njemačke. Analiza koju su napisali Bodo Weber i Kurt Bassuener, objavljena u studenom, prošla je prilično nezapaženo u hrvatskim medijima, iako se dubinski i vrlo kritički bavi hrvatskom politikom prema BiH (ali otkriva i zabavne diplomatske pikanterije!), te se uklapa u širi kontekst angažmana njemačke kancelarke Angele Merkel oko prostora bivše Jugoslavije, koji Nijemci sada nazivaju Zapadni Balkan. Izradu izvještaja je pak omogućilaZaklada Friedrich Ebert, bliska SPD-u aktualnog njemačkog vicekancelara Sigmara Gabriela i ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera.
DPC podsjeća da je vlada Kukuriku koalicije kao jedan od vanjskopolitičkih prioriteta istaknula angažman prema BiH i regionalnu politiku (te su mnogi to smatrali ‘novim početkom nakon godina neaktivnosti’), ali da se nakon prvog mandata Vesne Pusić kao ministrice vanjskih poslova može zaključiti kako su ‘nade splasnule’: ‘Hrvatska politika prema BiH imala je mali ili nikakav pozitivan efekt na odnose dviju država. Pokušaji premijera Zorana Milanovića zapetljali su se u konfliktne odnose među ključnim političkim igračima u BiH. Kao i ranija politička inicijativa Ive Josipovića, pokazalo se kako se utjecaj Hrvatske na politiku bh. Hrvata značajno smanjio u odnosu na 1990.’ Povrh toga, njemački analitičari ocjenjuju da su ministricu vanjskih poslova i njezinu inicijativu u vezi BiH unutar Europske unije ignorirali ‘iako su glavni elementi njezinog prijedloga identični kasnijem i hvaljenom prijedlogu Velike Britanije i Njemačke’.
‘Politika prema BiH svih ključnih igrača u Hrvatskoj – premijera, ministrice vanjskih poslova, predsjednika i opozicije – čini se shizofrenom’, ocjenjuje DPC, smatrajući da iz hrvatske perspektive cijela politička elita BiH izgleda korumpirano i kao dio problema. Ali problem je što se ti stavovi ne prevode u konkretnu vanjsku politiku prema BiH, nego ‘svi dopuštaju biti uvučeni u javno izražavanje pohvala hrvatskoj politici iz 1990-ih godina, kojom se BiH gleda isključivo kroz leću etnopolitike’. Hrvatska politika tako propušta priliku posve raskinuti s politikom devedesetih, za što ne bi trebala biti plaćena velika politička cijena ‘s obzirom na nezainteresiranost hrvatske javnosti za BiH’. Zbog toga Hrvatska ne može zauzeti poziciju iskrenog posrednika ni u BiH ni u okviru EU-a.
Zanimljiva je i ocjena njemačkih analitičara da se između predsjednika Ive Josipovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić ‘vodila borba oko toga tko će voditi regionalnu politiku’ Hrvatske, što je i posljedica hrvatskog Ustava koji nije jasno razdijelio područja utjecaja u vanjskoj politici te ‘tako ohrabruje bitke za utjecaj’ između predsjednika i Vlade. Zaključuje se da je Josipovićeva politika prema BiH bila vođena ‘promašenim, ali u EU standardnim stavom’ da će mogućnost članstva u Uniji biti mrkva kojom će se političke lidere u BiH potaknuti na reformiranje nefunkcionalnog uređenja države. No Josipović je također nastupao s etnonacionalnih pozicija, u kojima se Hrvatska vidi kao matična država bh. Hrvata, a na kraju je izgubio bitku s ministarstvom Vesne Pusić oko regionalne politike. Weber i Bassuener zaključuju da je Josipovićeva politika prema BiH završila kao neuspjeh, a citiraju se i podjele unutar Josipovićeva savjetničkog tima: Joško Paro je bio protiv angažmana u BiH,Romana Vlahutin je bila za. DPC citira osobu iz Josipovićeva tima, koja je njemačkim analitičarima rekla da je on prepustio inicijativu prema BiH Ministarstvu vanjskih poslova ‘jer je uvidio propast svoje regionalne politike’, a dodaje se i kako je prezirao predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića.
Bolje sreće nije bio ni premijer Zoran Milanović, koji je nakon dolaska na vlast obećao ‘principijelnu politiku’ prema BiH, a naročito se analizira Milanovićev iznenadni posjet Mostaru 9. veljače 2014., nakon nemira diljem BiH. Ističe se da je to bila Milanovićeva osobna odluka, o kojoj nije obavijestio ni Ministarstvo vanjskih poslova, a hrvatski veleposlanik u BiH dobio je tek telefonski poziv kad je premijer već bio na putu za Mostar. Sa Zrinjevca je pak ocijenjeno da je to bio ‘ad hoc populistički potez bez političke vizije i strategije’. Njemački analitičari smatraju da najveći utjecaj na Milanovića u vezi BiH – koji je u međuvremenu prihvatio narativ Dragana Čovića – ima Daria Krstičević, a ona je do 2008. radila u diplomaciji BiH, koju je napustila zbog sukoba sa Željkom Komšićem, tada članom Predsjedništva BiH. Krstičević vodi Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske te je bliska sNinom Raspudićem, ocjenjuje DPC. Raspudića se pak opisuje kao zagovornika trećeg entiteta i podržavatelja politike Milorada Dodika.