Zora je plamtjela crvenim nebom dok je Brčko gutalo vlastitu tugu. Na hladnom asfaltu Malezijskog puta, tri vozila su se sudarila s fatalnom tišinom, razbacujući mlade živote brutalno, poput otpalog lišća. Sestrica i dva brata, krv istog toka, pronašli su svoj kraj u čeljustima mehaničke zvijeri.
Što se zbilo u tom trenutku? Vrijeme je prestalo. Strojo-divovi poljubili su se u smrtnom zagrljaju, ostavljajući tragove ulja, krvi i stakla. Preživjeli, jedva da je preživio – vozač drugog vozila sada diše na tankoj niti, obješen negdje između stvarnosti i ništavila, u bolničkom hodniku Tuzle.
Policija Brčkog, ti bešumni svjedoci jutarnje katastrofe, dobili su poziv u 6:30:
“Tri života su otišla.” Glasovi hladni poput noći. Službenici, ozbiljni i uštogljeni, pokušavaju rekonstruirati ono što se više ne može vratiti. Sve bilježe, sve gledaju, ali njihovi koraci ne mogu zaustaviti odjeke nesreće.
Crne kronike obogaćene su slikama tragedije. Fotoreporteri sa škljocanjem aparata uhvatili su razasute živote, razlomljene poput razbijenih zrcala. Prikazi smrti, koji izazivaju jezu bez da ih i čovjek vidi. Brzo ćemo svi ovo zaboraviti jer ružna sjećanja se otpuštaju i svi smo navikli na banalnu svakodnevicu prometnih stratišta.
Sudbine su već zatvorene u kovčege. Sestra i braća, zauvijek zajedno u posljednjem zagrljaju. Asfalt ih je prigrlio kao ljubavnik, hladan, bezosjećajan i nemilosrdan.
Neka im je pokoj vječni , tamo gdje možda sve ima nekog smisla.
“Bože daj snage roditeljima…” Možda vi koji vjerujete više od nas da izmolite jednu molitvu s ovim uvodom, danas? Nebo će vam biti zahvalno. I mi. /POSKOK/
wpDiscuz
