David Motadel: Na vrhuncu Drugog svjetskog rata, 1941.-1942., kada su njemačke postrojbe umarširale u područja naseljena muslimanima poput Balkana, Krima, sjeverne Afrike i Kavkaza u Berlinu se o islamu počelo razmišljati kao o značajnom političkom čimbeniku. Hitlerov režim je korak po korak vrbovao muslimane i koristio ih za borbu protiv, navodno, zajedničkih neprijatelja: Britanskog imperija, Sovjetskog Saveza, Amerike i Židova, piše DW.
U predjelima na bojišnici koji su bili naseljeni pretežito muslimanima nacionalsocijalistički režim je ubrzo počeo širiti propagandu u kojoj je tzv. Treći Reich bio prikazivan kao zaštitnik islama. I vojnicima Wehrmachta je, netom prije marša u sjevernu Afriku, podijeljen pamflet “Islam” u kojem su upućivani na to kako se odnositi prema muslimanskom življu. Na Kavkazu i Krimu, gdje je Staljin uoči Drugog svjetskog rata vodio brutalnu politiku protiv islama, Njemačka je gradila džamije i kuranske škole sve u nadi da će stanovništvo okrenuti protiv Sovjetskog Saveza. Njemački propagandni stratezi su sustavno radili na politiziranju tekstova iz Kurana ili su instrumentalizirali pojam tzv. svetog rata, džihada, kako bi muslimane potaknuli na vjersko obojano nasilje protiv saveznika.
Jedan daljnji aspekt je bio i vojačenje na desetke tisuća muslimanskih dragovoljaca koji su se pojačano od 1941. priključivali Wehrmachtu ali i SS-postrojbama. To su prije svega bili Bošnjaci, Albanci, Krimski Tatari i muslimani s Kavkaza i iz središnje Azije.
Koje ciljeve je nacionalsocijalistički režim slijedio svojom politikom pridobivanja muslimana na svoju stranu?
Razlozi za ovakvu politiku su bili višestruki: njemačka vojska je u mnogim predjelima u kojima je djelovala bila suočena s muslimanskim stanovništvom. Istodobno se nakon 1941. naglo pogoršala vojna situacija. Postojala je nada da će se gubici na istočnoj bojišnici moći nadoknaditi muslimanskim vojnicima. Oni su slani na sve frontove: borili su se oko Staljingrada i Varšave i na kraju čak i u borbama oko Berlina.
Muslimanskim vojnicima je bilo omogućeno prakticiranje vjere i vjerske prakse poput ritualnog klanja životinja. Ovu vrstu klanja nacisti su 1933. zabranili iz antisemitskih razloga, ali su je ponovno dopustili 1941. zbog muslimanskih vojnika. Posebnu ulogu su među vojnicima igrali tzv. vojni imami koji su bili zaduženi ne samo za vjerska pitanja nego i za političku indoktrinaciju.
David Motadel
Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da su muslimani za vrijeme nacionalsocijalizma stajali čvrsto na strani nacista jer su se zbog antisemitizma osjećali povezani. I točno iz tog razloga je NS režim i vrbovao muslimane. Koliko je istine u ovoj tvrdnji?
U propagandi, posebice u arapskom svijetu, antisemitizam je, kao uostalom općenito u njemačkoj propagandi, igrao veliku ulogu. To je često bilo povezivano s cionističkim naseljavanjem Palestine što je između dva rata bila važna tema u arapskom svijetu.
Na muslimanskoj strani je teško paušalizirati i govoriti o opće rasprostranjenom antisemitizmu. Neki prisni saveznici nacionalsocijalističkog režima poput muftije jeruzalemskog Mohammeda Amina al Husseinija su dijelili svoju mržnju prema Židovima s režimom u Berlinu. No u ratnim područjima, na Balkanu, sjevernoj Africi ili na istoku Europe je situacija bila mnogo složenija. Ovdje su u mnogim krajevima muslimani i Židovi dugo živjeli zajedno. U nekim slučajevima je zabilježeno da su muslimani Židovima pomagali da se sakriju od Nijemaca.
Što su muslimani koji su surađivali s nacionalsocijalistima očekivali od ove suradnje?
Reakcija muslimanskog stanovništva naspram njemačkog osvajača u ratnim područjima nije bila jedinstvena. U Libiji, gdje je stanovništvo godinama trpjelo brutalnosti talijanskih kolonizatora, njemačko-talijanske postrojbe suprihvaćene hladno. U Sovjetskom Savezu je bilo jednostavnije.
Pritom treba reći da je za većinu muslimanskih vojnika odluka da se priključe njemačkim postrojbama bila više pragmatične nego vjerske prirode. Mnogi su osim toga vojačeni u logorima za ratne zarobljenike. Njima je jednostavno samo bilo stalo do toga da pobjegnu od gladi i bolesti. Mnogi su vjerovali da će im njemačka uniforma pomoći da prežive rat.
Heinrich Himmler, vođa SS-a, rekao je jednom prilikom da je islam “za vojnike praktična i simpatična vjera”. Jesu li nacionalsocijalisti zaista gledali pozitivno na muslimane ili su im oni samo poslužili kao instrument za postizanje cilja?
Moja teza je da se islamska politika Njemačke u tzv. Trećem Reichu temelji na pragmatičnim motivima. No istodobno je istina da su neki od vodećih ljudi režima poput Hitlera ili Himmlera bili simpatizeri islama. Kad god je Hitler tijekom rata kritizirao katoličku crkvu uspoređivao ju je s islamom: dok je katoličanstvo za njega bila slaba, omekšala i ženstvena vjera, islam je hvalio kao jaku i agresivnu vjeru ratnika. Ovaj stav uvijek iznova susrećemo i kod drugih nacističkih čelnika. No ipak se može reći da je na kraju prevladala strateška, a ne ideološka motivacija kad je u pitanju politika prema islamu Hitlerovog režima.
David Motadel radi kao profesor za međunarodnu povijest na London School of Economics. Studirao je povijest na sveučilištima u Freiburgu, Baselu i Cambridgeu i kao znastvenik djelovao na sveučilištima Harvard, Yale i Oxford. Redovito objavljuje članke u New York Timesu, Spiegelu i Süddeutsche Zeitungu. Iz tiska je upravo izišla njegova knjiga “Za proroka i Führera. Islamski svijet i Treći Reich”.
Razgovor vodila Nastassja Schtrauchler l DW
wpDiscuz
