Magla je skrila bijele vrhove Cincara. Krpe snijega, vrtače i polja zapuhuje lagani, ali oštri kasno popodnevni vjetar. Čuje se fijuk vjetra isparan kratkim rzanjem konja proparan ponekim žestokim vriskom u borbi za premoć u krdu.
To bi bio pokušaj opisivanja Kruga između Livna i Cincara gdje su svoje obitavalište našli već sada svjetski poznati divlji konji.
Krenuli smo u popodnevnim satima iz Livna. Vozač i vodič nam je Željko Krišto iz udruge „Planinarsko-ekološko društvo Borova glava“, koja se brine o divljim konjima. Penjemo se dobrom makadamskom cestom iz Livna prema Cincaru. Željko biranim riječima i s puno pozornosti pripovijeda o lokacijama kojima prolazimo. I svaku lokaciju i svaku priču vezuje s divljim konjima što jasno govori o ljubavi i skrbi koju im on i njegovo društvo žele pružiti, donosi ovu zanimljivu priču o divljim konjima ramski-vjesnik.ba.
Uspeli smo se na nepregledni prostor Kruzi. Dobivate osjećaj kao da se u nekom drugom vremenu i drugom prostoru. Stadosmo, a Željko promotri i reče: „Eno ih!“. Znali smo da je riječ o jednom od krda konja. Dok smo se približavali saznajemo kako su se divlji konji našli tu. Jednostavno, od puštenih domaćih konja koji su nekada služili za obradu zemlje na ovim prostorima, za teret i jahanje. Nisu se vraćali kada bi ih vlasnici pustili. Vremenom su se razmnožili te ih je sada oko 700 grla.
Na pitanje o njihovu preživljavanju u zimskim surovim uvjetima koji caruju u podnožju Cincara Željko objašnjava kako su konji navikli na ove surove uvjete. Brojni su Livnjaci i njihovi prijatelji iz inozemstva koji pomažu u zimskoj prehrani i donošenju soli za konje. Ostalo je njihova prava konjska borba protiv zime, vukova pa čak i konjokradica.
Čim smo se približili prvom krdu krenuše prema nama. Pravi uvjetovani refleks. Vide poznato terensko vozilo i naravno, očekuju da će biti hrane ili soli. Kada su se približili vidjesmo da to nisu neki opasni divlji konji. Ugojeni i kao da su redovno timareni djeluju kao oni koji su svaki dan s ljudima, ali s nekom posebnom dozom opreza.
Dok ih promatrate tako iz bliza morate im odavati neko poštovanje. Zaista pokazuju onu svoju plemenitost. Znaju čak i pozirati za fotografiranje. I ne čudi. Kako nam je Željko pripovijedao, oni su često modeli fotografima iz BiH i cijelog svijeta. Sudjeluju i u snimanjima raznih glazbenih spotova.
Livanjski Divlji konji nisu izvorno divlji, nego su vremenom, posebice u drugoj polovici dvadesetog stoljeća kada ih je potisnula mehanizacija pušteni u prirodu i tako su postali dio nje. Njihovo obitavanje je na visoravni Krug, na predjelu Koričina do Borove glave. Prkose zvijerima, krivolovcima, pa i samoj prirodi. Oni su posljednje veliko krdo divljih konja u Europi. Tijekom vremena nastali su od pasmina bosanskog brdskog, arapskog pa sve do posavskog teglećeg konja. Potpuno su se izmiješali tako da je nemoguće govoriti o nekoj jedinoj pasmini.
U potrazi za hranom i vodom dnevno prijeđu kilometre i kilometre. Njihovo preživljavanje je uspješno zahvaljujući bogatim pašnjacima, ali i udrugama i planinarima koji skrbe o njima kada je najpotrebnije. Za njih su čak izgradili i posebne bunare od ilovače kako bi imali vodu u ljetnim sušnim razdobljima.
Velika su im opasnost nesavjesni vozači na Borovoj glavi kada ne poštuju prometne znakove. U zimsko vrijeme kada snijeg pokrije planine, pašnjake i vrtače konji se nađu u blizini ceste Šujica – Livno kako bi tu pronašli koje zrno soli ližući asfalt. Česte su prometne nezgode zbog nesavjesnih vozača.
Iako članovi udruge zimi borave na terenu, na prijevoju Borova glava i upozoravaju na prisustvo Divljih konja, ipak je najviše onih vozača koji ne poštuju nikakva upozorenje.
Zbog toga se s pravom pitamo tko je tu onda divlji?
Marljivi Livnjaci ne samo da štite Divlje konje, nego su od njih napravili i neku vrstu brenda. Iz skoro svakog dijela svijeta netko je dolazio i divio se ljepoti života u prirodi. Mnogi se često vraćaju i više puta godišnje. Nekada se predbilježe za ponovni posjeti i godinu dana unaprijed.
Sunce se spustilo svom kraju. Nebo je dobilo bajkovitu boju. A konji su u toj bajkovitosti dobili još jednu novu ljepotu. I kada pođete od njih kao da nas pozdravljaju i poručuju: „Dođite opet i ponesite koji grumen soli ili neke druge ukusne hrane za nas.“
(Ako netko izrazi želju izbližega upoznati tu ljepotu Divljih konja ili pomoći u njihovoj zaštiti može se obratiti u udrugu „Planinarsko ekološko društvo Borova glava“ ili kontaktirati na broj telefona +387 63 445 623)
