Za manje od tjedan dana neki slave Daytonski sporazum, poznat i kao luđačka košulja. Zadnjih godina uredi birokratiziranih međunarodnih eksperata za pomirenje plemena, kako su njihovi prethodnici do prije nekoliko desetljeća definirali ovdašnje narode, u zadnje vrijeme tjeraju Bosnu i Hercegovinu, tog Bolesnika s Balkana, na brzo trčanje prema “euroatlantskim integracijama” vičući kako se sam mora iščupati iz te luđačke košulje. Oni će, eto, pomoći kako mogu.
Bolesniku s Balkana poslije rata došli su pomoći psi mira u liku i djelu uglednih veleposlanika, diplomata, Austrijanaca i Koruščana, ljubitelja Bosne i Hercegovine, Šezdesetosmaša i kojekakvih drugih avanturista, baš kako su onomad došli Bolesniku s Bospora nakon Berlinskog kongresa. Svatko od njih, kako bi valjda iščupao bolesnika iz košulje, vukao je tkaninu na svoju stranu, što ga je još čvršće vezalo, te je u konačnici, kako rekoh, odlučeno da se on sam mora iščupati iz nje.
__________ piše: Ivan Pepić | poskok.info
Uz pse mira vukli su i domaće poglavice, kako je tko znao. Srpske vođe opirući se, pa prihvaćajući, pa sad opet opirući se diktatima pasa mira. Bošnjačke oduvijek vuku tamo gdje su vukli psi mira, ali već godinama shvaćaju da mogu i bez njih.
Hrvatske poglavice pak su odlučile svoj narod umotati u luđačku košulju s hrvatskim predznakom – šutnjom, za što ih nitko nije ovlastio. Diktatura šutnje vodstva HDZ-a BiH i satelita oko svih važnijih pojava za političku sudbinu hrvatskog naroda od kojeg su dobili povjerenje u Bosni i Hercegovini predstavlja smrtonosan put. Nakon Općih izbora 2018. hrvatska javnost u Bosni i Hercegovini postaje više nego ikad svjesna da je hrvatski odgovor zapravo šutnja vlastodržaca i kormilarenje bez cilja, jasnog smjera, ideja i međunarodnog ugleda.
U trenutku kad svjetska javnost doslovno ne zna o postojanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, a kamoli o strateško važnim detaljima, HDZ BiH je bez većeg otpora prepustio vanjsku politiku Bošnjacima. Tako će, uz Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, Bosnu i Hercegovinu u svijetu predstavljati Bisera Turković iz SDA, poznata po izjavi na predavanju na Sveučilištu George Washington “kako će se sva tri naroda u Bosni i Hercegovini asimilirati i svi skupa osjećati Bosancima”. Ako je to mogla 2005. izreći kao veleposlanica bit će tek zanimljivo vidjeti kako će djelovati kao ministrica.
Da stvar bude gora, popustilo se oko formiranja Doma naroda Federacije BiH, zaboravilo se na sramotnu odluku Središnjeg izbornog povjerenstva; Vlada Federacije BiH nesmetano funkcionira, kao i predsjednik Federacije, o čijem se imenovanju nekritički razmišlja; Komšićeva smjena 12 hrvatskih diplomata ostala je bez ikakvog koordiniranog odgovora ili pokušaja istog; predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović sramotno ne govori istinu ulijevajući lažnu nadu o rokovima za izmjenu izbornog zakona, iz mjeseca u mjesec; nitko nije reagirao na Komšićevo imenovanje Martine Mlinarević za veleposlanicu u Češkoj, kao brutalno ismijavanje Hrvata i vladavine prava uopće (učinio je to Zlatko Lagumdžija na N1); u Vijeće ministara BiH ponovo su imenovani uglavnom isti ljudi, ovisno o geografskoj pripadnosti, bez uzimanja u obzir njihovih rezultata.
Koji je cilj i smjer hrvatskog vodstva u Bosni i Hercegovini? Ne zna se postoji li to, a ako da onda Hrvati nikad nisu bili zbunjeniji. Ovo je najgore razdoblje od 1990-ih po pitanju cilja i smjera hrvatskog nacionalnog tijela, a za to je zaslužno usko vodstvo koje narod navodno vodi desetljećima, od predsjednika najjače stranke do njegovih najužih suradnika. Ne postoji ništa osim cilja tzv. “euroatlantskih integracija” koji nije ništa drugo doli kupovina socijalnog mira uz pomoć birokratiziranih diplo-činovnika.
Strategija vođenja hrvatskog naroda ka ravnopravnosti je davno nestala. Ideja je sve manje, čemu svakako doprinosi i odlazak ljudi. Međutim, ako političko vodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini ne zna motivirati ljude za ciljeve, borbu, zajedničke vrijednosti i uliti im povjerenje i nadu onda ono snosi veliku odgovornost za koju treba odgovarati, pa i za odlazak ljudi kod kojih je želja za borbu i pravdu postojala. Bez motivacije i rada ljudi ne mogu postojati ni institucije, što je vidljivo obzirom da su one devastirane ili dobro načete, a funkcioniraju jedino šahovski i lovački klubovi kao servis diktaturi šutnje.
Hrvatske vlasti u Bosni i Hercegovini moraju tragati za rješenjima, biti aktivni, poznavati sve globalne trendove, tražiti rješenja, pa i uključiti hrvatsko iseljeništvo koje je bogato znanjem, ugledom i vezama. Pamtite li odlazak Dragana Čovića, Borjane Krišto ili dr. među hrvatskim iseljeništvom? Ne, a još manje se pamte motivirajući govori u takvom okruženju.
Dragan Čović je u lipnju 2018. obećao da će otvoriti predstavništvo više županija u Bruxellesu. To nije ispunjeno. Hoćete li ispuniti to obećanje, gospodo? Je li normalno da ne činite ništa za suzbijanje medijske, političke i diplomatske blokade u kojoj se nalaze Hrvati? Jeste li svjesni da čak Kurdi imaju svoje urede, medije i informativno-novinske agencije na engleskom jeziku, a vi ulažete u udruge berača maslina samo kako bi vama pljeskali? Hoćete li izaći iz granica obilaženja spomen-obilježja i odavanja počasti mrtvima? Jer oni nisu ginuli da im vi palite svijeće u štiklama i lakiranim cipelama. Oni su ratovali za slobodu, a vi ste dužni braniti taj komad slobode i nastaviti tamo gdje su oni stali kako bi Hrvati u Bosni i Hercegovini doista postali ponosan, slobodan i ravnopravan narod, a ne pleme kojem upravljaju strani činovnici i drugi narodi, a još manje da biste vi šutjeli i bili neradnici.
Nerad, šutnja i visoka narcisoidnost našminkanih pojedinaca u odjelima dovode do situacije u kojoj pitanje Hrvata u BiH ne postoji nigdje; čak ga više ne percipiraju ni u Sarajevu, kao ni rastući dio samih Hrvata. Očito je da pitanje Hrvata u BiH ne postoji ni kod diktatora šutnje, jer bi u suprotnom oni galamili iz srca i glave, uvijek i svugdje.
A koje je rješenje? Vrlo jednostavno: prestanite umotavati hrvatski narod u luđačku košulju. Prestanite biti diktatura šutnje. Ili krenite raditi, ili se maknite.
wpDiscuz