Najgora ugroza suvremenog života na Balkanu nisu nacionalizam, korupcija i propast ekonomije, nego totalno beznađe. Zašto su ljudi beznadni? Misle li da sami sebi ne mogu pomoći? Kad odu nekamo u inozemstvo, uklope se, uspješni su ili prosječno neuspješni kao i bilo tko drugi i malo-pomalo integriraju se u uspješno društvo, pa još samo eventualno pokazuju izuzetnu nadarenost za nogomet, a u svojim okupljalištima možda obožavaju idole nekih fašističkih impersonatora i kvislinge iz staroga kraja, što im domaći toleriraju, jer znaju da ti dobroćudni ljudi nisu svi potpuno normalni, pogotovo kad popiju, pa ih je najbolje pustiti s milim Bogom…
Slučajno sam naišao na zanimljivu biografiju jednoga lika koja o tome nešto govori. Napisao je knjigu koja me zainteresirala, fantastičnu sagu o prvoj svemirskoj orbitalnoj stanici na svijetu: sovjetski Saljut-1 lansiran je 1971., a prva posada koja je na nj stigla, izginula je pri povratku na Zemlju. Ta su tri kozmoanuta jedini ljudi koji su poginuli u svemiru, što svemirska putovanja, iznenađujuće, pokazuje kao najsigurniji oblik transporta (ostale su se nesreće dogodile u atmosferi, prilikom lansniranja). Grujica S. Ivanović, autor knjige u izdanju Praxis-Springer Verlag (2008.), glavni je inženjer u elektro-poduzeću Ergon Energy iz Toowombe u australijskom Queenslandu. Čestiti Grujica živio je ranije u Prištini i radio u ”Elektrokosmetu” te na RTV Priština uređivao televizijske emisije ”Horizonti nauke” i ”Ekološki krug”.
_______piše Denis Kuljiš l zurnalisti.com
Objavio je na stotine članaka po domaćim časopisima i novinama, od “Galaksije” do ”Astronomskog magazina”, od ”Politike” do ”Srpske reči”. U jednom trenutku batalio se ćorava posla i iz bespuća Kosmeta otišao u bespuća Qeenslanda, u grad parkova nešto veći od Prištine, koji ima katedralu i sveučilište, a poznat je po nacionalnom sajmu cvijeća. Vrijedni Grujica prihvatio se ondje posla i napisao nevjerojatnu knjigu u kojoj je došao do svih mogućih izvora i svjedočanstava, a u tome su mu pomagali suradnici iz Australije, Rusije, Srbije, Engleske, Škotske, Irske, Amerike, Izraela, Španjolske i Švedske – sekta entuzijasta među kojima su neki cijela desetljeća istraživali tajne sovjetskih svemirskih programa (i Grujica je jedan od njih, već je ranije objavio rad o tome). Popis suradnika kojima zahvaljuje u predgovoru izgleda kao telefonski imenik Babilonske kule, a tu je i jedan Albanac – valjda je Grujica naučio albanski, ili su se naprosto susreli u Australiji kao emigranti iz istog podneblja… Što je ovdje poučno i relevantno za ovu temu? Grujica je na vrijeme emigrirao u zemlju sa 50.000 dolara bruto domaćeg proizvoda per capita, mobilizirao svoje najbolje sposobnosti i – voila!
Naravno, ne možemo svi odjednom zbrisati, jer nas ne bi primili. Onaj trik s bratoubilačkim ratom poslije kojega se malo odškrinu granice, podijele zelene karte i St. Louis napuči raznim bosanskohercegovačkim izbjeglicama, ne možeš ponavljati svaki čas, jer će primijetiti da ih pokušavamo namagarčiti. Ta šema bijega, dakle, ne funkcionira. Znači, ne ostaje ništa drugo nego da se ovdje pokuša nešto učiniti, primijeniti iste standarde, procedure, dobre običaje i zakone koje su dovele do toga da je Australija uspješna dok su sve zemlje bivše Jugoslavije u osnovi neuspješne, pa svakom pametnom čovjeku i svakom sposobnom Grujici ne ostaje drugo nego da pokuša odavde zapaliti.
Puno vremena gubi se u razmatranju minuciznih, ili stupnjevanih razlika koje postoje među državama jugoslavenskim sljednicama, pa se studira gdje je što pošlo krivo, a gdje je ispalo bolje, kao da se iz toga može nešto naučiti, a ne može, zapravo, jer kad uzmeš cijeli teritorij Bivše, te zbrojiš stanovništvo i nacionalni dohodak, jasno vidiš da nas je – u kolektivitetu – dostigla Rumunjska, koja je bila na dnu infernalne rupe u doba sotonskoga Ceausescua i njegove ko-diktatorice i neopisivo odurne ženetine Elene, polupismene krave koja se dala upisati u Akademiju nauka. Ne da toga i ovdje nije bilo…
U svakom slučju, sve su države Bivše u teškoj banani, s tim da, naravno, nije svejedno živiš li u Ljubljani ili u Prištini iz koje je pobjegao mudri Grujica. Jedna opća teorija problema koju u posljednje vijeme razvijam razgovarajući upravo s ljudima koji o tome najviše znaju, iz prve ruke, kaže ovo: uspješnu su tranziciju provele zemlje u kojima je tim procesom upravljala CIA (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), a neuspješne su bile one gdje je ”glajhšaltovanje” provela domaća Služba (sve zemlje Bivše, Rumunjska i Bugarska). Problem emancipacije od toga nasljeđa je u tome da ono nije ideološke prirode – progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim – ostao je kontrolirano, ”zatvoreno društvo” i kad su se promijenile idejne premise pa umjesto ”radnička klasa”, uvrstili ”narod” ili ”nacija”. U ime naroda moglo se autoritarno vladati s manje nacionalizma nego kad se išlo pod čistom egidom nacije, ali to je sad sporedno u odnosu na problem s kojim smo suočeni.
Sve uspješno pozapadnjačene zemlje u kojima su, uz potporu inozemnog faktora, na vlast došli lideri liberalnih usmjerenja – čisti liberali u pogledu implementacije kapitalizma, iako su vrijednosno možda konzervativci, klerikalci i reakcionari – ekonomski su uspješne i ovoga časa se usprkos europskoj krizi, uspješno razvijaju. Ove ostale gdje kapitalizam nije pobijedio, nego je ostao državni socijalizam, bez obzira na ”idejnu nadgradnju”, stagniraju i nazaduju. Slovenija je bila uspješno društvo kompromisa – mali i srednji poduzetnici jako su se digli i internacionalizirali svoj biznis, ali ostale su im inertne domaće ”loše” banke i velika poduzeća preko kojih se, posredno, kompliciranim sustavom državnofondovskih i državnotajkunskih odnosa, sprječavala transformacija ”starog” u ”novo” društvo, dok na površini taj sukob poprima komični privid ”kulturkmpfa” izmedju ultraliberalnih gej-aktivista i provincijkih oberkrajnerskih kriptofašista. Naravno, to je samo teatar – politički se sukob vodi oko ”vlasništva nad sredstvima na proizvodnju”. Čim je liberalna premijerka Bratušek krenula u rasprodaju državnog portfelja, uklonila ju je nevidljiva ruka kamarile koja stvari manje-više kontrolira iz pozadine, pa je konsenzusom koji nije artikuliran ni jednom programatskom rečenicom prilično neartikuliranog protukandidata, na mjesto premijera dospio potpuno anonimni sin gimnastičara, sudac o kojemu nitko ništa ne zna. I nema se što znati – on je naprosto fronta za ”Uomini contra”, kako je besmrtno nazvao jedan svoj film Francesco Rosi.
Ista stvar se događa u Hrvatskoj – nema promjene – a u Srbiji još nije definirano, jer ondje vlast može upravljati voluntaristički, bez obzira na predilekcije i političke otpore ”tehnostrukture”.
U Hrvatskoj, esdepeovska vlada Zorana Milanovića bez puno se cifranja razotkrila kao antireformska, retroscijalistička. Prvo se činilo da su ljudi na mjestu, ali kad su razgrnuli ogrtač vidjelo se da umjesto hlača imaju samo nogavice pričvršćene lastikom. Ne žele promijeniti strukturu ekonomije u kojoj je 70% vlasništva, kroz ”javna poduzeća”, koncentrirano u rukama parastranačkih parastruktura. Da bi tu političku poziciju obranila u društvu gdje je zavladala strahovita apatija i osjećaj beznađa, započela je masovnu mobilizaciju ”lump-proletarijata”, pa se direktno distribuira budžetski novac velikom broju ”civilnih udruga”, kojih samo u Zagrebu ima – jedanaest tisuća! Barem sto tisuća ljudi, samo u glavnom gradu izdržva se od ”udrugarstva”, što je tipični komunistički izum presipanja iz šupljeg u prazno, kao Seljačke radne zadruge poslije rata, ali bez motike i pluga. ”Drugovi, stigli su plugovi – za svakoga druga, po dva pluga!”, recitirali smo ironično u doba ”udruženog rada” u svojim ”radnim kolektivima”. Ništa se nije promijenilo, samo što su plugovu, postali engleski ”plugs”, priključci na izvore budžetskih sredstava… Ova ”avangarda” tobožnjih ”nevladinih udruga”, koje financiraju samo vlada i lokalna samouprava, dakle političke instancije, snažna je izborna mašina, bedem antiliberlne politike koja treba spriječiti uvođenje kapitalizma. U Hrvatskoj, kapitalizam se naziva ”neoliberalnim kapitalizmom” i izjednačava s ekscesima društva koje je ”prvobitnu akumulaciju kapitala”, što se ovdje nikad nije ni dogodila, prošlo sredinom pretprošlog stoljeća. U tom ”neoliberalnom kapitalizmu”, naravno, žele živjeti svi koji se uspiju domoći ”zelene karte”, dok je za one koji ne uspiju, srednje, utješno rješenje meko ateriranje u udrugarsku zemlju Dembeliju, u kojoj se po malo gricka neka državna lovica, leži, puši trava i preko interneta sudjeluje u globalnim muzičkim fenomenima, uz usputni angažman oko raznih teorija zavjere. Udrugari su najčešće naivna djeca iz pristojnih familija koja se grozi nasilja i nacionalizma, a svaki im je liberalni i kapitalistički ”akcioni plan” podjednako sumnjiv i nepoželjan, pa sačinjavaju znatnu biračku rezervu za bilo kakvu ljevičarsku inicijativu, ekološlku ili feminističku, koju propali birokrati tobožnjeg socijaldemokratskog usmjerenja mogu plasirati kad dođe trenutak za izbore.
Kako bi izbjegli kritiku europskih socijaldemokrata kojima pripadaju otkako je zemlja ušla u Europsku uniju, prekinuli su s njima veze, a stranku i državu doveli u diplomatsku izolaciju luđačkim ispadom protiv temeljne tekovine, neograničene nadležnosti europskog pravosuđa. Jer, u njemačkom SPD-u, primjerice, ekonomski program piše direktor ”Volkswagena”, a ako to nije ”kapitalistički neoliberalizam”, ne znam što je… I Kina je u tom smislu kapitalistički neoliberalna, od prvoga dana kad je ondje zavladao besmrtni Deng Xiaoping, najznatnija pojava modernog komunizma, posljednji od trojice ljudi koji su uspjeli zaustaviti Lenjinov ljudožderski projekt ”revolucionarnog kalifata”. Kako hrvatski kvazisocijalistički birokratski prevaranti, predvođeni skupinom mentalno nestabilnih blefera, ipak nisu toliko ludi da se otvoreno suprotstave Zapadu, oni se spremaju u opoziciju, a inicijativu namjeravaju prepustiti svojoj ”ekološkoj” frakciji, jednoj lažnoj stranci bez ikakva programa, koja služi samo za to da se ondje privremeno, kroz jedan izborni ciklus, parkiraju lijevi glasovi, privuče lump u koji je uloženo toliko državnog novca, i tako preživi sljedeći parlamentarni ciklus, s nadom da će opstrukcija i prirodni proces političke entropije istrošiti buduću stranku na vlasti, a njima samima vratiti snagu…
U Srbiji je vlada najavila privatizaciju 500 državnih poduzeća. Ako se to provede, u Srbiji će zavladati kapitalizam. Svi će to pokušati spriječiti, odgoditi, stvar razvodniti i zakomplicirati, ili izazvati političku krizu koja bi to mogla zaustaviti, recimo nekakvim neredima zbog Kosova… A bez svih tih javnih poduzeća, odumrijet će oligarhija, tajkuni su nesposobni i za ”prostu”, a nekmoli za ”proširenu reprodukciju” i među svima, pokazat će se, kao što se vidjelo u Hrvatskoj, uspjeti mogu jedan, dvojica ili trojica. Ovdje su to – Todorić, Roglić, Tredeschi. Ostalo padne u ruke nepoznatim poduzetnicima, koji rade, izvoze, zapošljavaju, a državu od njih ne boli glava… Tada i birokracija gubi moć, ako nemaš epigone kod kojih se skuplja novac, ne možeš investirati u političko samoodržanje.
U Bosni, zemlji koja živi od donacija, najveću zaštitu NVO-mafiji, koja je tu poprimila razmjere kao ona prava na Siciliji, komplicirana je politička struktura zemlje.
Ukratko, pothvat uvođenja kapitalizma na Balkan, najteža je misija koja se uopće može zamisliti. U Kini, išlo je samo od sebe, u Rusiji i Turskoj također. Nije to ”demokratski kapitalizam”, niti donosi bezgraničnu sreću narodu, ali ondje ljudi nisu depresivni jer znaju da mogu sami sebi pomoći, ako i ne mogu društvu i državi. Ovdje je poblem što lijek koji ti je propisan – ”veća participacija institucija civilnog sektora i NVO u upravljanju društvenim procesima”, po sebi ne pridonosi poboljšanju, nego pogoršanju stanju… Ako ti od lijeka nije bolje, padaš u depru i gubiš nadu. Bez nade, ne može se živjeti. Gdje je sad dr. House da sve sagleda svojim prodornim, luđačkim pogledom i naredi da se pacijent skine s kure i pokuša se nešto fundamentalno drukčije, iako će to izazvati protivljenje i gnjev obitelji, njegovih asistenta i uprave bolnice?
wpDiscuz