ĐIKIĆ O PRALJKU: General nesposoban za vojsku

Kad se s činjenica o ratnom putu i vojnoj ulozi pokojnog general-pukovnika Slobodana Praljka razgrnu nataložene naslage mitova, mistifikacija i legendi, osim pravomoćne haške osude za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, ostane ovo. Prvo, Praljak je u samo šest-sedam mjeseci, od rujna 1991. do travnja 1992., u svojoj četrdeset i sedmoj godini, prevalio put od samoinicijativnog i poluprivatnog priključenja Hrvatskoj vojsci u obrani banijskog mjesta Sunja do promaknuća u čin aktivnog general-bojnika te vojske.

Pritom valja znati da je isti taj čovjek oslobođen služenja vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji nakon tri mjeseca, jer je ocijenjen nesposobnim za armiju. Drugo, Praljak se u ratu u Bosni i Hercegovini pojavljivao u različitim formalnim funkcijama – bio je zapovjednik HVO-ove Operativne zone Jugoistočna Hercegovina (od sredine travnja do početka svibnja 1992.), predstavnik ili savjetnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske pri HZ Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane (od svibnja do srpnja 1993.) te zapovjednik Glavnog stožera HVO-a (od srpnja do studenoga 1993.) – ali je dobar dio tog rata proveo po različitim štabovima i bojištima bez jasno definirane pozicije u zapovjednom lancu i bez jasne ratne zadaće: on je smatrao da mu generalski čin i funkcija pomoćnika ili savjetnika ministra obrane Gojka Šuška daju pravo da se pojavi gdje god hoće i kad god pomisli da može pomoći, to jest umiješati se u vođenje borbenih operacija i u upravljanje trupama HVO-a te trupama Hrvatske vojske koje su ratovale u BiH, kako u hrvatsko-srpskom tako i u hrvatsko-bošnjačkom ratu u toj zemlji.

Htio se patriotski dokazati i po svaku cijenu iskupiti strašne oznaško-udbaške grijehe svog oca Mirka. Uvjerio je Šuška da ga u travnju 1992. pošalje u rodnu Hercegovinu i da mu povjeri zapovijedanje jednom operativnom zonom

Slobodanu Praljku trebala su samo dva mjeseca da od običnog civila, s diplomama triju civilnih fakulteta, postane aktivni pukovnik vojske koja sudjeluje u ratu: u rujnu 1991. došao je braniti Sunju pod zapovjedništvom Žarka Peše, a u studenome je već bio pukovnik i zapovjednik tog uspješno obranjenog mjesta, e da bi već u veljači 1992. bio promaknut u čin brigadira i postavljen za pomoćnika ministra obrane Gojka Šuška u području informativno-propagandne djelatnosti. Praljka, rođenog u Čapljini, sa Šuškom su povezivali đački dani u širokobriješkoj gimnaziji: par godina sjedili su jedan do drugoga u razredu. Novopečenog brigadira, međutim, nije zanimao kancelarijski posao, premda je zadržao funkciju pomoćnika pa kasnije savjetnika ministra obrane: htio se patriotski dokazati i po svaku cijenu iskupiti strašne oznaško-udbaške grijehe svog oca Mirka, a znao je da to može samo na ratištu, s puškom u ruci i borbenim pokličem na usnama. Uvjerio je Šuška da ga u travnju 1992., kad je počeo rat u BiH, pošalje u rodnu Hercegovinu i da mu povjeri zapovijedanje jednom operativnom zonom, odnosno zbornim područjem HVO-a. Tada je promaknut u čin general-bojnika. Tako je general bez dana vojnog obrazovanja – koji je dotad par mjeseci vodio sto ili dvjesto vojnika u Sunji – odjednom dobio u nadležnost veliki prostor jugoistočne Hercegovine (Mostar, Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Široki Brijeg, Grude, Stolac, Konjic…) i petnaestak tisuća slabo organiziranih i nediscipliniranih vojnika, dok su trupe JNA – koje će 12. svibnja 1992. postati Vojskom Republike Srpske – bile snažno koncentrirane na pojedinim važnim točkama, poput Mostara i Čapljine.

Unatoč neznanju i neiskustvu te stalnom nastojanju da svima pokaže ličnu hrabrost i pomanjkanje straha od smrti, Praljkova uloga u Hercegovini od travnja do srpnja 1992. godine bila je uglavnom pozitivna, ali nikako nije bila ključna i najvažnija, kao što je Praljak želio da se misli i što misle njegovi obožavatelji. Hrvati i Bošnjaci zajednički su obranili čitav taj prostor, a tokom lipnja 1992., u trotjednoj operaciji ‘Čagalj’ ili ‘Lipanjske zore’, srpske snage potisnute su iz doline Neretve i sa svih uzvisina u okolici Mostara i Stoca. Ta operacija planirana je u Zapovjedništvu Južnog vojišta u Pločama, na čijem je čelu bio general Janko Bobetko, a glavne hrvatske napadne snage bile su Četvrta gardijska brigada i 156. brigada HV-a te nekoliko lokalnih brigada i formacija HVO-a i bataljun Armije BiH. Bobetko je i zapovijedao akcijom iz štaba u Kuli Norinskoj kod Metkovića, a asistirao mu je pukovnik Jasmin Jaganjac, jedan od tadašnje dvojice zapovjednika obrane Mostara. Praljak je bio s jedinicama na ratištu, ali je navodno sudjelovao i u donošenju taktičkih odluka tokom operacije, premda u tom času nije raspolagao ni jednom formalnom vojnom funkcijom koja bi mu davala ovlasti za takvo što, ili barem nije moguće utvrditi koja je u to vrijeme bila njegova pozicija u liniji zapovijedanja na Južnom vojištu. Komandant HVO-ove Operativne zone Jugoistočna Hercegovina tada je bio brigadir Zdravko Andabak, a zapovjednik Glavnog stožera HVO-a bio je pukovnik Milivoj Petković, nakon kratkotrajnog mandata pukovnika Žarka Tole.

U svojoj memoarskoj knjizi ‘Sve moje bitke’ (1996.) general Bobetko opširno, i prilažući originalne dokumente, piše o operaciji ‘Čagalj’, ali ni na jednom mjestu ne spominje Praljka u kontekstu te operacije, za razliku od nekih drugih nižih zapovjednika. Praljka se u tom poglavlju Bobetkove knjige spominje samo u dokumentu kojim ga zapovjednik Južnog vojišta 7. svibnja 1992. razrješava dužnosti zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina i na njegovo mjesto imenuje brigadira Andabaka: u tom dokumentu general-bojnika Praljka samo se smjenjuje i ne postavlja ga se na neku drugu poziciju unutar HVO-a i ‘Čaglja’, no on je, eto, našao način da se progura u zapovjednu strukturu oslobađanja obiju obala Neretve. Naprosto nije razumio da vojska funkcionira na drukčijim principima i da vođenje operacija ne trpi uplitanje lutajućih general-entuzijasta bez jasne odgovornosti, ali svi su znali da mu je Šušak prijatelj i da nema druge nego tolerirati korpulentnog galamdžiju što je brzopotezno stjecanje generalskog čina, umjesto kao izraz političke milosti i nagrade za poslušnost, shvatio kao promociju u velikog i genijalnog vojskovođu. Taj nerealni i sasvim pogrešni doživljaj samoga sebe i konteksta u kojem se nalazi na kraju ga je i odveo u hašku sudnicu i prema samoubojstvu.

Nakon što su u rano ljeto 1992. koliko-toliko stabilizirane zajedničke hrvatsko-bošnjačke linije fronte prema Vojsci Republike Srpske, Praljak je sve manje vremena provodio u Hercegovini, a više u Zagrebu, u svom uredu pomoćnika ministra obrane. U Hercegovinu se vratio u jesen 1992., nakon što je Bobetko napustio Južno vojište, koje je uključivalo i BiH, i postao zapovjednikom Glavnog stožera HV-a u Zagrebu te nakon što su se u srednjoj Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini počeli javljati prvi hrvatsko-bošnjački oružani sukobi, koji će se u siječnju i veljači 1993. razbuktati u pravi rat i potrajati narednih godinu dana. Praljak je bio neka vrsta Šuškovog supervizora i agenta unutar vojno-političkog vrha HVO-a i Herceg-Bosne: to ga je činilo silno utjecajnim među visokim časnicima, dok je popularnost među vojnicima stjecao čestim boravcima na prvim linijama fronte, gdje je običavao držati svoje epske motivacijske govore. Bio je otpočetka do kraja neposredno uključen u krvavi rat između HVO-a i Armije BiH na području Prozora, Gornjeg Vakufa, Jablanice, Konjica i Mostara, a krajem srpnja 1993. imenovan je zapovjednikom Glavnog stožera HVO-a jer hrvatske snage pod Petkovićevim vodstvom nisu uspijevale slomiti bošnjačku vojsku na ključnim pravcima. Samouvjereni i narcisoidni Praljak žarko je želio tu funkciju i žarko je želio ratnu slavu, premda suvremena povijest ratovanja ne pamti da je na čelu glavnog štaba bilo kakve (para)vojske bila osoba lišena ikakvog vojnog obrazovanja: to što nije imao pojma o vođenju rata i o upravljanju vojskom nije omelo našeg junaka da ostvari svoju nezdravu ambiciju i da se prihvati posla u kojem se diletantizam plaća tuđim životima, posla u kojem – kao i u svakom drugom poslu – srčanost, pogotovo ako izvire iz egocentrizma, ne može zamijeniti znanje.

Nije, naravno, moglo završiti drukčije nego što je završilo: teškim vojnim neuspjesima Praljkovih trupa u Gornjem Vakufu, Jablanici i Mostaru, njegovim gubljenjem autoriteta među podređenima, ratnim zločinima nad Bošnjacima, stradanjem stotina i stotina hrvatskih vojnika i civila, te kaosom, neposluhom i kriminalom u redovima HVO-a. Smijenjen je 8. studenoga 1993., a na njegovo mjesto postavljen je general Ante Roso, koji je sa sobom u Hercegovinu doveo i generala Zvonimira Skendera, umirovljenog pukovnika francuske Legije stranaca. Skenderov povjerljiviji izvještaj o stanju koje je krajem 1993. i početkom 1994. zatekao u HVO-u vrlo je porazan: piše o nepostojanju jasne linije zapovijedanja i izvještavanja, o masovnoj pojavi samovoljnog napuštanja borbenih položaja, o kroničnom i velikom manjku ljudstva, o demoraliziranosti vojske i naroda, o oružanim obračunima gangsterskih klanova koji djeluju pod egidom vojnih postrojbi, o široko rasprostranjenoj nedisciplini, alkoholu, drogi… To je, između ostalog, bio rezultat jednoipolgodišnjeg – što formalnog, što neformalnog – Praljkovog utjecaja na zapovijedanje HVO-om.

U iduća tri-četiri mjeseca, do sklapanja hrvatsko-bošnjačkog mira u Washingtonu, Hrvati i Bošnjaci još su se međusobno ubijali, ali intenzitet sukoba je splašnjavao. Crte razdvajanja HVO-a i Armije BiH ostale su nepromijenjene. Nakon veljače ili ožujka 1994. Praljak se u Bosni i Hercegovini do kraja rata ukazivao više-manje sporadično: HVOse u tih godinu i pol dana uspio konsolidirati i napraviti nekoliko ozbiljnih formacija, koje su u studenome 1994. zauzele Kupres, a 1995. godine sudjelovale u završnim hrvatskim operacijama u Bosni.

‘Štovani gospodine ministre’, piše Praljak Šušku, čiji je u tom času savjetnik, 23. svibnja 1994., ‘moje neslaganje s načinom izgradnje i stanjem duha u HV-u tako je veliko da više ne mogu praviti kompromise. Ovaj je list moj zahtjev za prevođenje u pričuvu. Kako ne bih želio da se posumnja u moju lojalnost Vrhovnom zapovjedniku i Tebi osobno, ostavljam Ti na volju izbor načina i vremena provedbe mog zahtjeva. Molio bih da se do trenutka prevođenja u pričuvu ne računa s eventualnim napredovanjem ili nečim sličnim jer bih se morao zahvaliti.’

Ovo pismo Gojku Šušku možda je ponajbolje svjedočanstvo o trajnoj nedoraslosti i unutrašnjoj nestabilnosti Slobodana Praljka: čovjek koji je nekoliko mjeseci ranije slao jedinice u pogibeljne napade na planinu Bokševicu kod Jablanice i lično se penjao na tenk da vrati vojsku koja se povukla s položaja oko Gornjeg Vakufa, djetinjastim i neartikuliranim durenjem pokušava skrenuti ministrovu pažnju na sebe, ukazati na svoju zanemarenu generalsku veličinu i iznuditi pokoju toplu riječ, melem njegovom napaćenom egu. Naravno da je napravio kompromis: umirovljen je 31. prosinca 1995. u činu general-pukovnika.