Svojevremeno je Sarajevom kružio vic čija fabula neodoljivo podsjeća na inverziju Pavlovićevog predratnog komada »Šovinistička farsa« u kojem se dvojica historičara-akademika, jedan nacionalista srpski a drugi nacionalista hrvatski, sretnu u nekoj beogradskoj real-socijalističkoj krčmi, gdje im se fasada civiliziranosti i jugoslavenstva (pojmove koje ovdje pišem kao sinonime) uruši i time surdukne, zajedno sa svakim dobrim ukusom, u najprizemniji šovinizam uslijed litara i litara popijenog gemišta.
Sarajevska usmena humoreska koja sliči Pavlovićevom tekstu, naime, opisuje slučajni kafanski akšamluk dvojice nekadašnjih drugova sa suprotnih ratnih strana čije početne reminiscencije na bezbrižno djetinjstvo, prešavši put unakrsnog jebavanja turskih i vlaških majki, završi u zajedničkom oplakivanju jugoslovenske fudbalske reprezentacije koja bi, da se zemlja nije raspala, sigurno »tukla Engleze, Švabe i Ruse«. Sportska tema koja glasi »što bi bilo kad bi bilo« toliko je ovdje uvriježena da nema sarajevskog boema, bonvivana ili noćne skitnice koji istu nije makar jednom protabirio uzduž i poprijeko. Štoviše, jedne prilike svjedočio sam romanesknoj sceni u kojoj se grupa Španaca sa sarajevskom adresom satima raspravljala sa nekim namrgođenim Nijemcem o dometima fantomske jugoslovenske reprezentacije na Mundijalu 1994. godine – valja reći, do te mjere histerično braneći čast zemlje koje više nema da umalo ne izbi kafanska tuča.
Dakle, fudbal ili sport uopće jedna je od prvih asocijacijâ na blagopokojnu Jugoslaviju, kako za domaću čeljad tako i za onu nama stranu čemu može posvjedočiti i bizarna omađijanost tom temom koju pokazuje najpoznatiji španski sportski list »Marca«, objavljujući idealne jugoslovenske timove gotovo na godišnjoj bazi. Vrijedi dakako ovdje napomenuti da je sport u Jugoslaviji, i to paradoksalno, doživio svoj zenit tek onda kada je zemlja bila na samom izdisaju, podsjećajući time na vrhunac njemačke kulturno-filozofske proizvodnje u eri najveće njemačke političke i ekonomske zaostalosti.
Cinici bi dakle mogli parafrazirati Heinea te reći da je Jugoslavija, poput Hegela u slučaju njemačke filozofije, zatvorila krug filozofske revolucije na slovenskom jugu, ali da je njena smrt, za razliku od smrti Hegelove koja je ipak omogućila dragocjenu intelektualnu polarizaciju na mladohegelovce i ortodokse, raskomadala i provincijalizirala sve pa i ovdašnji sport. Ako za početnog markera jugoslovenske golgote uzmemo osmu sjednicu na kojoj je ustoličen Slobodan Milošević, a za završnog usvojimo opsadu Vukovara koja je potvrdila, jovićevski rečeno, faktičko stanje odumrle države, onda trebamo taj četverogodišnji period od 1987. do 1991. razumjeti i kao jedan, takoreći, olimpijski ciklus. Dakle, pitanje glasi šta se u domenu sporta desilo u te četiri godine?
Početna, 1987. godina specifična je ne samo za onaj Jugoslovenski već i za sport uopće. Naime, te godine su Jugoslovenski omladinci postali prvaci svijeta u gotovo svemu. Mlada fudbalska reprezentacija, jedva uspjevši se plasirati na omladinsko svjetsko prvenstvo u Čileu, otputovala je u Latinsku Ameriku u izmijenjenom sastavu bez fanfara i velikih očekivanja, sklonjena daleko od očiju javnosti i ispraćena na avion od strane usamljenog Miljana Miljanića, tadašnjeg šefa FSJ. Štaviše, jedva se skupivši uslijed protesta boračkih organizacija koje su se protivile odlasku jedne državne selekcije u antisocijalistički Čile, ona je na najvećoj svjetskoj pozornici zablistala kao malo koja selekcija prije a i poslije nje. Naime, nakon tri pobjede u grupi uz dvanaest postignutih golova, što trideset i četiri godine kasnije i dalje stoji kao rekord na omladinskim Mundijalima, generacija pod vodstvom Mirka Jovića i Mirsada Fazlagića u nokaut fazi savladala je redom Brazil, Istočnu te Zapadnu Njemačku, okrunivši se titulom prvaka svijeta.
Najboljim svjetskim omladincem proglašen je fudbaler »Crvene zvezde« Robert Prosinečki, dok je srebrenu loptu ponio »Dinamovac« Zvonimir Boban. Dva mjeseca ranije mlada košarkaška reprezentacija, pod vodstvom selektora Svetislava Pešića, otputovala je na omladinsko Svjetsko prvenstvo održano u talijanskom gradu Bormiju. Generacija koja će postati okosnica najbolje neameričke košarkaške ekipe u historiji, predvođena Tonijem Kukočem, Dinom Rađom, Vladom Divcem i Aleksandrom Đorđevićem, prošetala se takmičenjem osvojivši zlatnu medalju, a na putu do nje savladavši dvaput i neprikosnovene Amerikance. Na omladinskom Svjetskom prvenstvu u rukometu, održanom u Rijeci iste 1987. godine, mladi jugoslavenski rukometaši, pobijedivši Španjolsku u finalu, okrunili su se titulom planetarnih šampiona i u ovom sportu.
Generacija predvođena budućim svjetskim asovima kakvi su bili Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović i Iztok Puc punim sjajem će zasjajiti devedesetih godina. Mladi vaterpolisti Jugoslavije, doduše, morali su se zadovoljiti srebrenom medaljom na omladinskom Svjetskom prvenstvu održanom u brazilskom Sao Paolu, budući da su u posljednjoj sekundi finala poraženi od vršnjaka iz Španjolske. Međutim, treba uzeti u obzir da su otputovali na prvenstvo bez svoja tri najbolja strijelca s godinu dana ranije održanog Europskog prvenstva na kojem su bez većih poteškoća suvereno osvojili zlato.
1987. godine odigrano je i seniorsko košarkaško Europsko prvenstvo u Grčkoj. Jugoslovenski selektor i košarkaški vizionar, Krešimir Ćosić, na prvenstvo je poveo vrlo podmlađenu reprezentaciju koja je uključivala mnoge igrače iz prethodno pomenute Pešićeve juniorske selekcije. Mada su očekivanja javnosti bila velika, Jugoslaveni su se morali zadovoljiti brončanom medaljom nakon poraza od domaćina u polufinalu. Reakcije u zemlji bile su nesnošljive te je rezultat doživljen ne samo kao neuspjeh već i kao katastrofa. Krešo je smijenjen, iako je osvojio zlato na Univerzijadi odigranoj prije Eurobasketa, a na njegovo mjesto je imenovan Dušan Ivković. Dvije godine kasnije, pod selektorskom palicom legendarnog Dude, Jugoslavenski tim predvođen igračima iz Bormija, nešto starijim Draženom Petrovićem i Žarkom Paspaljem te nešto mlađim Jurom Zdovcem i Predragom Danilovićem osvetio se Grcima u finalu Eurobasketa odigranog u Zagrebu.
Najprije, ni jedan protivnik do finala nije poražen s manjom razlikom od dvadeset i dva koša, dok sâmo finale do današnjeg dana važi za najdominantniju predstavu u historiji kontinentalnih košarkaških prvenstva. »Plavi« nisu samo pobijedili Grke nego su ih ponizili, čemu svjedoči svojevrsni »mixtape« poteza i proigravanja s te utakmice koji je u decenijama koje su uslijedile zavrijedio kultni status među ljubiteljima košarke na kontinentu a na kojem usplahireni komentatorski glas Dragana Nikitovića zvuči kao neka prelijepa arija. Riječima Dina Rađe, finale je bilo klasični rodeo. Godinu dana nakon zagrebačkog Eurobasketa, to jest na ljeto 1990. jugoslavenski košarkaši postali su i prvaci svijeta nakon trijumfa na Mundobasketu održanom u Buenos Airesu.
U finalu je Sovjetski Savez prosto bio nemoćan pred jugoslavenskim košarkaškim strojem. Valja reći da je taj šampionat imao svoju uvertiru. Naime, u sklopu priprema Jugoslavija je sudjelovala i na Igrama dobre volje – danas gotovo zaboravljenom takmičenju nastalom uslijed američko-sovjetskih bojkota Olimpijskih igara osamdesetih godina, kao svojevrsno nezvanično svjetsko prvenstvo koje promovira mir među blokovima. Nastupajući na rečenom turniru bez svoja tri NBA igrača i bez povrijeđenog Dina Rađe, Jugoslavija je u finalu pobijedila američke domaćine načinivši im time tek drugi poraz u historiji pred svojim navijačima. Naravno, Amerikanci su po drugi put tog ljeta savladani i na samom planetarnom šampionatu u Argentini. Da ne bude zabune. 1991. godine velika košarkaška nacija kakva je Italija bila je domaćin Eurobasketa.
Talijani su tim povodom u Rimu sagradili prvu modernu košarkašku arenu američkog tipa u Europi koja je mogla primiti nešto više od dvadeset hiljada gledalaca, kako bi pred svojim navijačima proslavili titulu prvaka Europe kojoj su se dugo nadali. U finalu su se očekivano sreli s Jugoslavijom. Atmosfera je bila nabrijana a dvorana krcata, no brzo je postalo jasno svima da Talijani nemaju što da traže na parketu. Jugoslaveni, igrajući na vrh gasa, do desete minute već su se odlijepili toliko da je Talijanima poraz bio neizbježan. »Plavi« su na kraju slavili pobjedu od dvadesetak koševa razlike, uvezavši time pet zlata na pet takmičenja u četiri godine, uz srebro s Olimpijade i bronze sa atenskog Eurobasketa. Ovdje valja istaći, prije no nastavim, da je jugoslovenska košarkaška liga uistinu bila najjača u Europi.
Ono što je danas, na primjer, engleski »Premiership« u fudbalu, to je nekoć bila naša liga u košarci. 1989. godine splitska »Jugoplastika« postala je klupski šampion Europe, nakon što je u finalu Final Four-a u Minhenu savladala »Maccabi« iz Tel Aviva rezultatom 75-69. Godinu dana kasnije Splićani su obranili titulu trijumfom nad Barcelonom, da bi isto učinili i 1991., kada su savladali Katalonce po drugi put u isto toliko godina. Mada su sarajevska »Bosna«, zagrebačka »Cibona« a kasnije i beogradski »Partizan« osvajali najprestižnije europsko klupsko takmičenje, »threepeat« Jugoplastike osigurao joj je zvanični status najbolje europske ekipe svih vremena po izboru FIBA-e.
Treba također napomenuti da su »Partizan«, »Bosna«, »Zadar« i »Cibona« u predmetne četiri godine igrali polufinala i finala Kupa Radivoja Koraća, drugog po značaju europskog takmičenja, te Kupa pobjednika kupova. 1989. godine košarkašice tuzlanskog »Jedinstva«, pobjedom u finalu protiv talijanske Vicenze, postale su također prvakinje Europe i time potvrdile kvalitetu ženske klupske košarke. Ženska reprezentativna košarka, s druge strane, bila je uspješna ali nije mogla do zlata. Naime, Jugoslovenke su 1987. i 1991. postale viceprvakinje Europe, 1989. zauzele su četvrto mjesto u Europi, 1988. bile su srebrene na Olimpijadi a 1990. viceprvakinje svijeta, izgubivši sva četiri finala od najjače ženske košarkaške reprezentacije u historiji – one sovjetske s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Predmetnih godina i vaterpolo reprezentacija Jugoslavije dominirala je Europom i svijetom. Naime, 1986. i 1991. okrunila se titulom prvaka svijeta, 1991. također i prvaka Europe, a 1988. osvojila je olimpijsko zlato, uz još dva srebra na europskim prvenstvima 1987. i 1989. godine. 1990. i 1991. godine zagrebačka »Mladost« postala je klupski europski prvak, što je bila dvanaesta, odnosno trinaesta titula prvaka Europe za neki Jugoslovenski vaterpolo klub. Rukometna reprezentacija, premda osvojivši »samo« jednu bronzu u obrađenom četverogodišnjem ciklusu i to na Olimpijadi u Seulu 1988., četiri godine ranije osvojila je olimpijsko, a 1986. i svjetsko zlato dok je šabačka »Metaloplastika« u dva navrata postala klupski prvak Europe. Rukometašice nisu dozvolile da ih muške kolege nadjačaju tako što su osvojile olimpijsko zlato u Los Angelesu te svjetsko srebro na šampionatu u Južnoj Koreji 1990. godine. Čisto da ostane zabilježeno.
Četverogodišnje razdoblje o kojem pišem prošlo je i u znaku individualnog sporta. 1987. u Zagrebu održana je Univerzijada na kojoj su Jugoslovenski sportisti osvojili dvadeset i jednu medalju, a 1990. u Splitu održano je i Europsko prvenstvo u atletici na otvorenom. Dragutin Topić postao je europski prvak u skoku uvis; Goran Maksimović i Jasna Šekarić osvojili su sve što se može osvojiti u strijelaštvu, počev od olimpijskog zlata pa nadalje; Monika Seleš i Goran Ivanišević bili su wunderkidovi svjetskog tenisa; Ilija Lupulesku i Zoran Primorac dominirali su europskim i svjetskim stolnim tenisom; Šaban Trestena rvanjem, a Mirko Nišović i Milan Janić kajakom.
A sada jedna zanimljiva priča. Naime, Jugoslavensko društvo (Yugoslav Society Inc.) sa sjedištem u Aucklandu osnovano je 1981. godine fuzijom Jugoslavenskog kluba (Yugoslav Club Inc.) i Jugoslavenskog dobrotvornog društva (Yugoslav Benevolent Society Inc.) nastalih još hiljadu devetsto tridesetih godina. Novo društvo s ponosom je gajilo tradiciju prvih doseljenika na Novi Zeland poznatih po nadimku »Dallys« (od riječi Dalmacija), koja se sastojala od očuvanja maternjeg jezika i narodnih običaja te njegovanja sjećanja na postojbinu. Valja reći da je društvo bilo sačinjeno od više sekcija uključujući onu sportsku koja će odigrati ključnu ulogu u razvoju Jugoslovenskog ragbija. Naime, četverogodišnji period kojeg ovdje izlažem, a što je malo poznato, predstavljao je zlatno doba ragbija na našim prostorima odnosno početak jednog nevjerojatnog uspona koji nažalost nikada nije dovršen. Ragbi savez Jugoslavije osnovan je krajem pedesetih godina a reprezentacija je prvi put okupljena tek 1968. U pitanju je bio sport bez ikakve tradicije u našim krajevima, većini stanovništva potpuno nepoznat i jedan od rijetkih kolektivnih sportova koji ni danas nije globaliziran niti teži globalizaciji.
Naime, za razliku od drugih loptaških sportova, ragbi počiva na formalnoj omeđenosti koja se očituje u postojanosti Kupa šest nacija – najelitnijeg europskog takmičenja koje ne poznaje kvalifikacije i čiji su sudionici unaprijed poznati, a to su reprezentacije Engleske, Francuske, Italije, Irske, Škotske i Velsa. Međutim, zahvaljujući ogromnoj predanosti i strasti vodećih jugoslovenskih ragbi radnika, u prvom redu Dušana Novakova, Miloša Radonjića, Mihovila Rađe, Branka Štimca i Berislava Stanojlovića, jugoslovenski ragbi savez, u suradnji sa Jugoslovenskim iseljeničkim organizacijama poput Jugoslovenskog kluba na čijem čelu je bio neumorni Rade Ray Vuksich, četvrt vijeka organizovao je turneje, kampove, trenerske edukacije i strukovne posjete, studiozno projektirajući razvoj Jugoslavenskog ragbija.
Sve rečeno došlo je na naplatu kada je Ragbi savez Jugoslavije 1988. godine primljen u IRB. Iste godine sedamnaest (17!) jugoslovenskih ragbi igrača napustilo je zemlju u jednom prelaznom roku, potpisavši za klubove iz francuske lige – tada druge po snazi na svijetu! Godinu dana kasnije juniorska reprezentacija savladala je jednu od najjačih omladinskih selekcija na planeti, reprezentaciju Irske u Dublinu, što je izazvalo prvorazredni šok diljem ragbi svijeta. Nestankom Jugoslavije nestao je i ragbi na ovdašnjim prostorima.
No da se vratim fudbalu od kojeg sam i krenuo. 1990. godine fudbalska U-21 reprezentacija Jugoslavije postala je europski vicešampion čime je, po mišljenju kontinentalne struke, potpuno podbacila. U pitanju je selekcija od koje se i krv u žilama ledi budući da su je činili Robert Prosinečki, Dejan Savićević, Zvonimir Boban, Davor Šuker, Predrag Mijatović, Robert Jarni, Vladimir Jugović, Meho Kodro, Siniša Mihajlović, Alen Bokšić, Slaviša Jokanović, Igor Štimac, Miroslav Đukić, Branko Brnović, Zlatko Zahovič… Iste godine seniorska reprezentacija Jugoslavije zaigrala je na Svjetskom prvenstvu u Italiji, predvođena saveznim kapitenom Ivicom Osimom, te je stigla do četvrtfinala gdje je nesretno ispala na penale od Argentine. Prethodno je prošla grupu sa Zapadnom Njemačkom, Kolumbijom i UAE, a zatim u osmini finala izbacila reprezentaciju Španjolske golovima Dragana Stojkovića Piksija. Mada dobar rezultat, i tada kao i sada mišljenje je da se moglo i moralo više, uzimajući u obzir količinu suhog kvaliteta kojom je zemlja raspolagala. Godinu dana nakon Mundijala, dok se država raspadala u dimu i barutu a reprezentacija se kao prva u Europi plasirala na Euro na kojem je trebala opravdati ulogu prvog favorita, beogradska »Crvena zvezda«, savladavši na penale »Marseille« u finalu Kupa šampiona odigranom u Bariju, postala je prvi Jugoslovenski fudbalski klub koji se okitio titulom prvaka Europe. A onda je sve puklo.
Ne zaboravite da su u pitanju samo četiri godine. Usporedbe radi, od nastupa Bosne i Hercegovine na prvenstvu svijeta u Brazilu prošlo je sedam. Stoga, kafanske priče iz uvoda posve su razumljive. Živjele kafanske priče i živio sport, kad već ne može Jugoslavija.