Published On: Pon, svi 17th, 2021

VUK BAČANOVIĆ: Muharemova krivica

Muharema Bazdulja sam upoznao za vremena svog boravka u Beogradu, iako smo, nekako, uvijek radili u istoj firmi. Nešto prije smo imali kratku žustru polemiku na stranicama Oslobođenja, lista u kojem više ne radimo ni jedan ni drugi. On to nije zamjerio, nisam ni ja. Onda smo se, u vremenu kada se meni događalo isto što se sada događa njemu, postali drugovi. Imao sam tu uredničku sreću da pristane da postane kolumnista malog portala koji je je tek počinjao sa radom – Preokreta i koji se i zahvaljujući Muharemu i njegovim tekstovima profilisao u ozbiljan regionalni magazin. Barem takav da podjednako smeta umno ograničenim i patološki zlobivim osobama u petouglu Sarajevo-Banja Luka-Mostar-Beograd-Podgorica. Muharemova veličina je bila u tome da je, uprkos režanjima raznih fanatika i bezumnika, istovremeno mogao pisati i za Politiku i za Oslobođenje i za Danas i za Iskru, a da baš svugdje kaže isto.

I što je najvažnije, da ne nastupa plošno, parohijalno, ograničeno, iz pozicije ljudi skučene erudicije i još skučenijeg uma. Barem za ljude koji znaju čitati i elementarno promišljati. I onda je Muharem za sarajevski mejnstrim, intelektualce i medije (p)ostao četnik. Razlog? Sjedio je u kafani na Zlatiboru, a ne u Višegradu kako su tendenciozni huškački mediji prenijeli, s austrijskim književnikom Peterom Handkeom i režiserom Emirom Kusturicom. Da stvar bude do kraja bizarna i zbog toga što su, kiteći harmonikaša, pjevali hit Halida Bešlića “Oh samo da mi je, hladne vode sa Romanije”. Kako se ne bi izjednačavali s manihejskim umovima histeričnih pogromaša s društvenih mreža, onda valja reći da je gnjev Sarajlija prema Handkeu i Kusturici sasvim razumljiv. Srpska politika vođena devedesetih je odgovorna za zlo počinjeno tom gradu, njegovim stanovnicima i bosanskim muslimanima generalno.  I Kusturica i Handke, iako nikada nisu podržavali te zločine, a i javno ih osuđivali, ne mogu a da se ne posmatraju kao dio političkog establišmenta sa kojim su bliski.

A to je establišment koji Dan pobjede nad fašizmom skrnavi ljotićevskim recitacijama i sličnim skarednim istorijskim redukcionizmima, dok bitne rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srpske svodi na to ko je bolje branio Radovana Karadžića ili Ratka Mladića, a empatičan i human čovjek, ma koliko bio srpski patriota, ovaj dvojac ne može okarakterisati drugačije nego kao ratne zločince, odgovorne za najstrašnije patnje nevinih ljudi. Pa ipak, znači li druženje u kafani s umjetnicima koji, u svijetu licemjerne politike, bilo da podržavaju Putina ili Bajdena, Palestinu ili Izrael, Tursku ili Jermeniju, uglavnom redukuju činjenice, podržavanje sve i jednog stava tih umjetnika? Da li privatni snimak kafanskog druženja, koji je ko zna ko i zbog čega, a vjerovatno i upravo da bi se ovakav scenario i odigrao, pustio u javnost, znači da Muharem Bazdulj podržava sve što su Handke, Kusturica ili oni s kojima su politički bliski izrekli? Svako ko prati Muharemove tekstove i one napisane na Preokretu i u drugim medijima, zna da to nije tako.

I svako čije se životno iskustvo ne svodi na histeričnu površnost blebetanja provincijalnih intelektualaca i petparačkih medija, zna da nam neki ljudi mogu biti dragi, ili čak dobro društvo, čak i onda kada mislimo da u nekim svojim promišljanjima i životnim odlukama ozbiljno griješe, pa čak i da su posrnuli, ili da, kao uostalom i većina čovječanstva, žrtvuju komad svoje savjesti za ostvarenje svojih (umjetničkih) snova.

Da su tvrdoglavi, sujetni, neskloni priznavanju vlastitih grešaka, da žive u svjetovima u kojima su samo oni u pravu, samo oni bezgrešni i moralni, a ako ponekad pogriješe to je samo zato što su bili natjerani i samo su oni takvi i niko drugi. Dakle, da rade sve ono što u mejnstrim gabaritima radi sarajevski intelektualni i politički establišment.

Jer kako objasniti situaciju u kojoj je Muharem Bazdulj kriv jer je sjedio s nekim u kafani, a Bakir Izetbegović koji negatora genocida nad Jermenima, Redžepa-Tajipa Erdogana, predsjednika Turske, naziva i vlastitim predsjednikom i predsjednikom svih Bošnjaka, veliki vođa bošnjačkog naroda? Ili, zašto je Muharem Bazdulj kriv jer je s nekim sjedio u kafani, a Alija Izetbegović, čije smo polu plagirane stupidne citate s kičastih kamenih stela, prisiljeni čitati na svakom koraku glavnog grada BiH i koji je istog Erdogana proglasio zaštitnikom BiH, neupitni svetac na čijem grobu se zaklinje i pozicija i opozicija? Mogli bi otići još i dalje, pa se zapitati i oko moralne odgovornosti sarajevske uleme za prihvatanje proglašenja džihada od strane osmanske vlasti 1914., a koja je obavezivala sve muslimane da uđu rat protiv Antante, što znači i protiv Srbije, koja je zbog zločinačkog napada Austro-Ugarske izgubila gotovo četvrtinu stanovništva.

No, nema potrebe ići baš tako daleko, kada u centru glavnog grada BiH hodamo ulicom reisa Fehima Spahe, istog onog koji je tokom genocida nad Jevrejima, Srbima i Romima izjavljivao da je “za muslimane ljubav poglavnika Pavelića i vojskovođe Kvaternika najveći kapital”. Da li trebamo ostrakizovati iz društva svakoga ko je sa ljudima kojima je sve ovo splet okolnosti u kojima žive, ikada popio kafu, ili zapjevao u kafani, ili jako brzo zaboravio da turski književnik Orhan Pamuk nije mogao biti počasni građanin Sarajeva, jer je masovne zločine nad osmanskim Jermenima ipak nazvao genocidom, baš kao što je to Muharem Bazdulj u opširnom tekstu u tekstu u beogradskom Nedeljniku učinio kada je riječ o Srebrenici? Hoće li se neko u budućnosti smjeti u kafani zapiti s Emirom Hadžihafizbegovićem jer mu na za pedeseti rođendan u sarajevskom hotelu Holivud pjevala Lepa Brena, a u dert padali Zdravko Mamić i Branislav Lečić, a da su jedan i drugi poznati ne samo po nacionalističkim izjavama, već i kriminalu, optužbama za silovanje i tome slično?  To što bi rado snimio film o Naseru Oriću mu u nadmoralnom Sarajevu može biti samo velika prednost. Da li sjesti u kafanu sa Hadžihafizbegovićem?

Naravno. I sa Handkeom i sa Kusturicom i sa Orićem i sa Bakirom Izetbegovićem, ne samo zbog toga što bi takvo sjedenje bilo zanimljivo, već i zbog toga što je svako umišljeno čistunstvo gore od ljudskog odnosa čak i prema najodvratnijim osobama, a kamoli prema poslovično sujetnim intelektualcima i umjetnicima.

Drugi odgovori na ova pitanja su više nego jasni. Vršenje internet linča nad ljudima zbog samo toga što su, s nekim ko se batrga ili, u skladu sa konsultacijama s vlastitom savjesti, u društvenim okolnostima sveopšteg licemjerja, sjedili u kafani, nije samo licemjerni kretenluk, već monstruoznost. Šta je sljedeći korak u kreiranju društva koje funkcioniše po tim pravilima? Obaveza svakog građanina Sarajeva da na svoj smartfon instalira aplikaciju za prepoznavanje lica u svakoj kafani u koju politički korektni građanin uđe, kako ga neko slučajno ne bi snimio ili doveo u vezu s nekim ko nije na listi režimski podobnih individua? Bilo koga ko je namjerno ili nenamjerno izrekao i jednu riječ koja bi dovela u pitanje botovski moralizam te sve skučenije čaršije?

Jer ako nekome smetaju kolumne Muharema Bazdulja, šta je sljedeća smetnja? Kome će sljedećem biti poništeno sve što je uradio/napisao/rekao zbog moralizma mračne provincije? Da li će npr. već sutra i ultraduhovita grupa momaka iz grupe Helem Nejse biti kriva jer će, razmišljajući mimo skučenog mejnstrima, preći granice dozvoljenog, kao što to već i radi, ali još uvijek nisu u fokusu dežurnih glupana?

Definitivno, suštinska krivica Muharema Bazdulja je ta što je Jugosloven koji se uzdigao iznad sarajevske mentalne žabokrečine i što ne mrzi nikoga, pa ni Srbe, kao i to što taj narod ne svodi na par poltrona kojima skučena i licemjerna čaršija plaća da joj govore i pišu samo ono što ona voli čuti i pročitati.

Ali i pred njim je sada veliko iskušenje. Jer potpuno otpisivanje Sarajeva je upravo ono što žele oni koji u njemu otpisuju ljude, a da bi mogli vladati nemuštim idiotima, poltronima i kukavicama. Nije u redu opet, bacati sve u isti koš, jer to povrjeđuje i one ljude koji su duboko svjesni situacije i iskreno se bore da zastrašujuće pokvarene stvari više ne budu takve. Najzad, ne okreće se svijet oko jedne rane ma kako ona boljela. To najbolje znamo mi Jugosloveni. A što je na teži način shvatio autor ovih redova, svjestan da će to shvatiti i Muharem Bazdulj, čije ću tekstove, nadam se, još dugo svake sedmice čitati na Preokretu. A on je i sarajevski portal.

 Vuk Bačanović l Preokret