DENIS KULJIŠ: Bosna, Hercegovina i te stvari…

1. Američki Senat o Bosni i Hercegovini

Izravni prijenos iz američkog Kongresa, sa sjednice Senata, gdje 12. septembra senator Roger Wicker (67), zamjenik vođe republikanske većine u tom domu, podnosi izvještaj o inspekcijskoj turi po Bosni i Hercegovini…

PREDSJEDAVAJUĆI: Senator iz Misssissippija.

1. WICKER: Gospodine predjedavajući, važno je da se Senat i ova zemlja počnu opet zanimati za Bosnu i Hercegovinu. Dok sam bio u Zastupničkom domu, osobito otkako sam se priključio američkom Helsinškom komitetu kojem sad predsjedavam, Zapadni me Balkan stalno preokupirao. Iako su svi naši odnosi sa zemljama Zapadnog Balkana važni, Sjedinjene Države imaju posebni interes za Bosnu i Hercegovinu. I na to se moramo jače koncentrirati.

Imao sam prilike ovoga jula voditi devetočlanu delegaciju oba doma u Bosnu. Delegacija je htjela više vidjeti od zemlje i razgovarati s njenim građanima, umjesto da se samo sastaje s bosanskim visokim dužnosnicima. Posjetili smo Trebinje, grad u entitetu Republike Srpske, i Mostar u Federaciji. Zatim smo posjetili Sarajevo, glavni grad, i sastali se s međunarodnim predstavnicima, članovima bosankog Predsjedništva i građanima koji priželjkuju bolju Bosnu.

Bosna je bila vanjskopolitički prioritet kad sam 1995. ušao u Zastupnički dom. Za samo deset godina, od svjetskih pohvala kao domaćina Zimske Olimpijade, do najgoreg pokolja i ljudskog stradanja u Europi poslije II svjetskog rata. Sukob koji je izbio 1992. nije bio interno generirarn. Bosna je prilikom raspada Jugoslavije, postala žrtvom ekstremnih nacionalističkih snaga koje su se oslobodile u cijeloj regiji, prije svega i nadasve zbog srpskog vođe, ratnog zločinca Slobodana Miloševića.

(Prekid zbog glasanja o drugom predmetu.)

1990. WICKER: Gospodine predsjedavajući, vraćam se temi Bosne, pokolja i tragičnog sukoba koji je 1990. godine izbio, a imao je šire reperkusije. Ugrozio je, naime, sigurnost u Europi koja je upravo prevladavala podjele iz razdoblja Hladnog rata, kao i principe na kojima je sigurnostona tada zasnovana. Zbog toga su Sjedinjene Države pod predsjednikom Billom Clintonom opravdano preuzela vodstvo kad nas je Europa za to zamolila, budući da sama nije imala uspjeha u rješavanju problema. Clintonova administracija ispregovarala je Daytonski mirovni sporazum u novembru 1995. i omogućila NATO-u da se angažira u nametanju i održanju mira, te očuvala jedinstvenost i teritorijalni integritet Bosne. To je bio plod bosanskog mirovnog sporazuma.

Skoro četvrt stoljeća kasnije, pošto su uloženi znatni diplomatski i vojni napori te zahvaljujući ekonomskoj pomoći, fizički su tragovi sukoba uglavnom otklonjeni. No, kao što smo shvatili prilikom našeg nedavnog posjeta, zemlja je daleko od prosperitetne demokracije koju smo se nadali uspostaviti i kakvu ljudi zaslužuju. Mostar, spektakularan grad za posjetioca, etnički je podijeljen u školama, čak i unutar istih školskih zgrada. Bosanski građani koji pripadaju manjinama, poput Židova, Roma i onih miješanog porijekla, ne mogu se natjecati za političke funkcije.

Ovo je 2018. godina. Oni se ne mogu natjecati za članove Preedsjedništva isključivo zbog svoje etničke pripadnosti. Niti Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, a ni Srbi u Federaciji BiH. Ne mogu se natjecati za članove predsjedništva zbog svoje narodnosti, u Europi 2018. godine. A ne mogu ni oni brojni građani koji se iz principa odbijaju etnički izjasniti, jer pripadnost ne bi smjela nado mjestiti njihove stvarne kvalifikacije za obavljanje toga posla.

S tim se nastavlja usprkos ponovljenim presudama Europskog suda za ljudska prava, koji traži da se ta greška u Daytonskom sporazumu otkloni. Ukupno oko 300.000 ljudi u zemlji od 3,5 milijuna stanovnika spada u te kategorije, bez obzira na njihovu jaku opredijeljenost za očuvanje zemlje i njene budućnosti kao multietničke države. To je naprosto pogrešno i to mora prestati.

Također, nezaposlenost mladih u Bosni među najvećima je na svijetu, i mnogi od onih koji mogu otići, odlaze i grade sebi budućnost u Europi ili Sjedinjenim Državama. To lišava Bosnu talenta i energije koja joj je potrebma.

Civilno društvo je na margini. Odluke u Bosni donose partijski lideri, koji ne odgovaraju narodu. Oni su ti koji imaju moć odlučivanja. Narod bi trebao imati tu moć. Korupcija je sveobuhvatna. Pitajte bilo koga u Europi i reći će vam da se bogatstvo i potencijal Bosne otuđuje kroz korupciju.

Opći izbori održat će se u oktobru po sistemu koji favorizira status quo i otpor legislativnim reformama koje bi Bosancima omogućile veću mogućnost izbora.

Kompromis koji je učinjen prije dva i pol desetljeća u Daytonu da se ustanovi mir i glavnim etničkim skupinama – Bošnjacima, Srbima i Hrvatima – odmah pruži osjećaj sigurnosti čini danas upravljanje disfunkcionalnim. Dva i pol desetljeća star sporazum današnje upravljanje Bosnom napravio je neučinkovitim. Kolektivne privilegije za ove etničke skupine dane su nauštrb ljudskih prava građana koji su praktično prinuđeni da etnički identitet pretvore u svoju primarnu brigu pa postaju uzrok podjela iako bi ih mnogi drugi zajednički interesi trebali ujediniti. Etnički zasnovane političke stranke time se koriste i naveliko upuštaju u klijentelizam i korupciju. Ispod površine, nije ostvarena nacionalna pomirba, pa to rezultira napetostima koje bi zemlju mogle destabilizirati ili čak dovesti do nasilja. Maligne snage iz inozemstva, naročito Vladimir Putin iz Rusije, ali i oni iz Turske i zaljevskih zemalja, nastoje iskoristiti zastoj i nedaće da zemlju liše njenih europskih i euroatlantskih aspiracija.

Usljed takvog razvoja događaja, Bosna i Hercegovina nije učinila veliki napredak pa nije ušla u NATO kao njeni susjedi, niti se priključila EU ili uznapredovala u pristupnom procesu.

Po mojem mišljenju, s pravom treba hvaliti Daytonski sporazum zbog uspostave mira u Bosni. To je bilo prije 25 godina, ali, na žalost, pregovarači nisu predvidjeli njegov rok trajanja u kojemu bi od etničke ravnoteže trebala nastati moderna demokracija. Kao što nam je rekao jedan od sugovorrnika, predstavnici međunarodne zajednice koji imaju znatnu moć u Bosni, stalno su se povlačili prepuštajući proces odlučivanja bosanskim dužnosnicima koji nisu zaista posvećeni tome da zemlju učine funkcionalnom, sve u nadi da će obećanje europskih integracija ohrabriti odgovorno ponašanje. Ali, to se nije dogodilo.

Naravno, ne možemo sad sat vratiti na početak i u Daytonski sporazum ubaciti odredbu o njegovu roku trajanja, ali onako kako smo 1995. pomogli da se nešto učini, možemo i trebamo i danas. U interesu naše nacionalne sigurnosti je da to i učinimo.

Predlažem sljedeće. Mi, Sjedinjene Države i naši europski prijatelji trebali bismo izričito objaviti da je Dayton apsolutno donja crta, što znači da će se dopustiti jedino napredovanje u odnosu na taj dokument. Separatizam ili novi entiteti trebaju biti jasno zabranjeni.

Drugo, američka politika mora svakoga upozoriti da se međunarodna zajednica, uključujući NATO, nisu odrekli svoje ovlasti u Bosni, nego su samo odabrali da se malo povuku u pozadinu i manje ih robustno demonstriraju. Potrebno je postići dogovor da ćemo opet pokazati volju da te ovlasti upotrebimo, i to odlučno, ako se stvori napetost koji bi obnovu nasilja učinio mogućom ili vjerojatnom.

Nadalje, SAD i Europa trebale bi usvojiti politiku sankcioniranja pojedinih bosanskih funkcionera koji su očito umiješani u korupciju, ignoriraraju dejtonske parametre, bosanske zakone, ili odluke sude koje se odnose na njihov rad. Washington je to već učinio u odnosu na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i, sasvim nedavno, Nikole Špirića, člana bosanskog Zastpničkog doma. No, dijapazon treba proširitim, a i europske zemlje moraju nam se u tome pridružiti.

Visoki američki službenici, kao i članovi Kongresa, morali bi Sarajevo učiniti svojom prioritetnom destinacijom. Nadam se da će više naših članova posjetiti Bosnu, povećati ondje našu vidljivost, demonstrirati kontinuitet našeg angažmana i produbiti naše uvide.

Bosna možda nije spremna za NATO, ali Membership Action Plan (MAP) treba aktivirati bez ikakva oklijevanja. Čim završe ovogodišnji izbori u Bosni, međunarodna zajednica treba potaći formiranje parlamenata i rukovodstva na svim razinama, iza čega bi trebali uslijediti živi napori da se spriječi diskriminacija za različite službe, da sustav zaštite zakona bolje služi i bolje zaštićuje sve stanovnike, da se ukloni korupcija u zdravstvu i mnogim drugim područjima svakidašnjeg žiovota.

Naša politika mora se opet posvetiti afirmaciji univerzalnih principa, te vladavine zasnovane na ljudskim pravima i pravima građana. Zaista, privilegiji koje je Deyton dao trima glavnim etničkim grupama, nisu prava, nego privilegiji, i ne bi ih trebalo podržati nauštrb stvarne demokracije i prava individue. Mi smo bili, po mojem mišljenju, previše fatalistički nastrojeni prihvaćajući u Bosni ono što negdje drugdje nismo. Također, potcjenjujemo ono što bi sami Bosanci mogli smatrati prihvatljivim, i trebali bismo ih potaći da podrže lidere koje odlikuju vjerodostojnost, čvrsti stavovi i osobni integritet, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Ne bi više smio postojati zakon koji će biraču, bio on Bošnjak, Srbin ili Hrvat, braniti da uzima u obzir kandidate druge narodnosti ili multietničke stranke. Svim kandidatima i strankama koristilo bi da osvajaju glasove izvan vlastite etničke skupine. U to će možda trebati uložiti napor, ali će se dogoditi prije ili kasnije.

Dopustite mi da zaključim da je veći angažman u interesu Sjedinjenih Država – ekonomskom i sigurnosnom. Naša zemlja stekla je priznanje za očuvanje Bosne nakon što je zemlja zamalo uništena agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. Hvala Bogu što je naša zemlja mogla pomoći Bosni!

Naši protivnici – nadasve ali ne isključivo Rusija – ništa ne bi više voljeli nego da sav američki napor na kraju propadne, a oni bi se već pobrinuli da se to osjeti posvuda na zemaljskoj kugli.

Sadašnji trendovi u Bosni čine zemlju pogodnom za širenje ekstremizma u Europi, uključujući islamski ekstremizam. Budemo li dopustili da diskriminacije i etničke tenzije opet eksplodiraju, moralni imperativ zahtijevat će naš angažman po puno većoj cijeni.

Narod u Bosni, kao i njuhovi susjedi na Balkanu, znaju da su u Europi ali Sjedinjene Države smatraju svojim najpouzdanijim i najdostojnijim prijateljem. Oni priželjkuju našu prisutnost i angažman, a uzme li se u obzir tragediju koju su preživjeli, zaslužuju našu podršku i prijateljstvo. Ustupam govornicu… 

2. Promjene nakon izbora

Also sprach Roger Wickers. Tipična balkanska reakcija na njegov istup bit će – tko ga je samo brifirao, napuntao i podgovorio? U čemu je sve pogriješio i zašto sve nema pravo? Uostalim, tko je on – neki senatski funkcioner, koliko on uopće utječe na vanjsku politiku koju određuju predsjednik, državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost… A zapravo, na njegov ekspoze treba gledati kao na važan signal u američkim i europskim balkanskim politikama.

S druge strane, svima je najjednostavnije i najjeftinije da je sve ostan kako jest, pa što bilo – osim u slučaju neke nenadane eskalacije, demonstracije nasilja ili nečega takvog što se velikom dozom sigurnosti zapravo ne očekuje.

Ako se ipak u Bruxellesu i u Njemačkoj konsolidira novo vodstvo koje će pokušati produbiti utjecaj na Balkanu insistirajući na europskim vrijednostima i promociji ljudskih i građanskih prava, s ovakvim senatskim narativom republikanske većine, mogla bi se stvoriti konjunkcija prevalentne sile koja bi ozbiljnije pritisla za provedbu reformi. Čak i Manfred Weber, konzervativni njemački kandidat za predsjednika Europske komisije, smatra da je sadašnji kosocijativni ustroj u BiH preživio, nedemokratski i skandalozan te da ga treba reformirati.

Kakve bi te reforme bile?

Iz ovoga što je Wickers rekao, očito je da nikome ne pada na um da se Deyton de-dejtonizira i od nule stvara ovakva ili onakva idealna država. No, Amerikancima je duboko odvratna ideja da se jugoslavenski proces raspada dovrši u Bosni stvaranjem etničkih entiteta u nekom federalnom odnosu. Već i ovo što postoji, njima je previše, ali su realni, i znaju da se ne može manje. Ali što to znači u stvarnosti? Što znače izbori kandidata građanskih ili multietničkih stranaka u etnički već podijeljenom društvu, gdje su se nacionalni korpusi barem 90 posto već jasno separirali i teritorijalizirali? Bez ”nacionalnog” ključa hrvatska manjina – to je, zapravo već manjina, gubi politička prava zbog kojih još nije u popunosti marginalizirana, kao ostale manjine u balkanskim državama (osim u Makedoniji).

No, glavno je pitanje ima li smisla postavljati sva ta pitanja, i kome se ona uopće mogu uputiti?

Jedan od osnovnih razloga delegitimizacije hrvatskog političkog vodstva u BiH je činjenica da se previše oslanja na Zagreb, na Banja Luku i na Crkvu, a u ovoj stvari neće im pomoći ni Bog, ni Dodik, ni Kolinda, ni Plenković – ili tgo barem tako izgleda. Ili jesi, ili nisi – ako Hrvati Hercegovine ne odluče da sami zastupaju svoju stvar u Sarajevu i Mostaru (i to Istočnom) nitko neće za njih moći ništa napraviti. U Sarajevu morali bi osnovati Hrvatsku kuću, odakle će se voditi svi narodni poslovi – Hrvatska kuća trebala bi imati formu shopping malla i tu bi trebao biti najbolji restoran, jer su i dva druga najbolja u gradu već i sad hrvatski i riblji. Tu bi se trebali okupljati poslovcnjaci, jer je to ono najjače što Hrvati i Hercegovci imaju u Bosni, Hrvatskoj i u svijetu, a mogao bi tu i tamo Raspudić doći i održati predavanje o talijanskoj književnosti (ako ga još imalo zanima), zasvirati 2Cellos, te prikazati retrospektiva hrvatskih filmskih autora od Veljka Bulajića i Branka Bauera, do Sergija Mimice i Vanje Černjula. Tu bi primali one senatore, kongresmene i europske diplomatske ptice-selice, koji nikad neće doći u Široki i u Posušje da čuju ”šta ima”. Mogli bi u Hrvatskoj kući pokrenuti i kakvu televizijicu, može i na internetu, koja bi samim tim odmah bila bolja od onih Calimero-javljanja u staromodni eter preživjelih kadrova neostvarene Herceg-Bosne. Herceg-Bosna koja se javlja iz Sarajeva, to je sasvim druga stvar i nezaustavljiva je sila, pogotovo ako je predstavljaju lokalni hipsteri!

Ili će Hrvati izići iz defanzive, ili će pak u sljedećoj devoluciji revidiranog Daytonskog sporazuma izgubiti još neke prerogative, s tim da od tog poraza ni pobjednici neće imati ništa, jer disfunkcionalna Bosna i Hgercegovina ne funkcionira ne toliko zato što je ustrojena tako da ne funkcionira, nego još više zato što nitko ne pokazuje minimum optimizma oko toga da bi se mogla unaprijediti toliko da funkcionira. Ako je Belgija ostala na hrpi, zašto ne bi mogla i Bosna? Sve njene račune ionako plaća Europa, a američka diplomacija štiti je od sigurnosnih ugroza, od vehabija i Rusa kojima bi tu narasla krila da se mogu nekako ugnijezditi.

Uistinu, Boisni i Hercegovini nedostaje temelj legitimiteta utoliko što njeni građani ne žele u njoj živjeti ili misle da tako komponirana nema opravdanja za postojanje, ili jedno, ili drugo, a nerijetko i jedno i drugo. Hrvati bi se najradije priljubili uz Hrvatsku, bez obzira na to koliko je ostalim Hrvatima zaista stalo da se poveća relativni broj Hercegovaca pa Velika Hrvatska postane Velika Dubrava. Srbi bi se radije priključili Novom Zelandu, ili se iselili na Krim, nego da žive u Bosni – ali tu žive i tu se ne da puno učiniti, a nitko im neće dopustiti da se prišlepaju Srbiji, čak i da to Vučić želi (a ne želi). Općenito, Hrvate uopće nije briga za Bosnu, ne zanimaju se za ono što se u njoj događa (osim malo javna televizija i saborski zastupnici po dužnosti), a Srbi imaju problem sa svojim, srpskim Bosancima koji su se već doselili u velikom broju u divlje izgrađene četvrti Zemuna i Palilule, pa u Beogradu više ne čuješ ekavicu, te sigurno ne priželjkuju da im se priključi njihov vlastiti Divlji Zapad. Jedino Bošnjaci misle da Srbi i Hrvati ni o čemu ne snuju nego da se otcijepe i pripoje, i tome pripisuju sve nedaće svog života u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci još nisu evoluirali u naciju (kao Turci) nego su u nekom polustanju teritorijalizirane zajednice, koja se malo oslanja na islam, malo na običaje, a malo na čaršijske bajke o vlastitoj moralnoj nadmoći, toleranciji, finoći i dobroti, što su se u neko doba zaista manifestirala kao svojstvo milijetski ustrojenog društva koje je, međutim, počivalo na orijentalnoj despociji i teškom natražnjaštvu jedne krajnje primitivne, nemoderne kulture. Problem s nacijom imaju svi muslimani – tu formaciju dostigli su jedino Turci i Marokanci, naravno i Perzijanci, koji su izmislili civilizaciju, ali arapske države nikako se ne mogu pretvoriti u moderne države reprezentativne demokracije, nego se održavaju kao plemenske ili vojne diktature. Što sve USAID nije pokušao da uspostavi demokraciju u tim državama, pa nije išlo, a ni BiH ne može iznjedriti normalnu muslimansku nacionalističku stranku, kojoj su bliski europski politički formati, nego vodeća bošnjačka ima bliske odnose jedino sa strukturama moći u Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Kuvaju, Maleziji i drugim takvim zemljama, iako polovica bošnjačkog radnog kontingenta živi ili radi u Zapadnoj Europi.

U Bosni je osnovni problem ekonomski, jer nitko ne vjeruje i ne želi takvu Bosnu, nego gleda gdje bi se drugamo mogao udjenuti i kako snaći, a osnovna je funkcija predstvanika međunarodne zajednice da čuva takav status quo do iduće komande, kakva god bila.

U Bosni, zapravo, i dalje traju ”konzulska vremena”. Suprotno ocjeni senatora Wickera, u zemlji su i dalje najutjecajniji stranci te ljudi koji predstavljaju zajednicu, a ne društvo, imenovani većinom iz drugih centara moći (i to onostrane), naime vjerski vođe. Da uđem u tu ”libanonsku” strukturu bosanskohercegovačkog društva poslužio sam se neortodoksnom metodologijom. Proveo sam anketu među troje ljudi koje dobro poznajem i znam da su upućeni u sve procese u Bosni, ali, naravno, iz njihova specifičnog kuta. Jedan je Bošnjak, drugi Srbin, a treći Hrvat. No, njihove vizure nisu toliko omeđene tim ”etničkim” okvirima, koliko profesionalnim pozicijama u društvu, ali opet, budući da su svi vrsni poznavaoci materije, zaključio sam, puno su reprezentativniji uzorak nego jedan uobičajeni, anketni, koji obuhvati puno ljudi, ali zapravo definira percepciju, a ne bit. U mišljenju hiljadu neupućenih ogledaju se uzroci njihovih pogrešnih uvjerenja, a ne stvarnost i mehanizmi koji društvene procese pokreću. Kod ovih upućenih uvijek bih pak stavio ponder na njihova (držim autoritativna) mišljenja o utjecaju ljudi u vlastitoj zajednici – one iz drugih skloni su, mislim, precijeniti.

Ovo su rezultati koje sam dobio kad sam od to troje ljudi zatražio odgovor na pitanje ”Tko su najmoćniji ljudi u Bosni i Hercegovini?” i  rangiraju to ocjenama od 1 do 5.

Bošnjak: Najutjecajnije ljude u Bosni i Hercegovini

4

1. Reisul-ulema Husein ef. Kavazović 4
2. Predsjednik HDZBiH Dragan Čović 4

3/4

3. Američka ambasadorica Maureen Cormack 3-4
4. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović 3-4
5. Predsjednik SNSD Mile Dodik 3-4

3

6. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom 3
7. Specijalni predstavnik EU Lars-Gunar Wigemark 3 

2/3

8. Kardinal Vinko Puljić 2-3
9. Predsjednik SBB Fahrudin Radončić 2-3
10. Mladen Ivanić (PDP) 2-3

2

11. Britanski ambasador 2
12. Njemačka ambasadorica Christianne Hochmann 2
13. Predsjednik BK Franjo Komarica 2
14. Predsjednik RS Aleksandar Vučić 2

1-2

15. Visoki predstavnik (OHR) Valentin Inzko 1-2
16. Turski ambasador Haldun Koč 1-2

1

17. Ambasador Kuvajta Nasser Riden Thasmer Almotairi 1
18. Kolinda Grabar Kitarović 1
19. Andrej Plenković 1
20. Milijan ”Vaso” Brkić 1
21. Ambasador Saudijska Arabije Hani bin Abdullah Mominah 0-1
22. Iranski ambasador Mahmoud Heidari 0-1

0

23. Episkop frankfurtski Grigorije
24. Državni i stranački dužnosnici (funkcioneri)
25. Business leaders
26. Podzemlje
27. Novinari i javni intelektualci

Opaska: Prema ocjenama Bošnjaka, samo petorica domaćih izaberanih predstavnika ima neki autoritet, a 17 preostalih su stranci ili vjerski službenici.

Hrvat: Najmoćnije ljude u Bosni i Hercegovini

5

1. Američka ambasadorica Maureen Cormack 5
2. Predsjednik SNSD Mile Dodik 5

4

3. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović 4
4. Novinari i javni intelektualci 4

3

5. Predsjednik RS Aleksandar Vučić 3
6. Reisul-ulema Husein ef. Kavazović, 3
7. Episkop frankfurtski Grigorije 3
8. Ambasador Saudijska Arabije Hani bin Abdullah Mominah 3
9. Turski ambasador Haldun Koč 3
10. Podzemlje 3

2

11. Predsjednik HDZBiH Dragan Čović 2
12. Predsjednik SBB Fahrudin Radončić 2
13. Mladen Ivanić (PDP) 2
14. Državni i stranački dužnosnici (funkcioneri) 2
15. Business leaders 2
16. Specijalni predstavnik EU Lars-Gunar Wigemark 2
17. Iranski ambasador Mahmoud Heidari 2

1 

18. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom 1
19. Kardinal Vinko Puljić 1
20. Britanski ambasador 1
21. Njemačka ambasadorica Christianne Hochmann 1
22. Visoki predstavnik (OHR) Valentin Inzko 1

0

23. Predsjednik BK Franjo Komarica 0
24. Kolinda Grabar Kitarović 0
25. Andrej Plenković 0
26. Milijan ”Vaso” Brkić 0
27. Ambasador Kuvajta Nasser Riden Thasmer Almotairi 0

Opaska: Hrvat je optimist, ili je slabije informiran – čak devet najutjecajnijih ljudi ili kategorija od ukupno 22 na njegovoj listi sačinjavaju domaći ljudi.

Srbin: Najmoćniji ljudi u Bosni i Hercegovini 

5

1. Američka ambasadorica Maurteen Cormack, 5
2. Reisul-ulema Husein ef. Kavazović, 5

4

3. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović, 4
4. Predsjednik SNSD Mile Dodik, 4
5. Predsjednik HDZBiH Dragan Čović, 4

4/3

6. Britanski ambasador Matthew Field, ¾
7. Episkop frankfurtski Grigorije, ¾

3

8. Turski ambasador Haldun Koč, 3
9. Business leaders, 3
10. Podzemlje, 3

2

11. Predsjednik SBB Fahrudin Radončić, 2
12. Njemačka ambasadorica Christianne Hochmann, 2
13. Državni i stranački dužnosnici (funkcioneri), 2
14. Milijan ”Vaso” Brkić, 2

1/2

15. Visoki predstavnik (OHR) Valentin Inzko, 1/2
16. Specijalni predstavnik EU Lars-Gunar Wigemark, 1/2 

1

17. Ambasador Saudijska Arabije Hani bin Abdullah Mominah, 1
18. Mladen Ivanić (PDP), 1
19. Kardinal Vinko Puljić, 1
20. Novinari javni intelektualci, 1

0

21. Predsjednik BK Franjo Komarica, 0
22. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom, 0
23. Aleksandar Vučić, 0
24. Kolinda Grabar Kitarović, 0
25. Andrej Plenković, 0
26. Ambasador Kuvajta Nasser Riden Thasmer Almotairi, 0
27. Iranski ambasador Mahmoud Heidari, 0

Opaska: Kod Srbina je osam ljudi i kategorija domaće provenijencije, ostalo su rukopoloženi stranci i vjerski vođe.

Ukupni rezultat rangiranja:  

1. Američka ambasadorica – 13,5
2. Mile Dodik – 12,5
3. Reisul-ulema – 12
4. Bakir Izetbegović – 11,5
5. Dragan Čović – 10
6. Britanski ambasador – 7,5
7. Turski ambasador – 7,5
8. Episkop Grigorije – 6,5
9. Fahrudin Radončić – 6,5
10. Delegat EU – 6,5

11. Mladen Ivanić – 5,5
12. Njemačka ambasadorica – 5
13. Vučić – 5
14. Novinari – 5
15. Biznismeni – 5

16. Kardinal Puljić – 4,5
17. Visoki predstavnik V. Inzko – 4
18. Saudijski ambasador – 4,5
19. Državni i stranački funkcioneri – 4
20. Milijan Brkić – 3

Ono što se ne vidi na prvi pogled a jako je važno – sva trojica slažu se da u Bosni nemaju izravni utjecaj ni hrvatska predsjednica ni hrvatski premijer, koji vodi nacionalnu vanjsku politiku, što znači da su neosnovane optužbe koje redovno dolaze iz Sarajeva gdje misle da hrvatsko miješanje u unutrašnje stvari BiH ometa napredak te države te da je supstancijalni razlog za njenu stagnaciju i nazadovanje. Sva trojica anketiranih slažu se da o direktnom, diplomatskom utjecaju nema govora, a otvoreno je pitanje koliko moći imaju ”paralelne linije”, lobisti, zagrebački Hercegovci u politici, biznisu i u vjerskim institucijama… Vjerojatno imaju neku, ali to se ne vidi po statusu hrvatske zajednice u BiH koja je ondje snažna jedino u ekonomskoj sferi. Pa bi to trebala i produbiti, jer se preko novca lakše stigne do društvene moći, nego preko politike do kapitala, koji danas jedini nosi razvoj, svaki grad i zajednicu.

S druge strane, potpuno im je promakao kremaljski specijalni izaslanik za Balkan, Nikolaj Petrušev, bivši direktor FSB i predsjednik ruskog Vijeća za nacionalu sigurnostkoji nesumnjivo ima utjecaja i u Bosni. Isto tako i Hakan Firdan, bivši šef turske agencije za međunarodnu suradnju (TIKA) koji je bio direktno zadužen za Balkan, a zatim je napredovao na poziciju ultimativne  moći i postao šef turtske obavještajne službe (MIT). Obje ove velike sile, dakle, svoje ključne ljude pčostavljaju na položaje s kojih se intervenira u Jugositočnpoj Europi, odnosno, radi na ”reotomanizaciji Rumelije”.

Što smo zapravo dobili kao kumulativ ove ankete? Hoće li nam presijek odgovoriti na glavno pitanje koje smo pokušali adresirati tom ”istraživačkom” metodom – naime, tko je odgovoran za sve uspjehe i neuspjehe, stabilnost i stanje, za inertnost bosanskog društva koje ekonomski ne performira, što znači da je u 21. stoljeću osuđeno na ne tako sporu propast, koja ne mora poprimiti oblike distopije, nego može čak nalikovati na idilu praznog, nepopunjenog prostora, tek ponegdje naseljenog bijednicima koji jedva izlaze iz kuća?

Dojam sablasne opustjelosti – horror vacui – čovjek stekne kad na Vlašiću vidi cijela prazna uzor-sela, utopijska bukolička imanjca koje je rahmetli kralj Fahd sagradio za stanovništvo koje se nikad tu nije pojavilo, jer Bošnjaci nisu Srbi da žive na visoravnima i u pustopoljinama, nego u kulturnom genotipu nose matricu turske civilizacije pa obitavaju u premoštenim riječnim usjecima, u intimnosti kasabe i čaršije, i nema šanse da se od njih napravi farmere. S druge strane, u planinama se grade silna naselja vila za stanovnike zaljevskih zemalja, u kojima se ljeti više ne može opstati zbog povećane temparature usljed klimatskih promjena, što upućuje na to da dolazi do rekompozicije pučanstva, dok navodna bošnjačka natalitetna premoć tobož pruža priliku za strategiju zauzimanja prostora… U stvarnosti, Bosna se usprkos svemu prazni, jer radno i produktivno stanovništvo odlazi u sezonalnu i stalnu emigraciju, budući da se život u Bosni i Hercegovini ne može podnijeti ne samo zbog ekonomske besperspektivnosti, već zbog nedostatka optimizma i bilo kakve ideje da se nešto poduzme i promijeni, rekreira ili stvori. Ne bude li druge, taj će se optimizam morati uvoziti i nametati, kao i mir, i tko se tome ne priključi završit će (figurativno) kao Karadžić prvo u šumi, a zatim kao ekspert za alternativnu medicinu u anonimnosti nekog balkanskog grada u drugoj državi. Već i sad posvuda po Hrvatskoj nalaziš ljude koji su se iselili iz Bosne, ali ne zato što su odustali od svojih ideja, nego zato što nisu izdržali depru. Sarajevska depra, širokobriješko-posuški spleen i banjalučki lažni optimizam, to je ono što će najbrže dokusuriti Bosnu, a ne američka neumoljiva konstruktivnost i njemačko uporno burgijanje. Hoće li i Bruxelles tome davati tercu, još ne znamo, ovisit će o drugim balkanskim prioritetima…

Prema rezultatima ove ankete, autoritet u Bosni i Hercegovini dijele pretežno stranci i vjerski vođe, a političari i ostali akteri zauzimaju manje od polovice rang-liste. Znači, stranci su i dosad sve određivali, a i ubuduće će, pogotovo ako se još mobiliziraju, kako traži američki senator. Što znači da perspektive svake zajednice u BiH ovisi o tome kako se organizira da svoje zahtjeve predstavi svjetskim centrima moći. Nije presudno jesu li ti zahtjevi pravični, nego uklapaju li se u  šeme – a upravo to je sukus političke vještine, da svoje želje ugradiš u postojeće odnosne snaga i dominantni narativ.

U svakom slučaju, Hrvatima u BiH je na raspolaganju je Zirdum-Šušnjarov plan, model građanske države s jakim osiguranjem Vijeća naroda (senata) koji odlučuje konsenzusom. Zagovarao sam ga još na velikoj međunarodnoj diplomatskoj konferenciji koja je u povodu 20. godišnjice Daytonskog sporazma održana u Banja Luci. Napisao sam tada ovo priopćenje:

Od Dejtonije do federacije

(Objavljeno 2015. u zborniku izdanom o 20. godišnjici sporazuma u Daytonu)

Otklonimo li političku mitologiju i primijenimo heuristički, inženjerski pristup pa Bosnu i Hercegovinu promotrimo kao realni politički mehanizam, mašinu koja vozi, ali troši previše goriva i stvara nepodnošljivu buku, zaključit ćemo odmah kako je – na teoretskom planu – treba rastaviti na sastavne dijelove i opet sastaviti kao funkcionalnu cjelinu.

Prvo je potrebno dekonstruirati narativ koji se zasniva na ocjeni da je ”Daytonski sporazum uzrok neuspjeha bosanskohercegovačkog društva”. Nije. Mir u Daytonu donio je mir u Bosnu. Omogućio je legalnu okupaciju zemlje, razoružanje domaćih beligerenata i sudske sankcije protiv mnogih krivaca za ratne zločine. To etičko čišćenje, proces poput denacifikacije, proveden je prilično solidno – ne tako dobro kao u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, ali puno bolje nego u Austriji, odakle dolazi Visoki predstavnik međunarodne zajednice za provedbu mirovnog sporazuma u Bosni. Postdjetonski aranžman omogućio je zatim obnovu civilnog života i ekonomsku tranziciju – ne osobito radikalnu, lošiju od, recimo, slovenske, ništa bolju od srpske. Mirnodopsko razdoblje i golemi angažman međunarodne zajednice u pružanju financijske pomoći osigurali su elementarnu društvenu stabilnost. Nije to država blagostanja, ali ni zajednica bijede. Došlo je do obnove interkomunalnih relacija. U ekonomiji, kulturi, svakodnevnom životu vidi se – društvo je reintegrirano, slobodno se krećeš i možeš posvuda raditi. Bolje to ide nego na Cipru, koji je ipak ušao u Europsku uniju, bolje nego na Kosovu, gdje je međunarodna zajednica primijenila drukčiji pristup. Bolje nego u Makedoniji gdje svjedočimo uzajamnom aparthajdu. Na političkoj sceni, u Bosni i Hercegovini artikulirale su se stranke koje mogu upravljati onim javnim poslovima koje su im prepušteni. Ni jedna se ne mobilizira za rat, sve programski zastupaju suživot i potrebu da se napredak ostvari kroz ekonomski razvoj. Zašto onda nezadovoljstvo, čemu fatalistički pogled na mogućnost unapređenja državnog ustroja?

Nesumnjivim uspjesima koje uočavamo prilikom inventure na dvadesetu godišnjicu potpisivnja Daytonskog sporazuma, stvorena je osnova za sljedeću fazu političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Nema nikakve prepreke da mirno, u punoj intelektualnoj slobodi javne diskusije, razmatramo kako bi državu trebalo preformatirati. Pritom je važno odrediti krajnji cilj kao i etapne ciljeve, ali i oko toga zapravo već postoji široki konsenzus. Bosna i Hercegovina mora se preurediti na takav način da uđe u proces europskih integracija. To misle gotovo svi, odnosno, 74% stanovnika koji po zadnjim istraživanjima zagovaraju pristup Europskoj uniji. Što znači da država mora prethodno stupiti u NATO-u, jer je to jasan politički preduvjet, osobito za zemlju u kojoj  polovicu stanovništva sačinjavaju muslimani.

Ne postoji ni jedan ”povijesni format” kojem bi se Bosna i Hercegovina umjesto toga mogla vratiti. Historijska razdoblja njenog mitskog ”tolerantnog jedinstva”, bili su oktroirani konsocijacijski aranžmani. Jedan zasnovan na turskom milijetskom sustavu, a drugi na arhitekturi austrougarskih ”krunovina”. Bosna je spadala pod austrijsku, cislajtanijsku ”feudalnu” komponentu K. u. K. carstva, a ne u liberalno-nacionalističku komponentu ugarsko-hrvatske pod-države utemeljene na jednom malo arhaičnom poimanju nacionalizma bez buržoazije. Treći, drukčiji, a opet sličan aranžman ostvaren je u kompliciranoj državi druga Tita koji je, u velikoj mjeri, preuzeo habsburški model. On je prvo osnovao federaciju ”neetaržiranih” nacija. Zato je u jajačkom grbu bilo pet baklji koje su predstavljale pet naroda. Zatim se s pet prešlo na šest, ali to je bila fundamentalna promjena – SFRJ od 1963. više nije bila državna zajednica naroda, poput partnera s idealnim suvlasničkim udjelima u nekom poduzeću, nego federacija teritorijaliziranih satrapija, koje su sve počivale na unutarnjem nacionalnom balansu. Hrvati su u Hrvatskoj dobili Srbe, Srbi u Srbiji Albance i Mađare, a Crnogorci skupa s Bokom Bokelje, Hrvate i Albance katolike. Jedino Slovenci nisu imali autonomnu pokrajinu ili subalternu naciju, jer je propao pokušaj aneksije Furlanije/Julijske Krajine i njenih Talijana. S Trstom i s tim manjinskim, kvalitetnijim pučanstvom i Slovenci bi bili upravo u onakvom zavisnom položaju u kakvom je Tito nastojao, poput Habsburgovaca, držati sve većinske akcionare svog neobičnog imperija.

U Bosni su uspostavljeni Bošnjaci, koji su kao i sve ostale balkanske nacije zapravo postali nacijom još u Austro-Ugarskoj. Ona im je dala identitet, stvorila moderne nacionalne intitucije, izmislila kulturu i jezik – učinila je to isto i za Hrvate, Srbe, ali i Čehe i Mađare. U svojoj socijalističkoj republici, Bošnjaci su kohabitirali s Hrvatima i Srbima u savršenom populacijskom balansu. Milijet je zamijenjen ”nacionalnim ključem”. Nije došlo do stapanja nacija, ali je uspostavljen pomoćni, jugoslavenski identitet, što je više bila (i ostala do danas) ideologija vladajuće klase koja se u međuvremenu u Bosni i Hercegovini balkanizirala i pretvorila u jednu sarajevsku kastu.

Da se započne nova politička runda u Bosni i Hercegovini, potrebno je zaobići, ignorirati ili ukloniti sve one političke hijerarhe i birokrate koji ne vide mogućnost da se sadašnje savršeno nesavršeno stanje unaprijedi ili promijeni.

Pritom više ne treba vagati koliko je neki od prijedloga prihvatljiv potrošenim političkim elitama, jer je politički legitimitet zastupnika političkih opcija i stranaka vrlo labav. Ne zasniva se na lokalnoj ekonomiji, nego na kapacitetu da primanje međunarodne pomoći uvjetuju remetilačkim potencijalom. I zato ono što je prihvatljivo javnosti, ono što može mobilizirati političke skupine, a to danas nije teško ostvariti preko društvenih mreža izvan aparata i klasične političke operative – smjesta zadobiva političku težinu. Postedojtonski lokalni režimi nemaju dubok korijen. Ukratko, kako bi otprilike rekao Grumf iz Alana Forda: tko vrijedi leti, tko ne vrijedi – ne leti. A kakva kombinacija tu može uzletjeti? Što bi danas bilo najpoželjnije, najzanimljivije, najprivlačnije bosanskohercegovačkom – da ne kažem – narodu? Radi jednostavnosti, sve ću ih nazivati Bosancima, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, a ispravnu etiketu cijelom paketu nalijepit ću na kraju…

Ljudi žele dokumente – pasoše Europske unije, ili nešto najsličnije tome, status, dakle, koji će im omogućiti da slobodno prelaze današnje i sutrašnje (tvrde) šengenske granice. Hrvati u Bosni to već imaju, ali tek kad se formalno odreknu zavičaja. Za ostale, nužno je bezuvjetno ubrzati pristup Europskoj uniji. Da se to postigne, ljudi – Bosanci – bit će spremni, mislim, sve drugo žrtvovati. Ne svi – oni stari, koji su izgubili nadu, koji sjede po kafanama, čibuče, kahvenišu i čitaju zaraćene novine, oni će biti protiv svega, oni ne idu nigdje, tek žele biti klijenti svoje, lokalne ili nacionalne paradržave. No, sva radna i poduzetna populacija, mladi, želi ne manje od onoga što će sutra dobiti Srbi u Srbiji.

Da se Bosna i Hercegovina preformatira u državu koja tehnički može ostvariti prijem u Uniju, mora postati ”nacija”, država koja bez obzira na narodnosne komponente, ostvaruje tehnički suverenitet na cijelom teritoriju. Jedini praktičan model koji nam stoji na raspolaganju za takav aranžman je – federacija. Konsocijacijski arnžmani poput onoga u Izraelu, gdje su nepomirljiva ”društva” nesavladivih religijskih razlika integrirana u jedinstvenu državu, moguća su samo na osnovi jedinstva ugrožene rase. Ne treba izmišljati toplu vodu. Dakle – federacija.

Federacija se sastoji od republika, zvali ih kako hoćemo. Republike su teritorijalizirane, nisu fiktivne zajednice naroda u prostornom diskontinuitetu. U svakoj republici, općim pravom glasa, biraju se predstavnici republičkog parlamenta i zastupnici u saveznom parlamentu po principu ”jedan čovjek – jedan glas”. Tako se bira i predsjednik savezne države, koji može biti pripadnik bilo kojeg naroda – može biti i Japanac, poput bivšeg predsjednik Perua, ili Nijemac, poput sadašnjeg predsjednika Rumunjske. Priliku imaju svi građani – Židovi, Romi, Crnogorci, a ne samo pripadnici ”državotvornih” naroda. Zaista nema razloga da, bez obzira na urođenu tvrdoglavost, Balkanci u primjeni demokratskih načela zaostanu za andskim i transilvanijskim nekoć najzaostalijim državama…

Ukratko – tri republike, a ne tri entiteta, te Savezna Republika Bosna i Hercegovina koja se, naravno, onda više ne bi mogla tako zvati, nego bi morala postati – Savezna Republika Bosna, Srpska i Hercegovina (SR BSH) što sasvim dobro zvuči, gotovo kao neki uspješan košarkaški klub, a zvali bi je kolokvijalno, kao i do sad – Bosna. Na ovim prostorima imamo iskustvo života u federacijama, i ono nipošto nije u cjelosti negativno. Federalni aranžmani propadali su jer se nisu na vrijeme demokratizirali, ili stoga što se prilikom njihova stvaranja nije vodilo računa o svim narodima – kao što je bio slučaj, recimo, s Jugoslavijom princa Pavla, koji je sporazumom s Vladkom Mačekom riješio hrvatsko pitanje, a otvorio bošnjačko, albansko i makedonsko…

Samo takva, ”čista” federacija može lako ući u Europsku Uniju, koja se sastoji od nacionalnih država komponiranih s više ili manje gibljivosti, ”federiranja” autonomija i teritorijalizacija dovršenih ili nedovršenih nacija.

Za sudstvo, školstvo, zdravstvo i javnu sigurnost te sve ostale društvene i kulturne funkcije nadležne su republike, a za opće standarde, vojsku i ekonomiju – savezni parlament. Republički konsenzus traži se na svim ključnim pitanjima (nacionalna politika, obrana, energetika…). Predsjednik je – jedan, a ne ovaj polukomični transnacionalni Kerber. Pokušajte sad u glavi modelirati tko bi imao šanse da ovoga časa dobije izbore prostom većinom glasova. Možda bi bilo bolje da se izbjegne drugi izborni krug, ako se postigne odgovarajuća izlaznost (First-past-the-post sustav). Jedna izborna ”ratna igra” organizirana na nekom fakultetu političkih znanosti, mogla bi dati zanimljiva predviđanja… Ja bih tu novac stavio na kandidata koji ranije nije sudjelovao u političkom životu.

Nova Bosna i Hercegovina s integriranom Srpskom u svom nazivu, postala bi regulirano građansko društvo (”normalna država”), a politički život i vlast u zajednici ostali bi na lokalnom (”srednjem”) nivou, što odgovara potrebama iz stvarnosti. Republičkim ustrojem te bi teritorijalizacije izgubile isključivo etnički karakter, primjereniji plemenskom društvu. Upravljanje općim ekonomskim funkcijama zemlje postaje profesionalna i pragmatična djelatnost koja može okupiti raznolike stranke različitih nacija ako uživaju demokratski legitimitet. I, što je najvažnije – država poprima euopski format. Ovako rekomponirana, Dejtonija bi mogla potrajati još dvadeset godina. Upravo onoliko koliko je potrebno da je usiše i integrira europsko društvo buduće kontinentalne unije, kakav god oblik Unija do tada poprimila.

Daytonski sporazum ostvario je sva očekivanja u prvom dvadesetogodišnjem razdoblju, a sad u istom okviru, pod međunarodnim pokroviteljstvom, treba definirati viziju za drugu fazu procesa, koja će kao cilj odabrati potpunu političku emancipaciju, stvarnu nezavisnost te države, ali, naravno, u sklopu Europske unije.

Izvor: https://www.zurnalist.online