Bošnjaci, kao politički korpus, bi prije pristali da se RS otcijepi nego što bi pristali omogućiti Hrvatima političku ravnopravnost!. To je raspoloženje koje se osjeti u medijima, javnosti, političkim istupima, izjavama NVO prvaka…, piše za portal Dnevnik.ba Tvrtko Milović
Usvojena je deklaracija HNS-a. Lijepo sročena. Puna kompromisa i razumijevanja. Donekle i patetična: „Vi imate sve, pa dajte i nama malo”. Na trenutke Deklaracija HNS-a zvuči i prijeteće: „Ako ne prihvatite ove naše prijedloge, neće ostati nikome ništa, sve će se raspasti”.
Deklaracija HNS-a sročena je u suglasju s modernom politološkom znanošću. Znanošću koja desetljećima izučava politička uređenja i društvene sisteme, i koja bez mnogo problema detektira uzroke političkih problema u skoro svim zemljama koje ih imaju.
Politološka znanost vrlo dobro zna što su problemi moderne BiH, i u Deklaraciji HNS-a se to jako dobro vidi: „Multietnička društva mogu tvoriti kvalitetnu državu samo ukoliko država priznaje da je multietničko društvo”. U BiH to nije slučaj.
___________piše: mr.sc. Tvrtko Milović l facebook.com
Deklaracija HNS-a na tragu je euroatlanske političke misli još od Willsonovih 14 točaka. Podsjetimo, većina njegovih točaka tiče se nečega što države danas potpisuju u deklaracijama UN-a, poput prava naroda na samoopredjeljenje. Hrvatski narod kroz deklaraciju HNS-a se opredjeljuje za svoju budućnost – budućnost u BiH u kojoj će biti ravnopravan. Što je onda problem sa Deklaracijom?!
Deklaracija ima jedan ozbiljan problem; pretpostavlja da bošnjački političari i dominantna javnost, kojima je Deklaracija upućena, žele multietničku državu.
Zašto bošnjačke političke elite, utjelovljene prije svega u nacionalističkom SDP-u, ekstremno nacionalističkom DF-u, i konzervativnom SDA, ne vjeruju da Hrvati žele BiH!?
Odgovor se vidi iz reakcija na Deklaraciju navedenih stranaka još iste večeri, a dodatno su pojačane nakon što je Tomislav Karamarko (HDZ Hrvatske) uputio svoju podršku. Deklaracija je ocijenjena kao „pokušaj podjele Bosne” i kao „uvođenje aparthejda”. Nije izostala ni najoštrija ocjena: Deklaracija (i Karamarkova podrška) su – ratohuškačke!
Što reći na ovo? Kako objasniti ove neprimjerene, zlonamjerne, netočne i podle ocjene jedne, u načelu, banalne
Objašnjenje je jednostavno: diskreditacija bilo kakve artikulacije političkih interesa jednog konstitutivnog naroda! Nije uopće bitno što Hrvati žele. Problem je što uopće nešto žele!
U samoj deklaraciji HNS-a, a zatim i bijesnim reakcijama, uočava se jedna nelogičnost. Deklaracijom se traži federalizacija BiH, a reakcije rezolutno odbijaju bilo kakav razgovor o federalizaciji! Jesu li svi kolektivno ludi!?
BiH je po svom današnjem uređenju skoro pa idealtipska – federacija.
BiH je sastavljena od de facto tri federalne jedinice, od čega je jedna kvazifederalna pošto ne sudjeluje u zajedničkim zakonodavnim tijelima BiH – Distrikt Brčko. Najveća federalna jedinica i sama je federacija. Kako je onda moguće da postoji toliki otpor federalizmu?
Nasuprot predloženom federalizmu postavlja se zadržavanje trenutnog stanja. Također federalnog.
I ovdje je problem u principu: Daytonska BiH je neprincipijelna Federacija. Deklaracija HNS-a traži principijelnu Federaciju. Razlog odbijanju poštenog uređenja odnosa u BiH leži u trenutnoj raspodjeli moći.
Kada je krajem rata pred Aliju Izetbegovića stavljena dilema („Sjećanja”, A. Izetbegović) da li „da ima 100% vlasti nad 33% BiH, ili 33% vlasti nad 100% BiH” on se odlučio za ovo drugo.
S aspekta multietničke – federalno uređene BiH, apsolutno ispravno. Ali danas, 20 godina poslije, odnos moći nije 33:33:33. On je 33% na strani Srba, oko 10% na strani Hrvata dok je ostalo u rukama Bošnjaka.
Ovo se uklapa u unitarističko – fašističku ideju kako „10% stanovništva zaslužuje 10% prava”. No ni to nije dovoljno, pa se kroz zagovaranje principa „jedan čovjek jedan glas” ustvari traži „100% vlasti za 50%+1 građana” !
Poremećaj u preraspodjeli moći među konstitutivnim narodima je evidentan. U Republici Srpskoj 100% vlasti je u rukama Srba. U FBiH, Hrvati u zakonodavnoj vlasti imaju oko 15% udjela. U Domu naroda Hrvati jedva vladaju svojim klubom, dok ostala tri kluba posredno i neposredno biraju isključivo Bošnjaci. U Federalnoj vladi, Hrvati imaju osigurano pet od 17 mjesta, što je manje od jedne trećine. A kako smo vidjeli u Platformi, ni tih pet ministarstva nisu zajamčena izbabranim Hrvatima.
Sve ovo je daleko od 33% vlasti koje su Aliji Izetbegoviću zadavale (kratku) glavobolju. Bošnjaci danas gotovo u potpunosti upravljaju cijelom Federacijom BiH. Zato ponuda u obliku Deklaracije HNS-a da napravimo „simetričnu državu” odnosno, vratimo se nekadašnjih 33:33:33 djeluje tako patetično.
Hrvati ispravno upozoravaju da ovakva (federalna) BiH ne može konkurirati ulasku u EU. Naprosto, ne zadovoljava standarde ni prema svojim građanima ni narodima, ni prema samoj EU.
Ali i tu se hrvatski političari zanose pogrešnom pretpostavkom da bošnjački političari uopće žele uvesti BiH u EU! Bolje bi bilo postaviti pitanje žrtvuju li bošnjački političari EU perspektivu svjesno, u korist resursa koji se otimaju Hrvatima?
Prelijevanje moći iz ruku jednog konstitutivnog naroda u ruke drugog ipak ne čini mnogo koristi samim Bošnjacima. Korist ovakvih procesa isključivo je na strani političkih lidera.
Zašto bi oni pristali da imaju manje moći nego što sada imaju!? Zbog toga što je narodu teško? Narod će izdržati… bar joj nekoliko popisnih ciklusa, dok Hrvata ne nestane. Strpite se još 100 godina.
Deklaracija HNS-a jeste pružena ruka za pravljenje moderne države, koja bi po svom (federalnom) uređenju bila slika i prilika Europske unije. Mogla bi biti EU u malom. Ali teško da će se to dogoditi. Vidimo to po tragovima bijesnih ujeda na ispruženoj ruci.
Bošnjaci su, nažalost, predugo izolirani od EU. Većina stanovnika BiH, a pogotovo Bošnjaka, zbog viznog režima i niskog standarda, desetljećima nije putovala u Europu.
Europske vrijednosti, standardi i pravna sigurnost, još uvijek su mnogo dalje od savjetničkog mjesta u ministarstvu koje se uspije oteti iz „hrvatske kvote”.
Ne treba imati zablude – maloprije nabrojane bošnjačke stranke ne bi pristale dati Hrvatima pravo da biraju svoje predstavnike čak ni kada bi sutra BiH ušla u EU.
Iznijet ću još hrabriju procjenu: Bošnjaci, kao politički korpus, bi prije pristali da se RS otcijepi nego što bi pristali omogućiti Hrvatima političku ravnopravnost!
To je raspoloženje koje se osjeti u medijima, javnosti, političkim istupima, izjavama NVO prvaka… Da Dodik danas proglasi neovisnost RS-a imao bi upola manje komentara mržnje na Klixu nego vijest kada Čović kaže da želi šest ministarstava. Možda nije relevantno, ali drugi glasovi se ne čuju…
Potpuno je nebitan sadržaj Deklaracije NHS-a. Ona bi u svakoj verziji bila proglašena za dokument koji „dijeli Bosnu”. Uostalom, imali smo nedavno priliku čuti istu kvalifikaciju za Rezoluciju Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta usvojenu prošle godine kojom se podržava federalno uređenje BiH.
Kako onda napraviti državu u kojoj bi Hrvati bili ravnopravni!? Trenutno stanje, bez obzir na stalna ponavljanja kako je neizdrživo – nije neizdrživo.
Oni koji imaju ključeve promjene stanja, ne smatraju da je situacija neizdrživa. Bošnjačka elita jako dobro profitira od neravnopravnosti Hrvata, s obzirom da su glavni korisnici plodova te neravnopravnosti. Javnost u sva tri politička korpusa previše je slaba da bi donijela neku promjenu. Demonstracije mogu srušiti vlast, ali teško da mogu i sistem.
Deklaracija HNS-a je dobra iz razloga što Hrvati imaju dokument koji pokazuje da „znaju što žele”. Radi se o trajnom usmjerenju politike, koji može, ali i ne mora dati rezultate.
Sljedeće što HNS treba raditi jeste istinski okupiti sve relevantne političko društvene subjekte BH Hrvata kako bi iz postojećeg statusa quo izvukli najbolje. I strpljivo čekali neke ozbiljnije regionalne, ako ne i svjetske, geopolitičke promjene.
wpDiscuz