I ovih se dana potvrđuje ispravnom ocjena da je na ovim prostorima previše povijesti. U Hrvatskoj su se, a i s razumljivim odjekom u Bosni i Hercegovini, stjecajem povijesnih okolnosti u dva dana obilježavala ova dva metaforička mjesta. Ona će ostati još dugo mjesta podjela i svađa kao i različitih pogleda i ocjena. Nije ni to sporno, no sporno je što je kod nekih primjetljivo da i ne žele da se dođe do istine koliko god to bilo teško i složeno.
Franjo Topić l DL
Prije svega valja jasno kazati da je zločin ubiti ijednog, pogotovo nevinog čovjeka. Davno je rečeno: tko ubije jednog čovjeka, ubio je cijelo čovječanstvo. Također, svaki zločin treba ne samo verbalno osuditi nego i pravno procesuirati. Verbalna osuda spada na svakog čovjeka i svaku instituciju i organizaciju, a procesuiranje na državne institucije. Opraštanje spada na one koji su pogođeni zločinima.
Zloporaba brojki
Priča o točnim brojkama stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu je po svemu ispolitizirana i nikad se nije željelo doći do preciznije brojke. Čak i danas je moguće vrlo jednostavno doći do dobro pouzdane brojke za oba stratišta. Većina ljudi i danas zna gotovo za sve svoje gdje su, kada i od koga pobijeni. Zašto se kod popisa stanovništva ne bi uvela rubrika o stradalima u II. svjetskom ratu? Hrvatska to nije htjela, a evo, izgleda, neće ni Bosna i Hercegovina to staviti među rubrike kod sljedećeg popisa. Očito se nije imalo volje i očito je da se namjerno nije htjelo to popisati i istražiti. Brojke su služile, a često i danas služe za stalna prepucavanja o ionako dovoljno velikom zlu te su i one postale treba jasno kazati – dio strašnih zločina.
O Jasenovcu se govorilo i pisalo beskrajno, svakom knjigom od Novaka, Dedijera, Živojinovića, Bulajića, Terzića i drugih brojke su rasle i do 900.000 pobijenih, a i krivnja cijelom hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata se proporcionalno uvećavala. Stalno je ponavljanja “službena” brojka od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, što se, nažalost, i sada ponavlja u manjem bh. entitetu. Židovski istraživač Vladimir Žerjavić smatra da je stradalo oko 83.000, židovski Centar “Simon Wiesenthal” navodi 85.000 žrtava, prema istraživanjima Crnogorca dr. Bogoljuba Kočovića u Jasenovcu je stradalo oko 70.000 žrtava, a po poimeničnom popisu žrtava u Jasenovačkom spomen-centru ima 83.331 ime i prezime.
I o Bleiburgu koji uključuje i križni put je bilo uvećavanja čak do 600.000 pobijenih. Žerjavić tvrdi da je pobijeno oko 50.000, slovenski povjesničar Mitja Ferenc da je stradalo više od 100.000, a dr. Mate Šimundić oko 270.000. Ne treba ni u Bleiburgu pretjerivati jer je previše i jedan ubijeni. Hrvatski povijesni institut radi na istraživanju svih žrtava pa se nadamo da će se doći do preciznije brojke, oslobođene strasti, politiziranja, pretjerivanja i zataškavanja.
Mogu li antifašisti učiniti zločine?
A o Bleiburgu se pola stoljeća nije smjelo u Jugoslaviji ni misliti, a kamoli govoriti, pisanje da i ne spominjemo. I stoga je u svijesti većine naših suvremenika Bleiburg ostao neki kolateralni incident, a ne strašna tragedija. Ako se prelistaju i sadašnje novine i poslušaju mediji, onda se vidi pogotovo ovdje u BiH da nema ni blizu tekstova o Bleiburgu kao o Jasenovcu i da nisu kriteriji ni blizu isti.
I ovaj put se potvrđuje nevjerojatna istinitost one izreke da pobjednici pišu povijest kao da je time laž postala istina. Neka se kaže tko je odgovarao za Bleiburg! I danas ima živih Basta, Nagya koji su bili zapovjednici JNA u Bleiburgu i drugih ubojica nevinih ljudi u Bleiburgu i nijedan nije ni prozvan, a kamoli na sud pozvan.
Mnoge ubojice iz Jasenovca su procesuirane i osuđene i danas ih se s pravom svaki dan osuđuje, ali nijedan iz Bleiburga. Josip Manolić, nekadašnji šef UDBA-e, u stilu nedodirljivih diktatora i sada tvrdi i opravdava pa i proces Stepincu: Oni su bili protiv režima. Onda se ta logika može primijeniti i za Jasenovac, a kako onda to zvuči zastrašujuće. U ime antifašizma poslije rata ubili su tisuće ljudi bez procesa i suda. Sasvim je ljudski razumljivo, ali nije opravdivo, da krivci za tragediju Bleiburga žele učiniti sve da ne budu otkriveni i da ne odgovaraju. Oni ubojstva tisuća ljudi pravdaju antifašizmom i smatraju da antifašisti ne mogu učiniti zločine. Ali bi bilo pošteno da barem šute, no oni znaju da stalnim ponavljanjem i iskrivljivanjem činjenica laž za mnoge postaje istina i to im je uspjelo kod znatnog broja današnjih ljudi. Također je vrijeđanje pameti i istine da se od bleiburške tragedije oslobađa krivnje Tita, kao biva on nije znao. Je li zamislivo čak u Togu (neka Togo ne zamjeri!) da ne zna predsjednik države za ubojstvo 100 ljudi, a ne za pogibiju 100.000 ljudi?!
Nadalje je zanimljivo da čitava plejada političara, novinara i drugih smatra da Bleiburg praktično i nije zločin jer su tamo pobijene “poražene snage”.
Ako ćemo tom logikom ići, onda i za Ratka Mladića jadni Srebreničani su bili “poražena strana”, zamislite kako to zvuči zastrašujuće!
Zlobna je zamjena teza da je za pokolj nevinih, odvojimo ih od krivih, odgovoran isključivo Pavelić i njegov režim jer ih je poveo u bespuće, a ispada da nisu krivi oni koji su ih pobili. Očito je da ta teza treba onima koji su tamo krivi i odgovorni i koji su i danas živi i koji time brane svoje zločine. Očito je da to sustavno rade i oni koji su idejni i stvarni nasljednici onih koji su pobili nevine ljude u Bleiburgu. Svi se slažu da zločini ne zastarijevaju, a zanimljivo je da nitko i ne pokušava tražiti proces, a ne osudu, za sudionike zločina u Bleiburgu. Nema pomirbe na zločinima. I nije pitanje dobrote i tolerancije da se za zločin kaže da je dobar. Ono što je moguće i što treba podržavati da oni koji su stradali i njihova rodbina u sebi nemaju mržnje i da smognu snage oprostiti, ali ne da se time zaniječe samo zlodjelo. Ostaje dobar primjer da je Račanova neokomunistička vlada barem rekla da je i Bleiburg zločin.
Treba popisati poginule
Treba se po istim kriterijima odrediti i prema Jasenovcu i prema Bleiburgu. Treba prirediti obilježavanja u dva različita dana i trebaju otići i održati po istim kriterijima sastavljene govore svi: predsjednik države i drugi dužnosnici, biskupi i drugi vjerski službenici. Kad će to biti moguće? Bojim se dok se to ne dogodi da neće biti ispravnog odnosa prema Jasenovcu i Bleiburgu. Ovako se moglo ponovno iščitavati da su u ova dva mjesta bile dvije Hrvatske podijeljene prije svega po političkim i ideološkim opcijama.
Radi prepuštanja pokojnih pokoju i radi smirivanja živih valja svim sredstvima težiti, tražiti i ustanovljivati istinu. Jasenovac i Bleiburg su činjenice i dio hrvatske, bošnjačke i srpske kolektivne prošlosti i nju treba prevladavati, ali ne politizirajući i ideološki nego ljudski i vjernički. Trebala bi prije svih Katolička crkva, a i ostale vjerske zajednice naći načina da se ova dva stratišta, naravno, sa svim njihovim razlikama i specifičnostima, obilježavaju na dostojanstven način i sa svim pijetetom. Poštivanje mrtvih i molitva za mrtve je dio ljudskih, narodnih i vjerskih obveza. Ponovit ćemo: tko ne poštuje mrtve, ne poštuje ni žive.
Stoga molimo i tražimo u ime mrtvih, a još više u ime živih da se kod sljedećeg popisa u BiH uvede rubrika poginulih u II. svjetskom ratu, a i u ovom ratu. Time će se pomoći da mrtvi počivaju u spokoju i da ih se stalno ne prevrće u grobu, a još više će se pomoći smirivanju živih potomaka i rodbine poginulih i čitavoj Bosni i Hercegovini.
Popisom poginulih bitno će se unaprijediti i pomirenje na ovim prostorima. Ili neki ne žele pomirenje?
wpDiscuz