Marko Perković Thompson, čovjek koji je svojedobno uspio napuniti i Gospin Dolac i srce svakog drugog Hrvata, službeno je postao glazbeni Voldemort – onaj čije se ime na Hrvatskoj radioteleviziji , cenzurirnici Mate Granića i obitelji Planinc, ne smije spominjati.
Nije dovoljno da se pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“ emitira; mora se to izvesti preko posrednika, diplomatski i neutralno, poput kakvog osjetljivog slučaja u Ujedinjenim narodima.
Klapa Sveti Juraj, Hrvatske ratne mornarice, odradila je ono što na HRT-u više nije politički probavljivo – otpjevala je pjesmu s Thompsonovim notama i dušom, ali bez njegova glasa i, ne daj Bože, imena. Jer zna se, kad bi se izgovorilo ime Marka Perkovića Thompsona, javna televizija bi, pretpostavljam, riskirala sudbinu svemira kakvu je nosio prsten u „Gospodaru prstenova“.
“DOBRO JUTRO, HRVATSKA” I DOBRODOŠLI U IZMJENJENI SVEMIR
I tako, u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, umjesto da jednostavno puste originalnu pjesmu i kažu: „Evo, dragi gledatelji, ovo je Marko Perković Thompson, on je napisao ovu pjesmu i ovako ona zvuči“, dobili smo sljedeće verbalne akrobacije:
„Prisjetit ćemo se njih, njihovih nastupa, koncerata i, naravno, simbolike riječi ove pjesme.“
Njih? Njih koga? „Njih“ Klape Sveti Juraj? „Njih“ Hrvatske ratne mornarice? „Njih“ Domovinskog rata? Thompsonove pjesme postale su kolektivno vlasništvo neimenovanih entiteta koji se srame spomenuti autora. Ironično, za čovjeka koji ne može pustiti svoju pjesmu a da se pola tribine ne zaori „Za dom spremni“, HRT ga tretira kao da je za medijsku spremnost – neprikladan.
IZGUBLJENA SIMBOLIKA
Thompsonova pjesma, na kraju, nije samo najavljena. Ona je prigušena. Šapnuta. Presvučena u glazbeni baloner Klape Sveti Juraj, jer ime autora očito izaziva žgaravicu u programskom vijeću HRT-a. Postavlja se pitanje, nije li lakše reći: „Nećemo ga puštati“ nego se ovako jadno skrivati iza „njih“ i „simbolike riječi“?
Jer, priznajmo, HRT-u je poznato da je Marko Perković Thompson autor. Poznato im je i da je ta pjesma simbolika jedne ideje, jednog sentimenta i jedne, usuđujem se reći, politike. I možda im je poznato – premda to nikad neće priznati – da tih 40 tisuća ljudi u Dugopolju nije tamo zbog Klape Sveti Juraj.
IZMEĐU DUHOVA I ORKESTRA
I tako ostaje otvoreno pitanje: ako je Thompson Voldemort HRT-a, tko je Dumbledore koji će ga rehabilitirati? Hoće li se ikad na javnoj televiziji ponovo čuti riječi: „Ovo je Thompsonova pjesma, pa poslušajte original“? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u paralelnom svemiru u kojem „Ako ne znaš šta je bilo“ nije Thompsonova pjesma, već se dogodila sama od sebe, kao neki slučajni glazbeni Big Bang?
Jedno je sigurno. Marko Perković Thompson možda nije prihvatljiv za HRT, ali za masu u Imotskom, Dugopolju i ostatku Hrvatske, itekako jest. Tamo nije simbolika „njihovih nastupa“. Tamo je On – simbol sam.