Njemačka je za razliku od Bakiristana pala na ispitu iz Erdoganove demokracije, da parafraziramo riječi turskog megalomanskog poludiktatora Recepa Tayyipa Erdogana.

O kakvoj se demokraciji radi, govori između ostaloga i anegdota turskog novinara Cana Dündara, koji tvrdi kako je najveći postotak pismenosti u svijetu u najvećem turskom zatvoru Silivri, punom pisaca, intelektualaca i novinara. Dündar, koji je i sam bio hapšen od strane Erdoganova režima te danas živi u progonstvu u Njemačkog, priča dalje kako je neki zatvorenik u Silivriju htio posuditi knjigu u zatvorskoj biblioteci, na što mu je knjižničar odgovorio: „Knjigu nemamo, ali njen autor je tu“.

Turski književnik i nobelovac Orhan Pamuk, kojem je ove godine vlast u Bakiristanu oduzela već dodijeljenu nagradu počasnog građanina Sarajeva, još je prije 12 godina bio izveden pred sud zbog „uvrede turkosti“, jer je u jednom intervjuu planski sprovedeno ubijanje više od milion Armenaca 1915.-1917. nazvao genocidom, što Turska ne želi priznati. Do danas je zbog kritike vlasti imao mnoge probleme i pritiske, ali kako je govorio jesenas za Times, odbija kapitulirati pred strahom koji sije Erdoganov režim.

Nije nikakvo čudo da je jedan takav lider omiljen među onim dijelom građana BiH koji se nadahnjuju religijsko-nacionalnom; više religijskom nego nacionalnom, više (pan)islamskom nego bošnjačkom i bosansko-hercegovačkom; politikom porodice Izetbegović i njihovog klana ustrojenog u Stranku demokratske akcije. Na tom komadu zemlje se u ime tog vjersko-nacionalnog programa također odbija bilo kakvo kritičko sagledavanje sebe, progon intelektualaca je omiljena aktivnost medijskih jurišnika tog klana (u čemu danas prednjači notorno fašističko glasilo Stav), a borba protiv sekularne države i za što veće prisustvo religijske ideologije u javnom životu odvija se svakodnevno. (To što se na drugim komadima zemlje loše stvari rade u ime drugih, a sličnih, programa, bila je tema prošlih i bit će nekih budućih tekstova.)

Nije čudo dakle što mnogi ljudi (nadamo se manjina, no oktobarski izbori će pokazati) koji su asimilirani od strane vjersko-nacionalnog Borga u Izetbegovićima i Erdoganu vide spasioce i oslobodioce od zlih ideja slobodnog društva, jednakosti građana, prava manjinskih skupina, racionalnosti…

Jedino što je možda čudno je da su mnogi Turci koji žive u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji… došli podržati Erdogana i optužili Evropu da je fašistička jer njihovom lideru ne da po svojim državama držati predizborne mitinge. Arapski povjesničar i sociolog Ali al-Wardi napisao je svojevremeno: „Kada bi Arapi morali da biraju između dviju država, vjerske i sekularne, glasali bi za vjersku i pobjegli u sekularnu.“ Danas bismo mogli reći: „Kada bi religijsko-ideološki nafiksani građani Bosne i Turske morali da biraju između dvaju društvenih poredaka, Izetbegović-Erdoganovog i zapadno-evropskog, glasali bi za Izetbegović-Erdogana i pobjegli u Njemačku i Sjevernu Ameriku.

Prometej.ba