Kad se netko od nas u životu nije koji put oslonio na nekoga drugoga da mu riješi neki problem?
U djetinjstvu se oslanjamo na roditelje.
Pa tako ih za svaku pizdariju gnjavimo da nam udovolje.
Recimo na kraju školske godine kad je frka generalna i kad visimo iz kemije i biologije. Naročito iz matematike.
Džoker zovi; mama, tata , did, baba, tetak, tetka… Pravac do oštre nastavnice da se sredi stvar i da te ispita po zadnji put.
- Od četvrtog mjeseca ja ga upozoravam da ću ga pitat!
- Od četvrtog mjeseca?! – pravimo se nevini.
- Sve piše u ‘bilješkama’.
- Ništa nam nije nam govorio- izmotava se nadalje i preznojava bidni roditelj.
- Slala sam vam poruke.
- Biće nismo vidjeli.
- Još samo sutra je kemija.
- Možete li ga ipak pitati?
- Dobro, nek nauči alkane, alkene i alkine.
I, stvarno, sutradan klipan to odgovori. Jest dvojka, al’ i to se pika, ne?
Bezbroj je nadalje situacija u životu kad iskamo nemoguće i tražimo pomoć posvuda; posuđujemo lovu, gnjavimo liječnike, građevinske inspektore, policajce, babice, gatarke, travarke, dizajnere, svećenike, trenere, boga Jokina samo da nam pomogne u trenutku tom turobnom.
Tako mi Hrvati potražišmo pomoć od velikog meštra svih hulja da nam pomogne oko Izbornog zakona. I ovaj, ni pet ni šet, obeća nam da će on to expresno srediti, jer da ima svevišnje (čitaj bonske) ovlasti.
U to se uključiše tetke i stričevi iz Hrvatske koji rekoše da tamo u tim Evropama imaju veza.
- Dobro, da i to vidimo. – veli naš Čova.
Pokucaše ta naša rodbina na vrata razna ne bil’ nas kako po zadnji put ispitalo pa da i prođemo na izborima.
Obećaše ovi tako da neće bit problema, da imaju oni tamo jednog svog koji će na jedno oko zažmiriti i to primijeniti.
Bi lakše rodbini našoj, usput svečano otvoriše Pelješki most da nas lakše zaobiđu. Našima ništa sumnjivo ne bješe, nego im pljeskaše i čudu se nadaše.
Zakaza veliki meštar taj zadnji datum kada će zaključivati ocjene, pardon, kada će zaključiti izmjene izbornog zakona u Federaciji BiH.
A one se odnose na to da nam baš ono svaka hulja ne može izabrati zastupnika u Domu naroda i tako nas sjebat da sve što Bakir kaže tako i bude.
Ili da po familijama glasaju ono legendarno; dva za Bakira, jedan za Željka.
Kadli, dan prije dan prije zaključivanja na jedan mig sjati se sva bulumenta iz kotline i glasno zagrmi JOK!
Nema pitanja; alkani, alkeni, alkini i sličnih mućkanja, nego čista matematika; trećina od 17 je 5 (pardon, to bješe za vrijeme platforme) nego, nema granice Herceg-Bosne tj. izbornog praga od 3%, nego se granice moraju protezati preko svakog kantona od 0% i jedan glas do tzv. Hrvata za kojeg će glasati kako Bakir, Željko, Martina, Nermin i bratija diple.
Kad vidje kol’ka se graja stvorila oko tako banalne kemijske jednadžbe profesorica iz kemije, pozva profesora matematike, pardon, velikog meštra da on riješi tu jednadžbu.
- Nula posto i jedan glas melodija su za moje uši. – objavi zvanično veliki meštar svoju empirijsku formulu. – Imam ja pedeset pet hiljada razloga (maraka mjesečno) da navijek ostane tako! – Grohotom se nasmije, zabaci lagani plašt i odšeta u sparnu kotlinsku noć na pivo i ćevape.
Željko Barišić l poskok.info