Kad su prije točno mjesec dana, 7. siječnja ove godine islamistički teroristi upali u redakciju pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo i pritom pobili 12 karikaturista i novinara ”osvećujući” proroka Muhameda kojeg je ”tako okrutno i bešćutno” ismijavao taj sjajni francuski magazin, vjerojatno nisu ni slutili kakav će efekt taj zločin polučiti.Slučaj Charlieja Hebdoa prodrmao je svijet možda i više nego što se očekivalo. Društvene su se mreže užarile, nespojive političke opcije ujedinile, neprijatelji su postali prijatelji, a svi smo postali Charlie. Je suis Charlie.
Tipično salonsko ljevičarenje ili iskrena empatija, posve je nebitno. Jedino je važno da su islamistički teroristi htjeli ubiti Charlie Hebdo, no učinili su ga besmrtnim. Preživjeli novinari objavili su i novi broj, a on je umjesto uobičajenih 60 tisuća primjeraka izašao u milijun, koji su bili rasprodani u rekordnom roku.
”Nastavit ćemo s izlaženjem jer u suprotnom to bi značilo pobjedu ubojica. Smrt naših ljudi nije i ne može biti nizašto”, rekli su preživjeli u Charlie Hebdou, a važnost Charlieja Hebdoa i svega onoga što je on predstavljao, možda je najplastičnije sažeo jedan građanin Pariza:
“Satira smije sve. Samo ne smije umrijeti.”
Doista, o tome smije li satira sve, ima li ona granice, koja je njena snaga i što se zapravo dogodilo te kobne srijede u redakciji Charlieja Hebdoa, razgovarali smo sa Zoranom Đukanovićem, jednim od najrelevantnijih esejista i strip kritičara u Europi te vrsnim političkim komentatorom i suosnivačem mirovnog udruženja MiZaMir 1992. u Amsterdamu.
Što se dogodilo u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo, naravno, na onoj višoj, simboličkoj razini?
”Dogodilo se okrutno ubojstvo satiričara. Nova vrsta kritičara, doduše zakrabuljeni i sa kalašnjikovima (pretpostavljam da od sada treba da ih oslovljavam s kolege), došli su dati ocjenu satiri koju Charlie Hebdo proizvodi. Masakr postavlja pitanje o samoj prirodi smijeha. To je otvorilo Pandorinu kutiju da se iznova suočimo s dvije vrste smijeha, „smijehom anđela“ i ”smijehom demona“. Makar po jednom pitanju nema dileme, Charlie Hebdo se bavi ”smijehom demona“.
Svi smo znali da se dogodilo nešto što izaziva tektonski poremećaj. Nismo točno znali koliko gigantskih proporcija. Razbuktavanju teme su pomogle i socijalne mreže. Problem je, međutim, kada se dogodi nešto tako civilizacijski skandalozno, mi kao da izgubimo historijsko pamćenje, elementarnu sposobnost šire kontekstualizacije, te smo skloni da činimo nevjerojatne redukcije značenja, svodimo sve na političku agendu („u čijem je to interesu?“) ili još pojednostavljenije, kroz teorije zavjere (”što se u stvari krije IZA toga?“).
Naravno, riječ je o borbi za interpretaciju, kao i o igrama legitimizacije korištenjem ovog događaja za privatne i osobne svrhe. O čemu govorimo kad govorimo o satiri i uvrijeđenim kritičarima s kalašnjikovima? Histeričnost reakcije uvrijeđenih ubojica, koji tvrde da djeluju u obrani dostojanstva religije, prenosi se na rasprave o tome o čemu mi uopće govorimo kad govorimo o Charlie Hebdou.
Je li tema sloboda govora ili je treba odbaciti i fokusirati se na socijalna pitanja marginalizacije, diskriminaciju imigranata, islamofobiju, kao i na brutalne vojne intervencije po čitavom mnoštvu zemalja? Sve su ovo savršeno točne stvari i važne teme, ali na ovaj način diskusija gubi potpuno svoju specifičnost, a politička korektnost, moraliziranje i kulturni relativizam narastaju do kontaminacije. Glavna tema, međutim, ostaje Charlie Hebdo, točnije pravo na satiru kao neodvojiv dio prava na slobodu govora.”
Smatraš li da su pobijeni novinari i crtači posljednjih dana postali zapravo ono protiv čega su se zdušno borili, čega su se gnušali, pa na koncu, zbog čega su i ubijeni – simboli?
”Pitati ubijenog sviđa li mu se i preuzima li odgovornost za to tko je sve došao na njegov pogreb bilo bi besmisleno i neetički. ”Mjerilo zrelosti je sposobnost odupiranja simbolima. Međutim, čovječanstvo je sve mlađe i mlađe“, napisao je Milan Kundera u knjizi eseja Umjetnost romana. Umjesto da se prepuštamo potrebi za generalizacijskom katarzom, ako smo već u potrazi za nešto adekvatnijim perspektivama, sjetimo se jedne koju je postulirao Umberto Eco u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća – perspektive ni apokaliptičara ni integriranog. Držim je izuzetno važnom za promišljanje terora izvršenog nad Charliejem, kao i posljedica proizašlih iz tog čina.”
Kako tumačiš erupciju širenja potpore Charlieju Hebdou putem društvenih mreža? Misliš li da je u pitanju iskrena empatija ili dolazimo do problema fenomena cyber univerzuma koji je idealna platforma za stvaranja lažnih osobnosti?
”Ako je Charlie Hebdo bio Rorschach test projekcije za teroriste, sav eho nakon masakra je rezultat Rorschach testa na našu psihu. Ovo je zaista bio trenutak Facebook katarze. Prvi ciklus reakcija je završen, a sastojao od nekoliko valova. Prvi je val bio entuzijazam i libertijanska vrsta katarze. Ja sam Charlie! Pa onda, Mi smo Charlie, a razliku između ”Ja“ i ”Mi“ smatram uvijek jako važnom. Tu se već nazire početak zaokreta kod nekih gledatelja. Nastupa drugi val, val cinika i onih koji se ovoj vrsti smijeha suprotstavljaju u ime ukusa, u ime zapostavljanja drugih svjetskih nesreća i zala, ili u ime straha. Većina iz ovog drugog vala katastrofalno promašuju metu. Satira nije pitanje ukusa.
Satira je vrhunski test za slobodu govora i demokraciju. Demokracija nije sve što nam prija, nego i ono što smo dovoljno zreli da toleriramo i, još važnije, ne percipiramo na hipohondričan ili histeričan način. Treći val je „demistifikacijski“ i on ponajviše promašuje metu. Sve je laž, a mi ćemo vam brzopotezno lansirati istinu o zloj pozadini. Odmah se lansiraju teorije zavjere, teorije tipa krv nije curila dovoljno pri egzekuciji muslimana policajca (a tako smo to priželjkivali!), ma nisu to učinili radikalni religiozni teroristi nego CIA, ma sve je režija, The Truman Show. Četvrti val je mentalno represivni talas koji je shvatio da se satira podjednako odnosi i na ”naše svetinje“, dakle katoličanstvo i pravoslavlje. I time je zatvoren krug, vratili smo se gdje smo i bili, jedni koji poštuju demokratske slobode, a one uključuju poštovanje i onoga što nas zaboli i drugi koji zaziru od demokratskih sloboda – ne treba provocirati, nije baš sada trenutak, nije nikada trenutak… niti će biti.
Riječ je također o stavljanju čitave stvari u potpuno ahistorijsku perspektivu. Unutar samog islamskog svijeta, Muhamed i islam kritizirani su i rugalo im se iz sekularne, racionalističke, anti-religijske perspektive. Jedan od navođenih primera je vjerski skeptik i učenjak Ibn al-Rawandi (827-911) koji je, usprkos tome što je odbacivao vjeru i islam, poživio dug život. Rawandi, koji je proveo značajan deo života u Bagdadu, smatrao je da intelekt i znanost imaju primat nad svemu ostalom, da su proroci nepotrebni, da je svaka religija iracionalna, da je islamska tradicija nelogična, a da su čuda prevara.”
Je li u ovakvim slučajevima moguće izbjeći plemensku logiku koja se prepoznaje u dominantnom medijskom diskursu koji potencira kolektivističko čitanje problema. Ako smo Charlie svi mi, onda su i teroristi svi oni.
”Što se tiče svih tih kolektivističkih čitanja kojima nas zasipaju mediji gurkajući nas da se opredijelimo između amerikanofilije, rusofilije, amerikanofobije, rusofobije, islamofobije… Filije i fobije su mentalne igračke za nedorasle. Zatim „zapadni protiv muslimanskog svijeta“ kao često prisutna implikacija. U tom slučaju razlika između Georga W. Busha i ljevičara je što se ljevičar svrstava uz muslimanski svijet, i to su adekvatno nazvali pomalo perverznim načinom da se Huntingtonova teorija o “sukobu civilizacija” potvrdi.
Al Jazeera za Balkan, objavila je tekst koji kaže i u svom naslovu “Sloboda govora je francuski mit”. Ja na to dodajem: Saudijski bloger Badawi osuđen je zbog ovog mita na 10 godina zatvora, globu od $250,000 i 1.000 bičevanja. Dobro, zvuči možda kao teška kazna, ALI on je uvrijedio, isprovocirao i povrijedio najsvetije vrijednosti i osjećaje svojom željom za slobodom govora. To ALI, je standardna formulacija relativizacije i poricanja: ”Ne mrzim pedere, ali…“, ”Ne mrzim Cigane, ali…“, ”Ne opravdavam zločin, ali…“, ”Podržavam ljudska prava, ali…“
Alishba Zarmeen, koja je javno ustala u obranu Badawija je hrabra aktivistkinja, za razliku od naših kulturnih relativista, koji iz poriva za razumijevanjem Drugoga i Drugih kultura zaboravljaju univerzalne vrijednosti i prava koja se moraju braniti. Dakle, sve je u ravni uspoređivanja jer smo jedan ljudski rod. Insistiranje salonskih relativista koji “imaju razumijevanja za Drugog” previđa da na taj način Drugi upravo ostaje Drugi. Uvažavam da je kod nekih ljudi to iskreni poriv. Jedino što je to dead end zato što perpetuira Drugoga. Ono što je potrebno je hrabrost da se prihvate muslimani Europe kao istinski Europljani, bez bilo negativne bilo pozitivne diskriminacije, kao građani kao i svi drugi, dakle bez patronizacije bilo ljevice bilo desnice.
”Postoje dvije opcije. Jedna “muslimane smatra odgovornim građanima, sposobnima da se našale, odmaknu i uzdignu nad stvarima. I ona koja muslimane patronizira smatrajući ih žrtvama ili osjetljivim bićima, koje pod svaku cijenu treba ‘sačuvati’, ne šokirati. To je slučaj krajnje ljevice i smatram to pokroviteljskim prema muslimanskoj zajednici.
Naša je jedina odgovornost poštivati francuski zakon. Mi smo francuski satirički časopis koji izlazi u Francuskoj i nekim frankofonim zemljama poput Belgije. Ne izlazimo u Maroku i muslimanskim zemljama. Kad bi to bio slučaj, poštivao bih lokalne zakone, usput ih pokušavajući unaprijediti. U Francuskoj cenzure nema, na svakome je da izražava svoje stavove kako to želi. Uostalom, nikoga ne prisiljavamo da nas čita, Charlie Hebdo se prodaje na kioscima… Dakle, čitanje časopisa je dobrovoljni čin, nikome se ne nameće.” Ovo su bile riječi ubijenog urednika.”
Koja je razlika između prihvatljive provokativne satire i one nedopustive? Ima li nedopustive satire uopće, odnosno, smije li ona biti nedopustiva?
Nema je. Ne postoje dvije kategorije, prihvatljiva provokativna satira i ona nedopustiva, to je wet dream umjerenjaka. Kao da zaboravljamo što je satira još od antičke Grčke do danas, odnosno od Rima kada se u punoj mjeri razvila i dobila svoje ime, ili pak kasnije u renesansnom Dubrovniku. Od nje ne možete uvijek očekivati aristokratski obogaćenu duhovitost nego, naprotiv, satiričku žestinu i britkost. I uvijek ju je cenzura ove ili one vrste pokušavala progoniti i zabraniti. Satira je podrugljiva kritika i osuda društva. S njom su se igrali i François Rabelais u Gargantui i Pantagruelu i Jonathan Swift u Guliverovim putovanjima i Priči o buretu. Satira izobličava predmete kako bi otkrila njihovu suštinu.
Alexander Pope je opisivao satiru da je ubojita i britka kao oštrica noža koja želi „ubiti glupost u letu“. Satiričar se mora slobodno kretati i ne obazirati se na kriterije građanske učtivosti. Satira nije veselo cerekanje veselih dosjetljivaca nego ismijavanje ljudskih slabosti, mana i gluposti silovitom žestinom poruge. Ispod površine, satiričar nije „emancipiran“ od društvenog, političkog i etičkog odabira, naprotiv. Zastupnik je pobunjeničke ironije i provokacije. Smijeh, podsmijeh, persiflaža, travestija, satira, sarkazam… Svi ovi oblici ironičnog imaju mnogo lica, a svako je vezano za nedoslovnost i pravo na nedoslovnost. Neki tvrde da je ironična nedoslovnost u samoj prirodi književnosti i umjetničkog djela uopće.
I još nešto važno. Satira nije Majka Tereza, ali nikako nije nasilje, a ovdje se govori kao da je povod = posljedica, što je elementarna zamjena teza. „Nije potrebno ići topovima na komarce kao što smo mi. Ako se počnemo baviti diplomacijom, nećemo više biti satirični časopis. Nek naprave satirični časopis i vrate nam milo za drago! Ismijavajte ateiste, izrugivajte nam se!“, govorio je ubijeni urednik.
Ovo me podsjeća na problem s artikulacijom nasilja i procjenom tko je odgovoran na individualnom nivou komunikacije. Reč je o nerazlikovanju tri nivoa: a) verbalno svađanje, izrugivanje i uvrede b) pasivna agresija c) aktivna fizička agresija. Svaki od ta tri nivoa nosi različit tip odgovornosti. Kad se pobrkaju u glavi ta tri različita nivoa, nastupa totalna konfuzija i indirektno ili direktno opravdanje fizičkog nasilja. Na tome se uostalom bazira nasilje prema ženama ili nasilje u porodici. Nasilje prema slabijima. Struktura argumenta je zanimljivo slična: nemojte provocirati, pa vi žene nećete biti silovane! Mini suknja je provokacija! A tek njene butine bile su provokativni poziv na silovanje (ako je moguće i grupno!). Ljepota i erotika su krive ako me izlude, pa je ženi poslije sam vrag kriv ako je rastrgnem!”
Misliš li da je islam kao religija puno više osjetljiva na kritiku i ismijavanje njihove vjere, nego neke druge religije. Charlie Hebdo je ismijavao i papu i Isusa, pa se opet nisu dogodile ovakve stvari. Zbog čega je to tako? Pitam te to jer si neko vrijeme i živio na Bliskom istoku pa možda imaš neki odgovor na to.
”Mala ispravka, nisam živio, nego učestalo putovao tokom godina bavljenja razvojnom pomoći nezavisnim medijima u Press Now. Nije islam kao religija reagirao nego teroristi koji pokušavaju totalitarnom abrakadabrom da se samoproglase zastupnikom svekolikog islama. Nemojmo im implicitno odobravati i čestitati na tom samounapređenju. Moramo se malo osvrnuti na očigledne primjere iz 20. stoljeća i sadašnjice.
Totalitarizam je ideologija natpolitizacije svih pora društva. On nije specifičan niti svodljiv na niti jednu naciju, državu, kulturu ili religiju. Univerzalniji je od pojedinih religija i ideologija, a sve religije su u određenim povijesnim trenucima proizvele obskurantizam i neki oblik totalitarizma. Fašizam, nacizam, staljinizam, maoizam i slična ustrojstva su oblici desnog i lijevog totalitarizma. Religiozni totalitarizam je strukturalno s njima povezan upravo polaganjem prava da kontrolira sve segmente društvenog života, uključujući kulturu, svakodnevicu i medije.
Tijekom studija sociologije došao sam do na izgled jednostavnog zaključka. Umjesto svetog trojstva, uveo sam sljedeći princip u razmišljanju – mentalno kreiraj trokut. U kutevima tog trokuta nalaze se: 1. Grupno (nacija, vjera, rasa, spol, seksualna orijentacija, klasa, profesija, članstvo u partiji, filatelističkom klubu… bilo koje grupno pripadništvo) 2. Individualno (pojedinac, neponovljiv i zato svijet u svojoj neponovljivosti i pravu na postojanje) 3. Univerzalno (generičko, pripadno ljudskom rodu kao ukupnosti). Kako god ovaj trougao rotirao u našem razmišljanju, ako zanemarimo bilo koji od tri kuta koji su nesvodljivi jedan na drugi – u problemu smo. Metodskom redukcijom unaprijed postajemo skloni da obmanemo u zaključivanju.
Uopće nije riječ o napadu islama na europske vrijednosti niti na zapadnu civilizaciju, ovdje je riječ o napadu religioznog totalitarizma na demokratske vrijednosti i institucije koje imaju univerzalniju vrijednost od zapadne civilizacije, a satira i istraživačko novinarstvo su jedne od najvažnijih kristalizacija i institucija demokratksog ustrojstva.
Isto tako, Charlie Hebdo ne ismijava islamsku vjeru i kulturu nego bigotnost, religioznu zatucanost, zadrtost, zaslijepljenost i hipokriziju ma koje vrste, dakle uopće ne cilja specifično islam nego svaki fundamentalizam kao jedan od proizvoda tri glavne religije, a ne njih kao takve. Denuncirali su svaku instrumentalizaciju religije. Kritizirati talijanski fašizam ne znači kritizirati Talijane, kao što kritizirati njemački nacizam ne znači kritizirati Nijemce. Ideologiju, totalitarnu u ovom slučaju, potrebno je konceptualno razdvojiti od religije ili nacije, inače smo ozbiljno pobrkali te tri u biti različite vrste svijesti koje imaju različit status i tretman u demokratskom društvu. Upravo to razlikovanje pokazatelj je ostvarenog stupnja demokratizacije.
Kakvo je tvoje mišljenje kao jednog od najrelevantinijih strip teoretičara i kritičara o radovima koje su izbacivali crtači Charlieja Hebdoa. Naravno, pri tome mislim na umjetničku stranu. Možeš li izdvojit neke radove?
”Postoje fenomeni, kreativne grupe autora koji su vrsta geštalta, nedjeljive cjeline. U njih spadaju Beatlesi unutar koje je besmisleno raspravljati tko je tu bolji, Paul McCartney ili John Lennon. Strip Sandman kao cjelina serijala izdržava čak i različitu kvalitetu crtača koji su u njemu sudjelovali zbog ukupnog kvaliteta i snage poetske vizije Neila Gaimana, scenarista. Za Feral Tribune i Charlie Hebdo važi to isto, cjelina je veća od svojih dijelova, bez obzira što su u njima stvarali neki veoma talentirani ljudi. U slučaju Charlieja Hebdoa, ma koliko inače važna crtačka vještina, još je važnije koliko se individualni stil uklapa u auru uređivačke politike i poetike. Namjerno kažem i poetike jer je ova vrsta satire nesvodiva na ravan (malo)građanskog ukusa niti na političku ravan.
U moru analiza fenomena Charlie Hebdoa najbolje su se nosili Marko Fančović sa svojim kompetentnim kratkim komentarima na FB, Catherine Guilyardi u debati na Al Jazeera i Svetlana Slapšak sa sjajnim esejom ”Je suis Charlie: Evropi nikada nije bio potrebniji smeh”, u kojem je pokazala ne samo poznavanje povijesti ovog satiričnog magazina nego i suštine njegove satirične poetike. U dodatnom tekstu pod naslovom Spisak za distanciranje od srednjaka, provincijalaca i krvarećih liberalnih srdaca napisala je: ”Charlie Hebdo je imao jasne stavove protiv svake bigotnosti, rasizma, socijalne nepravde, rastućeg fašizma, seksizma, vlasti, policije, vojske, kolonijalizma (naročito francuskog), eksploatacije, gluposti svih javnih vrsta – nekih ČETRDESET godina. Jezik za zube, ljevičari od jučer, pročitajte ponešto!“
Smije li ikad pravi satiričar raditi selekciju i ublažavati oštricu? Gubi li tada kredibilitet? Ili uvijek i po svaku cijenu mora ostati u ”oporbi”? Što to leži vražje u prirodi satire?
”Satiričar nije onaj koji se s objektima svoga žalca pogađa, pravda ili pravi s njima dogovore. Ah, taj opasni smijeh. Smijehom se bavi i Umberto Eco u romanu “Ime ruže” navodeći nas da se zapitamo zbog čega nije sačuvan drugi dio Aristotelove “Poetike”. Skrivanje od očiju javnosti zbog njenog sadržaja – afirmativnog govora o smijehu i – fizičko uništenje. Kroz istragu ubojstava u samostanu otvaraju se pitanja vjere, politike… Je li je smijeh najveći neprijatelj Boga, i koliko su daleko ljudi sposobni da odu u obrani svojih vjerskih načela.
Čitav Kunderin opus je baziran na šali, farsi i poetici nesporazuma, počevši od Smiješnih ljubavi, pa preko Šale i dalje… U Knjizi smijeha i zaborava on govori o dvije vrste smijeha, ”smijehu anđela” i ”smijehu vraga”. ”Smijeh anđela” je ono veselo cerekanje koje je društveno integrativno i afirmativno, radost što je sve tako dobro odrađeno, mudro smišljeno, dobro i puno smisla. Sve crkve, svi proizvođači odjeće i kozmetike, svi generali, sve političke partije ga prihvaćaju i koriste jer propagira njihovu religiju, njihovu ideologiju, naciju, spol ili njihov prašak za pranje suđa.
Ovo spada u ”demagogiju anđela”. U ”smijeh vraga”, pak, spadaju podsmjeh, persiflaža, travestija, izrugivanje, satira, sarkazam… svi oblici ironičnog. Uvijek sam se bojao osoba koje nemaju smisao za ironiju i smatrao ih opasnim. Ljudi koji nikada nisu ironični, ironiju ne mogu doživjeti drugačije doli kao uvredu, nikako kao legitimnu provokaciju, izazov za elastičnije mišljenje.”
Koja je i kolika je prava snaga satire?
”Istraživačko novinarstvo bilo je u datom povijesnom trenutku u stanju izazvati pad američkog predsjednika. Istraživačko novinarstvo ima pravo čačkati prstom u ranu. Zašto baš u ranu? Zato što je to bolestan aspekt društva. Istraživački se novinar ne smije obazirati na tabue društva. Satiričar još manje. Snaga satire najviše se iskazuje u negativnom ogledalu, ako nismo u stanju podržati njeno pravo na postojanje. Ako društvo ne može izdržati satiru ili je nemoćno obraniti je od kazne masakriranjem dvanaestorice ljudi, onda se ruši bitan aspekt demokratskog ustrojstva, pravo na slobodu izražavanja, jedno od neophodnih prava da bi smo društvo ozbiljno mogli zvati demokratskim.”
Saša Čobanov l index.hr
wpDiscuz