Opet smo išli s tim pogledom. Onim pogledom što ga pas ima kad ga vežeš pred dućanom. Tim pogledom koji kaže: “Ajde, možda ovaj put ne bude zlo.” Pa ne prođe ni 50 minuta, a ti već gledaš ekran ko da ti netko u dnevni boravak pušta prijenos vlastitog razvoda.
Poljud pun. Srce puno. Glava prazna. I već u 51. minuti dođe neki Pierre-Gabriel – k’o da je izašao iz stripa o viteškim pustolovinama – i s trideset metara šalje loptu ravno u našu realnost. A Ivan Lučić, jadnik, istrčava kao da mu je ujutro rečeno da se braniti može i bez ruku.
Ali ne, nije gotovo. Pet minuta kasnije, Marko Livaja. Ah, Marko. Taj tvoj potez – kako si primio loptu, kako si se okrenuo, kako si Ristovskog poslao po ćevape na Zapadnu tribinu – e to je bilo nešto zbog čega još uvijek gledamo nogomet. Zbog čega se još uvijek zaljubljujemo u igru, pa makar nas ta ista igra svako malo prevari s nekim iz Maksimira.
I onda Pjaca. Jebem ti, Pjaco. Gdje si bio zadnjih deset godina kad si ovako znao igrat? Ubacuje loptu k’o da mu je mama rođena u Sevilji, a Kulenović pogađa glavom k’o da su mu u glavi naslage betona. 2:1.
Trajkovski pada. Mi padamo. Tražimo penal, tražimo pravdu, tražimo smisao. Mateo Erceg gleda. VAR gleda. Sudbina gleda. I ništa. Nema penala. Nema Hajduka. Nema ni tuge više. Ostala samo ravnodušnost. Ko kamen. Ko statistika.
I kad se već spremiš barem izgubiti časno, eto ti i trećega. Kontra. Nevistić brani, Sučić zabija, a mi – jebiga – opet pišemo kroniku samoubojstva s predumišljajem.
Jer mi to jesmo, znate. Navijači Hajduka. Mi smo najstrastveniji samoubice Balkana. Mi svake sezone vjerujemo, i svake sezone crkavamo. Na rate. Na mjesečne uplate tuge. Na golove iz kontre i izjave trenera kako “moramo popraviti koncentraciju”.
Dinamo? Dinamo je stroj. Igrači su im atleti, treneri inženjeri, a tribina, jebiga, triput manja, al’ zna gdje je. A mi? Mi se i dalje svađamo koga više mrzimo – Mamića ili vlastitu obranu.
I još nešto – dokle više taj osjećaj da si više slavio kad ti se rodilo dijete nego kad Hajduk zabije gol Dinamu?
Uglavnom – Dinamo 3, Hajduk 1. I opet ništa. Osim prazne južine i pogleda psa pred dućanom.
Z.Musa /POSKOK/
wpDiscuz
