ERIC CANTONA prije gotovo 18 godina prestao je igrati nogomet, ali kultna ličnost francuskog i svjetskog nogometa i dalje privlači pažnju svojim javnim djelovanjem, kao glumac, redatelj i mnogi će malo pretenciozno reći, “mislilac”.
To ne treba čuditi jer Cantonu se ionako nikada nije poimalo samo kao nogometaša, nego kao čovjeka koji ima stav o svim bitnim pitanjima. Prije je te stavove branio šakama i nogama, a u novije vrijeme akademskim raspravama i argumentima.
Zato ga u intervjuu za Euronews, koji je dao u Lyonu prilikom promocije njegovog najnovijeg projekta “Nogomet i useljeništvo – 100 godina zajedničke povijesti, pitaju o svemu aktualnom u posljednje vrijeme u Francuskoj i Europi – napadu na Charlie Hebdo, islamističkom ekstremizmu, integraciji doseljenika u Francusku i kako nogomet u tome pomaže, usponu neofašizma, rasizmu u nogometu.
Cijeli razgovor i zanimljive Cantonine stavove poslušajte u videu, a ovdje vam prevodimo dio pitanja i odgovora iz intervjua:
Kako se osjećate povodom napada na Charlie Hebdo?
“Dramatično je to i veoma žalosno. Nažalost, to nije prvi put da se se napada sloboda izražavanja. U listopadu 1988. za vrijeme projekcije Scorseseovog filma “Posljednje Kristovo iskušenje” zapaljeno je pariško kazalište Saint Michel. Tom prilikom ozlijeđeno je 40 ljudi, od toga četvero teško. Požar su podmetnuli katolički integralisti, koji su željeli da 50 ljudi izgori. Ovo što se dogodilo ne smije se koristiti protiv islama. Fanatici postuje u svim religijama i oduvijek.”
Mogu li napadi islamističkih fanatika dovesti do jačanja mržnje i rasizma prema muslimanima?
“Postojala bi opasnost od toga da je većina muslimana takva, ali uvjeren sam da se njih 90 posto njih osjeća neugodno i stide se posljednjih napada i ubojstava izvedenih navodno u ime njihove religije.”
Kako gledate na uspon ekstremne desnice u Zapadnoj Europi?
“Sve je to povezano s ekonomskom krizom. Da nije bilo krize 1929., Hitler nikada ne bi došao na vlast. U vrijeme kriza, ljudi su očajni i ne znaju za što bi se uhvatili, pa pribjegavaju ekstremizmu. Opasni su oni koji pri tome iskorištavaju očaj ljudi, kako bi širili ludilo i mržnju u političke svrhe.”
Predstavljate zajedničku prošlost nogometa i useljenika? Može li nogomet pomoći u njihovoj integraciji?
“Sport općenito i nogomet posebno to mogu, jer ako si u nogometu bolji od nekoga, igrat ćeš, bez obzira odakle si i to je ono predivno u sportu. Ali, čim odeš s terena, u savezu i među trenerima, situacija je kao i na ulici; ako nemaš “pravu” boju kože, vrlo lako nećeš dobiti mjesto koje zaslužuješ. Naše društvo je nepravedno.”
Volite li današnji nogomet i vrijednosti koje promovira?
“Veliki igrači uvijek će biti veliki, bez obzira koliko zarađivali. Kada gledate Messija ili Ronalda kako igraju, osim što u tome uživate, možete vidjeti i koliko oni uživaju igrajući nogomet. Ali, oni koji koriste nogomet za svoju promociju, kao što Abramovič radi s Chelseajem, ili kao što je Berlusconi radio u Milanu koristeći klub u političke svrhe, to čine zbog ogromne medijske pažnje koju im nogomet pruža i u njih treba uprijeti prstom kada se prigovara na tome koliko previše nogometaši zarađuju.”
Na vrhuncu recesije, 2010., pozvali ste Francuze da svi zajedno povuku svoj novac iz banaka i tako se suprotstave onima koji su za krizu najodgovorniji. Kriza je i dalje tu, vjerujete li da ju je još uvijek moguće riješiti onim što ste zvali tihom revolucijom, bez krvi i oružja?
“Kada su milijuni Francuza prosvjedovali zbog reforme mirovinskog susatava, rekao sam da trebamo udariti u srce sustava, a to su banke. Očito nismo trebali ići tako daleko, ali nadam se da će te metode ustupiti mjesto novoj solidrnosti, koja nam je u ovom vremenu itekako potrebna.”