Narednik vodnik Karlo Štrbenk, pilot-lovac je rođen 1907. godine u Zagorju na Savi. U Mostaru je završio Pilotsku školu 1928. godine, a nakon uspješno završenih svih razreda lovačke obuke, 1935. godine je promoviran u pilota-lovca.
Rat ga je zatekao kao pilota lovca u 102. lovačkoj kraljevskoj eskadrili u Zemunu. Kraljevska eskadrila bila je mješovita. Sastavljena najvećim dijelom od Srba, potom Hrvata, Crnogoraca i Slovenaca.
Iako pilot, on je kao podoficir primarno obavljao dužnost zapisničara u jedinici, u mirnodopskim uvjetima. Jeste bio obučen za pilota, ali mu to nije bio „pravi“ posao. Bio je dakle obični “ćato”.
Kada je izbio rat, odnosno kada se dogodio napad na Beograd, Karlo je poletio u prvom izlazu u jutarnjim satima, kada je pogođen i sletio.
Oko podneva 6. travnja, usljedio je drugi val njemačkog napada na Beograd i Karlo je potpuno van sebe trčao po pisti i tražio da mu daju avion, jer se htio osvetiti Njemcima za prethodni let.
Letjelicu mu je „velikodušno“ ustupio Dragutin Rupčić, Hrvat, dezerter i komandant brigade, kasniji prebjeg Paveliću, koji je svo vrijeme napada s Adum Romeom proveo u zemunici skrivajući se, iako su njih dvojica bili glavnokomandujući…
Karlo je poletio u Rupčićevom avionu, koji je bio obilježen „liderskim“ oznakama (oznakama komandanta brigade), što je kod naših pilota koji su već bili u zraku izazvalo nagli skok morala (tako su kasnije pričali, dok nisu saznali pravu istinu), jer su mislili da im se u nebeskom boju pridružio komandant (koji se uplašio, za što je poslije od Pavelića „nagrađen“ generalskim činom Zrakoplovstva NDH-a).
Ne manju pažnju, Karlov avion je izazvao i kod Njemaca, koji su ga, naročito kada je oborio jednu Štuku, okružili sa svih strana, da bi Maks Helmut Osterman, koji ga je oborio, bio tek samo njegov dželat…
I svi naši piloti zatečeni u zraku, koji su vidjeli da je oboren „komandantov avion“, mislili su da je tako i žalili komandanta, koji se za to vrijeme krio po lagumima Tošinog bunara, nijednog momenta im ne padajući na pamet da je za komandama „liderskog Mesera“, bio nitko drugi do njihov „ćata“, vodnik Karlo Štrbenk…
Porodica Karla Štrbenka ni do dan danas, nakon 77 godina ne zna gdje su Karlovi posmrtni ostaci.
Zna se da je Karlo pao kod Glagoljskog Rita. Karlova žena je išla poslije rata potražiti njegove posmrtne ostatke, ali nitko nije znao što je sa tijelom pilota. Nakon oslobođenja doduše, nove vlasti su tvrdile (na nivou pretpostavke: Mislimo da je tamo), da je Karlo sahranjen u zajedničku grobnicu sa sovjetskim vojnicima, koja se nalazi u Sefkerinu…
Ali nikada nisu dobili službenu potvrdu…
Tako se država „odužila“ jednom hrabrom vodniku…
A njegovi potomci i dan danas – ne imajući gdje, svakog 6. travnja doputuju u Zemun, gdje se na Keju kod hotela „Jugoslavija“ ispred spomenika „Pilotima 6. lovačkog puka“ poklone sjeni svoga pretka i njegovim hrabrima suborcima…
Titova vojska, preživjele pilote kraljevskog zrakoplovstva kasnije je pobila. Dakle ono što nije uspio Hitler, završio je Tito.