ČADEŽ: Luciju Šerbedžiju sam vidio više puta golu nego moj djed moju baku za cijeloga života

Kad je posrijedi suvremeno kazalište, ponajviše valja izbjegavati predstave uz koje piše da su napravljene po motivima nekog slavnog djela. To najčešće znači da je posrijedi kakva pretenciozna zmešancija.
Takva je i predstava “Drakula” vojvođanskog redateljaAndrása Urbána, po motivima znamenita romanaBrama Stokera, protekli vikend premijerno izvedena u ZeKaeM-u a praizvedena proljetos u Drami Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Posrijedi je i šira koprodukcija, jer će djelo biti prikazano i u Parmi. Sponzora je cijela sila, a samo djelo ne vodi ničem. I nema veze s Bramom Stokerom niti s vampirima, nego je posrijedi kolo općih mjesta s nagim glumcima, zatamnjenom pozornicom i mnoštvom krikova. Redatelj je fasciniran Vladom Tepešom, koji “djecu majkama kolcem pribija na grudi” a koji zapravo s Stokerom nema veze niti mu je on poslužio kao inspiracija za njegov viktorijanski roman (nego Jack Trbosjek). Akteri su, dakako, s tri strane, a većinu teksta (ako ga ima) izgovaraju na engleskom, uglavnom psovke i ambiciozne izjave tipa “fuck me Europe”. To općenje s Europom i njezinim zlom glavna je crta ove priredbe u trajanju od sat i četrdeset minuta u sklopu koje se ponavljaju opća, odavna olinjala mjesta nekadašnjeg avangardnog teatra.

Dakako, akteri se razodijevaju, biju sami sebe, jedu mnogo voća (banane), mnogo trče, guraju voće u spolovila i oko njih, mnogo viču opremljeni mikrofonima, imaju dakako i balkon, s kojeg opet viču, spletu se katkad u klupko, a na koncu se polijevaju vodom obojenom u krv te zavaljaju u pijesak, spremni za pohanje. Moraju se dakle poslije izvedbe temeljito otuširati, kad im valjda napokon lakne.
Za aktere je sve to skupa mučno-naporno, fizički zahtjevno a psihički monotono, a takvo je za gledatelje osim za klince, koji će prvi put vidjeti glumce kako natežu čunice i glumice kako natežu bradavice. Među ostalim, posrijedi je opet jedna predstava koja donosi nagu Luciju Šerbedžiju. Nju sam na sceni vidio više puta golu nego što je moj djed vidio moju baku za cijelog života. Nage su, ili u gaćama koje mrljaju voćem, i ostale dvije akterice: iz sastava ZeKaeM-ova Mia Biondić a iz sastava SNG-a Nika Rožman.
Spolovila pak natežu i naliježu jedan na drugoga glumaca dvostruko više: iz ZKM-a Edvin Liverić i Dado Ćosić, koji se najviše mučio sa prikazom jer su ga ukočila leđa, zatim Slovenci Matevž Biber i Jurij Dervenšek te Talijani Davide Gagliardini i Gian Marco Pellecchia.
Skladateljica Mirjana Đorđević zbivanje je garnirala “ilirskim” ojkanjem, a jedino mi se kostimi Doris Kristić čine kao aktivni elementi zbivanja: dok su zakratko odjevene, glumice krase elegantne haljine, a nisu nezanimljivi ni narančasti kombinezoni, koji možda sugeriraju i kakav zlokobniji i još krvaviji kraj…