BRUKA: Za dan na Titovom mučilištu Golom otoku – 7 eura?!

“Nikad nitko na sastancima SABNOR-a kojima sam ja prisustvovao nije spomenuo rehabilitaciju Golootočana”, rekao nam je Ibro Čomić, predsjednik sarajevskog Kantonalnog odbora SABNOR-a, zamoljen da prokomentira prve odluke donesene u Srbiji o iznosu naknada štete za 15 žrtava jugoslovenskog režima, a za koje je utvrđeno da su, kao navodni protivnici tadašnjeg sistema, bili na razne načine terorizirani, piše Oslobođenje.

Riječ je, prije svih, o bivšim zatvorenicima Golog otoka, a odštete koje će im, ukoliko oni na njih pristanu, biti isplaćene, odnose se na zatvorske dane i na oduzimanje građanskih prava. Ovih 15 žrtava bi trebalo da dobije 13,7 milijuna dinara, a komisija srbijanskog Ministarstva pravde primila je ukupno 190 zahtjeva za naknadu štete. Inače, princip je: dan Golog otoka žrtvama sada vrijedi 7 eura.

No, da bi se podnio zahtjev, prvo nadležni sud treba izvršiti rehabilitaciju, i za proteklih pet godina, otkako djeluje odgovarajući zakon, 1.870 ljudi je rehabilitirano. Ibro Čomić sumnja da se postupak rehabilitacije može uskoro početi voditi u BiH, a to zaključuje na osnovu vladajućeg raspoloženja prema lustraciji.

“No, bio sam s našim izaslanstvom u Beloj Crkvi, za 7. lipnja, na poziv srbijanskog predsjednika SUBNOR-a prof. Miodraga Zečevića, i ni riječ nije ni tamo izgovorena o ovoj rehabilitaciji. Bio sam 21. lipnja i u Makarskoj, na poziv Župnog odbora SABA, i iako je ovo druženje trajalo dva dana, niko rehabilitaciju Golootočana takođe nije spomenuo”, ističe Čomić, napominjući da je u njihovoj organizaciji samo predsjednik Skupštine sudionik NOB-a, a svi su ostali, pa i on, relativno mlađi ljudi, koji o 2. svjetskom ratu i poratnim godinama znaju samo iz priča.

O obeštećenjima Golootočana u Srbiji, kaže, prvi put od nas je čuo i Veljko Droca, čiji je stric bio Golootočanin: “Ali kada se vratio, ni riječ se o tome nikada od njega nije mogla iščupati. Imao je velikih problema i nakon izlaska, a Koča Popović je morao intervenirati za njegovo zapošljavanje.

Rekao je da mu je moj stric bio značajniji od cijele brigade. Trpjela je i cijela porodica. Strinu su tjerali da se odrekne svoga muža. Inače, tvrdim da takva inicijativa još nije upućena prema nadležnim državnim bh. tijelima, što je i logično. Prvo, Golootočana više nema među živima, ili su omatuhili, a sve se kod nas i posmatra kroz stranačku lupu.”

U svom tekstu o Golom otoku mr.sc. Dragan Hazler navodi kako je Titovo mučilište na Golom otoku osnovano je 9. srpnja 1949.

Goli Otok  je jedan od tridesetak najstrašnijih mirnodopskih logora za mučenja i ubijanja ljudi  u Titovoj Jugoslaviji. Logor je osnovan, odnosno započeo je sa svojim zločinačkim  djelovanjem 9. srpnja 1949. Kroz njega je prošlo najmanje 15.000 nedužnih ljudi pretvorenih u strašno mučene robijaše, među kojima oko 3.000 iz Hrvatske.

Najveći udio robijaša na Golome Otoku su bili najvjerniji Titovi suborci, komunisti i partizani, kojih se je on rješavao, da mu ne bi ugrozili njegov diktatorski položaj. Približno toliko u TV-kalendaru, nešto doslovno i nešto dopunjeno.

Specifično mučenje ljudi na Golome Otoku je Titov patent

Opće je poznato, pa će se ovdje samo podsjetiti da naziv Tito predstavlja kraticu Tajna internacionalna teroristička organizacija, koju je osnovao Staljin i po njoj dao ime svome najperspektivnijemu sljedbeniku, prijatelju i suradniku Josipu Brozu. Od samog početka svojih komunističkih aktivnosti pa nadalje kroz čitav život, Josip Broz Tito je gradio svoju karijeru na ubijanju ljudi-piše Hazner.

Prve masovne žrtve su bili njegovi drugovi, komunisti iz Jugoslavije, koje je Tito zajedno sa Staljinom, 1937. godine u Moskvi poslao u smrt. Na Titovome Golom Otoku  sprovodilo se specifično ponižavanje, mučenje i ubijanje ljudi, što bi trebali posebno obraditi najveći hrvatski i napose svjetski psihoanalitičari i srodni stručnjaci.

Ovo specifično ponižavanje, mučenje i ubijanje ljudi i to svojih komunista  na Golome Otoku je Titov patent, kojim je on nadmnašio sve njemu slične zločince u Svijetu. Robijaši na Golome Otoku, ponajvjerniji komunisti su bili okrivljeni bez krivnje, svestrano ponižavani i mučeni, a jedan od najužasnijih oblika je bio onaj po Titovom patentu samokritike i samokažnjavanja.

Po tome Titovom patentu, robijaši su morali nemilosrdno batinati jedni druge, što nije poznato niti u Hitlerovim i niti u Staljinovim logorima pa to patentno pravo pripada samo Josipu Brozu Titu. Pri tome mučenju međusobnog  jakog batinanja, robijaši na Golome Otoku su morali pjevati i glasno uzvikivali ovakove i slične parole:

Oj Staljine luda kučko, ne vara se Tito lako!

Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo!

Ona ili onaj robijaš, tko nije dovoljno glasno uzvikivao nazdravice Titu i nije dovoljno jako udarao svoje surobijaše bivao je uvrštan u posebni špalir za istaknutije jako batinanje. Jedan od brojnih oblika mučenja ljudi u Titovome Golom otoku je bilo zimsko vađenje pjeska iz dubine mora, što je brojne ljude otjeralo u smrt.

Koliko je ljudi podleglo ovim metodama Titove torture ne će se nikada znati jer je mirnodopski Titov diktatorski režim tajio počinjene žrtve, koje su bile pogubljene metodama neposrednog ubijanja i vješanja i napose one, koje su podlegle metodama izgladnjivanja i raznim metodama fizičkog mučenja. Za sve oblike Titovih megazločina trebali bi psihoanalitičari napisati enciklopediju ili barem leksikon.

Može li zločinac Tito biti ikakav uzor ljudima napose djeci?!

Nije svrha ovog ovog podsjetnika nabrajati i opisivati sve oblike mučenja ljudi na Titovom Golome otoku. Za tako nešto potrebne su stručne knjige, a samo za pobrojiti Titove zločine s najkraćim opisom trebalo bi napisati barem nekoliko stranica s naslovima za “Leksikon Titovih zločinstava” jer ih je neopisivo mnogo.

Ako se znade bar minimum o Titovim zločinima, postavlja se temeljno pitanje, zašto se Tita još i danas slavi u školskim i drugim knjigama, u spomeničkoj kulturi, u nazivima raznih toponima, napose gradskih trgova i ulica, u pjesmama, u povijesti i malne u operetama. Na taj način Tito postaje uzor ljudima i napose djeci, koji ne znaju da je on gradio svoju karijeru na ponižavanju, mučenju i ubijanju ljudi.

Današnja hrvatska djeca nalaze uzor u Titu za sve svoje grubosti, uključujući i međusobna ubojstva. Zločinca Tita u svima oblicima kulta se mora ukloniti iz javnosti, jer kao krajnje loš uzor šteti  ljudima svih dobi, napose mladim pokoljenjima.

Doduše, po međunarodnom kriteriju, megazločinac Tito nalazi se na ljestvici među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, ali ta ljestvica zločinaca se vrlo rijetko ili nikako ne objavljuje u Hrvatskoj.  Štoviše, ni sama ljestvica najvećih zločinaca u svijetu ne govori ništa o njima. Trebalo bi objaviti enciklopediju ili barem leksikon o najvećim zločincima kroz povijest s opisom njihovih zločina. Iako je 20. stoljeće po poznatim zločinima ili bolje rečeno po megazločinima najpoznatije u čitavoj ljudskoj povijesti, valjalo bi popisati i opisati zločine po stoljećima, dokle seže spoznaja o njima, ističe, između ostalog, mr.sc. Dragan Hazler u tekstu iz 2010. godine na portalu hr. svijet. . (R.I. Dnevnik.ba)