Published On: Pon, stu 19th, 2012

BRUKA MEDIJA U RH: Jutarnji osudio Gotovinu i Markača pa makao tekst, HRT doveo Nobila…

cermak_gotovina_tu_435111S1HRT bi trebao osnovati službu za unutarnju kontrolu. Indikativno je naime da svaki put kad se dovodi nekakav Srbin na HRT, pomno mu se prouči biografija, kako se nacionalna dalekovidnica kasnije ne bi dalekostidila. No kad se dovode mesićisti poput Nobila, Stipinog sparing partnera , bošnjački ratni huškački, ili moderni nacionalisti poput Bakira Hadžiomerovića provjere nema.

Nobilo je još 2008-e izjavio kako u Oluji ima više elemenata genocida nego u Vukovaru. No to nije smetalo HRT-u da ga dovede kao uglednog gosta na dan oslobođenja Gotovine da Hrvatima tumači stvarnost.

 

Jednako kao što su par tjedana prije doveli Ejupa Ganića, točnije Ganićija, naturaliziranog sandžačkog Albanca, koji je danas Bošnjak s bh državljanstvom za koje nikome nije jasno kako ga je stekao. Taj ubojica iz Alžira, čija je izjava izrečena u Alžiru 90-ih “Braćo Muslimani, osvetite nas, Ustaše nas ubijaju”, koštala desetke hrvatskih radnika u toj zemlji života, kasnije i desetke francuskih misionara, što je naravno na HRT-u u to doba zataškano.

Ganića tog ubojicu iz Dobrovoljačke, čiji je megafon pobio desetke golobradih i nenaoružanih ročnika HRT nije provjeravao.

HRT-u , točnije urednici HRT ovog weba, najnormalnije je također prenijeti izjavu Živka Budimira, nelegalnog predsjednika Federacije, kao izjavu legalnog predsjednika koji u BIH predstavlja Hrvate. Budimira kojeg kompletan hrvatski politički vrh ignorira ,kao takvog, nelegalnog. Što i ne čudi.

Urednica HRT weba je pogodite tko? Dojučerašnja glavna faca FTV-a Marija Topić Crnoja, nećakinja Mr. Naprtka, zbog koje je Naprdak na HRT-u redovnije od predsjednika RH, Topićka koja je sjedila na čelu FTV-a  u vrijeme najžešće medijske harange po svemu što ne razmišlja crveno kao Bakirov obraz posle Zlatkovog tapšanja.

To je dakle realno lice nacionalne dalekovidnice.

A što je s privatnim tiskovinama?

Smeće Ninoslava Pavića i Miroslava Kutle, zvano Jutarnji, koje je pak u većinskom austrijskom vlasništvu objavilo je ujutro prije same presude Gotovini sljedeći tekst Snježane Pavić. Nemojte misliti da će Snježana nakon ovog ošišati kosu, promijeniti identitet i odseliti iz zemlje, ili pak iz respekta prema sebi samoj prestati se baviti piskaranjem. Novinari Jutarnjeg naprosto nemaju obraza. Ako ga nema jedna moralna nakaza poput Butkovića, koji i nakon afere lažnog interviewa sa Sanaderom i stotina ispisanih gluposti o Oluji i Gotovini može mrtav hladan napisati panagerik po istim tim temama  koje je samo par mjeseci prije pljuvao, što reći koju posluku porati osim – Jadna Perecijo. U čijim si rukama.

 

Tekst Snježane Pavić objavljen ujutro prije presude Gotovini koji je naknadno maknut:

Nije Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu

 

Kada danas ujutro šef Haaškog suda Theodor Meron bude čitao pravomoćnu presudu Anti Gotovini Mladenu Markaču , s treskom će se zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti. Kako god Žalbeno vijeće Haaškog suda odreže kaznu dvojici generala, smanji je ili potvrdi, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Jasno je da Haaški sud sudi pojedincima, a ne državama baš u namjeri da se krivnja individualizira, a ne da je generacijama poslije kao teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač, obojica danas 57-godišnjaci, pojedinci sa svojim osobnim životima.

Jedan je kao dječak pobjegao preko granice i mijenjao kontinente živeći život pun pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko gradio karijeru u policiji bivše države. Krenuli su u život u različitim pravcima, da bi ih spojio rat devedesetih i Carla del Ponte. Danas se u Haagu izriče pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no simbolički je haaški proces za Oluju bio proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih.

Protjerivanje Srba

Činjenica je da je haaška optužnica za Oluju iskonstruirana za politički i vojni vrh države, a ne za šefa specijalne policije, naftaša i generala s biografijom legionara. Tako je zločin u Gruborima (počinili su ga specijalci, a njihov nadređeni nije osigurao da počinitelji budu kažnjeni, što bi, recimo, bio ključan krimen da se htjelo suditi za njihova nedjela u Oluji) ovdje tek jedan element široko postavljene optužnice.

Po Haagu, nije Markač kriv za ubojstva kao što je Blaškić odgovarao za ubojstvo u Ahmićima, nego prije svega zato što je poslužio Tuđmanu, Gojku Šušku iZvonimiru Červenku, prvoj trojici iz optužnice, u provedbi cilja o protjerivanju Srba iz Hrvatske.

Remetilački faktor

Optužnica protiv Gotovine ili Markača nije poput one kakvu je Haaško tužiteljstvo pisalo protiv, recimo, generala Sefera Halilovića, optuženog pa oslobođenog optužbe za pokolj u Grabovici u Hercegovini. Ključni zločin za koji odgovaraju Gotovina i Markač nisu ubojstva više od 150 staraca preostalih nakon Oluje, ni pljačka i palež stotina sela, nego protjerivanje većine srpskog stanovništva s područja oslobođenog u Oluji.

Tuđman je smislio cilj koji nikada nije tajio: Hrvatska bi bila stabilnija s manje Srba, često je to ponavljao i u javnim prigodama. Te Tuđmanove izjave uzeli su haaški tužitelji, dodali im Brijunski transkript i napisali optužnicu. Na Brijunima je dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio vojni vrh i ondje su smislili kako provesti taj plan protjerivanja Srba, smatra Tužiteljstvo, a potvrdilo je prvostupanjsko vijeće Haaškog suda.

Taj plan o protjerivanju “remetilačkog faktora”, kako je Tuđman zvao Srbe, proveli su artiljerijskim napadom prva dva dana Oluje: napali su Knin i druge gradove granatirajući ih tako nasumično da su među stanovništvom izazvali paniku, pa su ljudi u strahu pobjegli i zauvijek napustili svoje domove.

Ono što je uslijedilo poslije, ubojstva, pljačke i palež, to nije bilo unaprijed smišljeno, ali se moglo očekivati, piše Haag, a cilj svega bio je spriječiti povratak Srba, što je osigurano kasnijim diskriminacijskim mjerama hrvatske Vlade, koja je dvjema uredbama oduzela imovinu odbjeglim Srbima planirajući njihove kuće pokloniti koloniziranim bosanskim Hrvatima.

Na Brijunima su uz Franju Tuđmana bili ministar obrane Gojko Šušak, general zboraAnton Tus, generali Pavao MiljavacMiljenko CrnjacLuka DžankoŽeljko GlasnovićMarijan MarekovićPetar StipetićJosip LucićImra Agotić, admirali Ante Budimir i Davor Domazet i brigadir Mirko Norac. Gotovina i Markač također. Zašto su samo oni optuženi?

Konačna kazna

Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je otišla: za što će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.

Haaška presuda će najglasnije odjeknuti u javnosti, ali najveći posao u zatvaranju ratnog poglavlja hrvatske povijesti obavljaju domaći sudovi: Glavaš služi kaznu za zločine u Osijeku, Merčep tek čeka na presudu za zločine iz 1991. Oni prvi, poput Norca, već izlaze iz zatvora. Lora, Sisak, Kerestinec – diljem Hrvatske, manje ili više uspješno, lokalni sudovi čiste zajedničku prošlost od zločina i nepravde.

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare