Tijekom ljenčarenja na jednoj od hrvatskih plaža uspio sam poslušati jedan razgovor dvoje hrvatskih turista srednje dobi. Muškarac, čini mi se, živi u Njemačkoj, a njegova sugovornica negdje u kontinentalnoj Hrvatskoj. Moram priznati da sam bio nepristojan i slušao njihov razgovor do kraja. Bio je pun gorčine i beznađa, ali što je najgore, po mom ukusu se predaleko tražio krivac za postojeće stanje. Padaju avioni, djeca u Gazi ginu, cijeli svijet je poludio, naši političari samo kradu, ne znam kako ćemo se izvući iz ove situacije, Europska unija nas kažnjava, svi su političari isti i Bog je nemilosrdan. Samo su neke od upotrijebljenih rečenica u spomenutom razgovoru. Bez ikakve dublje analize oni uspijevaju doći do zaključaka, koje uglavnom formuliraju čitajući večernjake, jutarnjake i gledajući HTV-ove emisije.
_____________piše: Ivan Pepić / poskok.info
Uvjeren sam da je ovaj razgovor dovoljan uzorak kako bi se zaključilo da upravo tako većina hrvatskih građana traži krivca koji im krade sreću. Vjerojatno neću pogriješiti ako kažem da za hrvatsku tragediju nisu krivi ni rušitelji aviona, ni Izraelci, ni svjetska ludost, ni naši političari koji samo kradu, ni Europska unija, ni Božje milosrđe. Hrvatski politički sustav najviše ovisi o izvršnoj vlasti, to i ptice na grani znaju, a turistima na Jadranu bi takav podatak pomogao u potražnji „krivaca“. Ipak, lukava je ta naša vlast. Uspješno preusmjerava svaki pokušaj optužbe na njen račun, pa su za sadašnje stanje krivi svi – Rusi, Izraelci, Europska unija, aktivisti, lopovi, pa za neke i Bog. Obični građani vjerojatno zaboravljaju kako je izgledala naslovna stranica Globusa iz studenog 2013. godine. Ona je najavila intervju s ministrom regionalnog razvoja i fondova Europske unije Brankom Grčićem. Osobno nisam ljubitelj „fondova“, „pomoći“, „dijeljenja sredstava“ i sličnih pojmova, jer smatram kako to nije dugoročno rješenje za Europu. Međutim, očito je i onima koji razmišljaju poput mene da Grčiću posao koji obnaša ne ide baš najbolje. Naslov tog (autoriziranog!) intervjua „Zašto nisam uspio“ potvrđuje ono što mnogi analitičari dobro vide: ministar Grčić je šminker koji nije spreman za ozbiljniji rad, a njegove riječi u istom intervjuu „dok sam bio profesor na faksu, ovaj posao u Vladi doživljavao sam drukčije. Mislio sam da su poznavanje ekonomske teorije i sistematičnost u radu dovoljni za vođenje ministarstva ili za koordiniranje nekoliko njih. Sad ispada da nisu. Život i turbulentan sustav ovdje vas samelju. Svaki dan vas tare” to i potvrđuju. Naravno, šminker Grčić postao je čitatelju Globusa jako simpatičan, prihvaćen u državi pobrkanih vrijednosti, gdje se rad ne cijeni i ne doživljava kao pokretač društva. Hrvatska, čini mi se, postaje država koja se sve više približava balkanskom mentalitetu viceva, umjesto da ozbiljnim radom teži zapadnim i srednjoeuropskim postkomunističkim vrijednostima. “Zar je već prošlo godinu dana?”, tako Grčić reagira na konstataciju novinara kako je više od godinu dana bio potpredsjednik Vlade za gospodarstvo. Takva Grčićeva reakcija značila je ujedno „doista, ništa dosad nisam napravio“. Slično je, mlitavo, bez ikakvog srama, pa čak i bljutavo reagirao samo nekoliko mjeseci nakon tog intervjua na pitanje zašto još nema novaca iz europskih fondova. Naš najvažniji čovjek za ekonomska pitanja ministar Grčić hladnokrvno je izjavio kako nije kriv on, nego komplicirani softver.
Cinizam kninskog wannabe manekena i nekadašnjeg dekana Ekonomskog fakulteta u Splitu ne prestaje. Grčić je na konferenciji za novinstvo krajem srpnja zajedno s Milanovićevim prijateljem Hajdašom Dončićem izjavio kako će javnost bombardirati pripremljenim projektima. Ako se uzme u obzir kako je ta konferencija organizirana kako bi ministar pomorstva, prometa i infrastrukture objasnio zašto Pelješki most nije uvršten u projekte koji će biti izgrađeni uz financijsku potporu iz fondova Europske unije, onda je moguće razumjeti taj Grčićev cinizam. Europska komisija prezentirala je podatke u kojima se vidi kako se Hrvatska nalazi na posljednjem mjestu u korištenju europskih sredstava u razdoblju 2007.-2013. Dok su druge države iskoristile i preko 50% sredstava (neke čak i do 80%), Hrvatska je do 1. siječnja 2014. godine iskoristila tek 21% dodijeljenih sredstava, a u 2014. godini jasno se vidi da nema nikakvih pozitivnih pomaka. Nameću se pitanja poput je li Grčić obični lažov? Kako je moguće da čovjek koji omogućuje jednom političkom tjedniku da naziva intervju „Zašto nisam uspio“ i dalje obnaša dužnost ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije? To je moguće isključivo u zemlji čudesa, na brdovitom Balkanu o kojem pričaju Grčić & Co. ispijajući kavice po Rivi, ali i u vladi Zorana Milanovića. Žalosno je da taj ministar, bivši dekan Ekonomskog fakulteta, izjavljuje kako je apsolutno svejedno hoće li se 150 milijuna eura u Hrvatskoj preliti u 2013. ili u 2014. godini. Naravno, Grčiću je svejedno, no je li i hrvatskim građanima svejedno? Pretpostavljam da nije. Samo nekoliko tjedana nakon još jedne Grčićeve laži tadašnji ministar financija Slavko Linić zadužuje hrvatske građane za dodatnih 200 milijuna eura i, naravno, za još dodatnih 9 milijuna eura kamata. Upravo nepripremljenost ministra Grčića košta hrvatske građane milijune i milijune eura. Dok tehnologija napreduje, države prijavljuju kvalitetne projekte, a europsko se gospodarstvo mijenja, ministar knindža Branko Grčić, kako piše Večernji list, u kolovozu se nalazi „na relaciji kava-plaža“.
Sumnjam da tu relaciju održava samo tijekom ljeta.
wpDiscuz