Priča se stari vic o Bosancima u Americi ali iako smiješan, kao i svaki o Muji i Sulji, ili Hasi i Husi, nešto se tome ne smijemo. Ne zato što Islamska Zajednica tvrdi kako su ovi vicevi o nama izmišljeni da ukaljaju imena Proroka i ‘našu vjeru’ (tako, recimo bijele ahmedije tvrde da kad Srbi i Hrvati u vicu pominju Fatu, oni se sprdaju i vrijeđaju ženu Poslanika Muhameda ‘hazreti’ Fatimu, jednu od nekoliko njegovih ženki), ne zato što se inače vicevima ismijavaju Bošnjaci, već naprosto što ovaj stari vic pogađa našu sujetu i našu muku.

Đ. Alibegić  l cross-atlantic.com

Elem, kaže vic, razgovaraju Bosanci sa Amerikancima na pauzi od posla i govore kako smo nekad živjeli skupa u jednoj državi, pa kako su u toj državi svki od njenih naroda bili poznati po svojim osobenostima o čemu se govori u vicevima..
Slovenci su ‘mudri’, sebični, Srbi vole da kradu, Hrvati … prepričava Bosanac vic a Amerikanac mu upada u riječ.
‘Ah, znam, vi ste Bosanci, vi ste oni što su lijeni?’
 ‘No, no, kaže Bosanac, mi smo oni što što su glupi. Crnogorci su lijeni.’

E, sad, ko bi se smijao na ovako vickaste viceve, recite vi meni? Međutim, da li smo mi baš ‘oni što su glupi’ ili smo glupi u vicevima u kojima uvijek onako ‘glupi’ ali ‘pobjeđujemo’ ostale narode i narodnosti, nauka nije objasnila.

Ali, da smo vickasti, u to nema sumnje i ne trebaju doktorske knjige da se to dokaže.

Onomad, kad je Franjo Tuđman u jeku svoje najveće snage od jednog iranskog diplomate dobio na poklon stari ćup, ukrašen kockicama kao hrvatska zastava, uzviknuo je da ‘Hrvati potiču iz Perzije’, ali nisu Hrvati odmah požurili na referendum ili kakav drugi sličan skup pa mijenjali svoju nacionalnost u Iransku. Šare-kockice kao one na hrvatskoj zastavi su dobro došle da ‘pokažu’ istorijsku jačinu ‘hrvatskog podrijetla’ koje doseže malo dalje od ‘predziđa kršćanstva’, na potoku uz bh-hrvatsku granicu. Čak do Persije, do Irana, ‘moliću lijepo’.

Dok, Bosanci, kao u onom vicu ‘gdje smo mi oni što su glupi’, u jeku najžešćih granata i ratnog pokliča, u podrumu hotela Holiday Inn u Sarajevu, naprasno odbaciše svoju nacionalnost i državnost i promijeniše ime. Od muslimana Bosanaca postadoše Bošnjaci.

Riječ je o Prvom Bošnjakom Saboru koji je održan 27/28 septembra 1993. godine kada su ‘donešene važne odluke’, a jedna od njih je da se od tada svi zovemo Bošnjaci, ne muslimani, ne Bosanci. Ovom skupu je prisustvovalo između 300 do 400 sabornika i zastupnika koji su na skup došli pod pratnjom stranačkih šljemova i gusjeničara, dok su nacionalnost ‘zakovali’ Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH 1995. godine.

Iako će jedan od glavnih zagovarača ove ‘nacionalno osviještene politike’ Alija Isaković u uvodnom izlaganju naznačiti da se “u nekim normalnijim okolnostima prirodno ovakve odluke donese svenarodnim referendumom’, kad nema ‘normalnih okolnosti’, može i ovako-preko ‘naših osnovnih institucija kao što su Merhamet, Preporod, Islamska zajednica …’
Jašta radi, fino je ovaj intelektualac priznao kako se u pravim državama mijenja nacija i nacionalnost ali namjerno zakazan skup u ‘nenormalnim okolnostima’ zbrisao je tu i propise i zakonitosti i tada smo ‘zaspali kao muslimani a probudili se kao Bošnjaci’.

I kraj priče.

Džaba se narod buni da neće bošnjačku nacionalnost, gdje nema nikakve logike ni potrebe da imaš državu Bosnu za koju ‘gineš’ a da se nesmiješ zvati Bosancem već Bošnjakom, dok nikako ne dozvoljavaš da ti se jezik zove bošnjački već bosanski.

Jer je tako 400-tinjak ljudi odlučilo aklamacijom, dizanjem ruke, i promijenilo sudbinu i imena svih ostalih, njih preko 3 miliona koji se od tada moraju zvati Bošnjacima, konstitutivnim narodima ili im nema ni spasa ni života. Vickast narod, nema šta, a samo zato jer je tako htjela Islamska Zajednica i njeni pomoćni organi, jer je tako prateći ‘braću’ Turke poželio Alija Izetbegović, da bi imao, kad već ima ‘nezavisnu državu’, i svoju posebnu drugačiju naciju.

I taman kad smo se silom prilika počeli navikavati na Bošnjake, jer drugačije ti ne daju ni priliku ni izjašnjenje, pojavi se ‘tuđmanovska’ teorija izvjesnog Palestinca rođenog u Kuvajtu, sa američkm pasošem. Koji je inače nekakav ‘direktor’ nekakve ‘Islamske akademije’ (ma džamije brate, ali tako je modernije to nazvati) u gradu San Antonio, država Texas. Koji nam pojašnjava da smo mi zapravo – ne Bošnjaci već BUŠNJACI, ili BUSNACI.

Kaže ovaj ‘odlični poznavalac Bliskog Istoka’ prema pisanju turskog bh medija ‘Stav’ kako su se nekad davno ‘autohtoni muslimani iz Evrope’ selili na Bliski Istok i da i danas tamo u Palestini ima prezimena koja se izgovaraju kao ‘Bušnjak’ ili ‘Busnak’ i da su to ‘potomci Bošnjaka’.

Vidi sad, Bošnjaci su dakle postojali i onda, prije Bošnjačkog Sabora u Sarajevu, kao što su Hrvatri živjeli na prostorima Irana, vjerovatno. I ‘bili su bijele puti i plavooki’ , kao ‘Švabe’ sunce ti genetsko užareno, pa nena tako tepa svome unučetu dok ga drži na koljenu : ‘moj mali Bušnjak”.

Naravno da smo mi vickast narod i da nismo ‘oni što kradu’ ili ‘oni što su lijeni’, čim nam ovaj ‘odlični poznavalac naših prilika koji još nije imao tu čast da dođe u Bosnu’ ovako fino opisuje naše korjene i naše pretke.

Umalo postadosmo Bušmani, blizu je dan kad se i to može desiti, mada sumnjam da su i plemenski Bušmani ovako vickasti kao i mi, pa da sve prihvatamo.

Dok slušamo ovih dana kako se svađaju i nadmeću dva ‘najveća izborna Bošnjaka’ Fahro i Bakir uz ove dolazeće izbore, ova teorija o našem porijeklu će doći ‘kao kec na desetku’. Razbiće tu njihovu dilemu ‘ko si ti’ ko sam ja’, dok mi obična raja koju ne pitaju nizašta, treba već polako da se pripremamo za drugačiji naziv sopstvene nacionalnosti.

No, ni tu nije kraj naše izgubljenosti i nedorečenosti i našeg prelijepog vica.

Poznati i veoma priznati istoričar i profesor Salih Selimović je opet nedavno uzburkao javnost svojim već od ranije izrečenim stavovima da smo mi Bosanci zapravo Srbi, muslimanske vjeroispovijesti.

U Bosni je dočekan kao što i priliči : izdajnik, potplaćen, u funkciji srpske pravoslavne propagande.

Profesor Salihović inače rodom iz Sjenice, u Sandžaku, se pretjerano ne uzbuđuje već nudi obilje istorijskih činjenica, običaja i dokumenata iz kojih proizilazi da je bošnjaštvo zapravo nametnuto i promovisano od strane osmanske i austrougarske vladavine i  daje ovaj najnoviji ‘preobražaj’ muslimana u Bošnjake u stvari treći pokušaj da se Muslimani opredjele za Bošnjake. Iako, tvrdi profesor, za takvo nešto nema nikakvih ni istorijskih ni dokumentovanih uslova ni razloga.

Dapače, Selimović tvrdi da izraz ‘Bošnjak’ na turskom doslovce znači ‘praznoglav, tup, tvrdoglav’ i da su se Turci dajući nam takve nazive zapravo ismijavali praveći nas različitima i drugačijima.

Ima tu dosta naučiti od ovog profesora, ali meni se dopalo njegovo pojašnjenje koje govori o ‘našim’ sličnostima a ne razlikama.

Jer, ako zanemarimo vjeru, Turke i politiku, ‘mi’ na ovim prostorima smo baš slični jedni drugima. Ne samo po prezimenima i imenima, već da kažem po ‘naški’ – po karakteru.

Po našim nekadašnjim praznicima, po stilu oblačenja. Po navikama. Po mnogo čemu. A u toj sličnosti, najbliže smo Srbima, bliže nego Hrvatima.

Ne bih da nabrajam, da ne ispadne kao u vicu, svako od nas starije generacije to zna i neka tu sličnost potraži ako hoće. Bolje i to nego razlike.

Nego, mene muči šta ćemo sad, hoćemo li se nastaviti zvati Bošnjacima ili će mo postati ‘plavooki’ i genetski nebeski ‘Bušnjaci’?

Kad može nana u Palestini ninati unuče i tepati mu ‘moj mali Busnak’ zašto to ne bi mogla i nane u Cazinu ili u Kaknju, recimo?

Osim toga, ima tu još nečega oko ove Palestine, nije samo u pitanju naše porijeko i babina ljubav prema unučetu.

Pogledajmo samo slike iz BiH kada su u pitanju prava Palestinaca i uopšte sa Bliskog Istoka braće nam. Više se borimo za njih nego za penzije i radničku klasu a kako vrijem odmiče, čini mi se da će teorija profesora Selimovića ‘kako su nama bliži Srbi od Turaka i Arapa’ pasti u vodu.

Naime, Sarajevo i čitava Bosna prepuni su ‘Bušnjaka’ a evo ih danima i mjesecima nadiru sa svih strana, najviše u Krajinu, nazivaju ih migrantima.

Nekada je glasilo SDA ‘Ljiljan’ u svojim kolumnama lansiralo uspavanku ‘ljulja nana svoga pehlivana, pola vlaha pola muslimana’ kako bi izvrglo ruglu mješovite brakove između muslimana i drugih nacija i kako bi takvu ideju zatrlo u korjenu te zauvijek zgadilo zajednički višenacionalni život u porodici.

U tome su itekako uspjeli iako smo svi mislili da je to samo trenutna naša vickasta istorija.

Međutim, evo, nana se opet javila sa ‘ljuljanjem’.

Umjesto ‘pehlivana’, simbola djeteta iz mješovitih brakova (SDA je to posprdno zvala mješanim, kao mješano meso), sada nam se nudi mali ‘Busnak’.

Pa vi meni recite onda ko smo mi u onom našem dobrom starom vicu?

Da li smo oni što su lijeni ili oni što vole da kradu?

photo : Sarajevo 2012, protesti za Gazu i Palestinu, arhiv, ilustracija