U uvodu knjige „Rat i djetinjstvo u doba dva svjetska rata” (Cambridge University Press, 2019), njeni priređivači će napisati:
”Ratovi prestaju, a djeca rastu. Ipak, životi svih koji prožive oružani sukob – bilo da su svjedočili svim opasnostima i strahotama rata ili ga promatrali sa sigurne udaljenosti – zauvijek su promijenjeni. Politika i kultura jedne zemlje neizbježno su oblikovane načinima na koje njezina djeca reagiraju na rat i njegove posljedice. Sram i bijes mogli su njemačku mladost Prvog svjetskog rata pretvoriti u naciste 1940-ih, dok je trijumfalistički narativ koji se u Sjedinjenim Državama razvio ubrzo nakon 1945. doprinio nastanku kreatora i glavnih sudionika Hladnoga rata od „najslavnije generacije“ (the Greatest Generation) onih koji su bili rođeni u prvim desetljećima 20. stoljeća.”
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević
Ovakva povijesna iskustva nam pružaju uznemirujući odgovor na pitanje što mogu djeca jednog rata ponijeti sa sobom u razdoblje mira, a da to nije njihova velika spremnost za sljedeći rat. Glavne pouke koje će steći oni najmlađi koji su preživjeli rat, djeca i omladina (dakle, oni koji će nekoliko desetljeća nakon rata oblikovati društveni i politički ambijent, a neki među njima postati i najutjecajniji političari i narodne vođe) zasigurno će biti da se društvo i u miru mora mobilizirati i nipošto i nikad više nespremno dočekati novi rat. A spremnost društva da ponovo ne iskusi strašnu sudbinu kolektivnog stradalništva će se ponajprije ogledati u odgoju mladih, ne samo u njegovanju pamćenja tekovina prethodne „oslobodilačke borbe“ nego i u razvijanju borbene gotovosti.
Borbena gotovost
To može rezultirati s različitim mjerama koje poduzima država: obično s obveznom vojnom obukom punoljetne mladosti i sa školskim udžbenicima koji već kod najmlađeg uzrasta razvijaju svijest o velikim žrtvama kojima imaju zahvaliti svoje postojanje i slobodu, kao i o važnosti čuvanja zajedništva i budnosti prema neprijateljima. No, te mjere također mogu poprimiti oblike snažne militarizacije društva, njegove mirnodopske kvazi-vojne mobilizacije: što će reći da će svi segmenti društva uporno njegovati neku vrstu borbene gotovosti. Takva društva su u trajnom „izvanrednom stanju“ budući da su neprekidnoj ugrozi od nekog moćnog, zamišljenog ili stvarnog, smrtnog neprijatelja. Za autoritarne režime je to i najpoželjniji oblik društvenog stanja jer se tako postiže najviši stupanj socijalne kohezije, sveopćeg discipliniranja i ideološke homogenizacije, a svaki politički oponent, neistomišljenik i sl. postaje neprijatelj s kojim se nemilosrdno i svim sredstvima treba obračunati.
U uvodu gore spomenute knjige koja se bavi i militarizacijom djece i omladine, čitamo i sljedeće:
”Škole, pokreti za odgoj djece i organizacije mladih osmišljeni u mirnodopskim uvjetima da uvedu red i disciplinu među djecu – da usade ispravne vrijednosti, odanost i ponašanje – pokazali su se lako prilagodljivima zadatku mobiliziranja mladih ljudi nakon što su nacionalne države i imperiji počeli organizirati svoje materijalne i ljudske resurse kako bi se natjecali sa svojim neprijateljima oko teritorija, resursa, ideologije i utjecaja.”
Nacistički pokret je, bez sumnje, postavio nedostižnu mjeru u državnom projektu militarizacije djece, a takvu su praksu razvijali ne samo neki drugi diktatorski režimi nego, što je manje poznato, i razvijene demokracije u doba dva svjetska rata. U novije vrijeme su objavljeni radovi koji pokazuju kako je „ratna mobilizacija mladih liberalnih država nalikovala fašističkim omladinskim organizacijama“.
Mobilizacija kroz tri stupnja
Mogla bi se postaviti hipoteza da što je netko poslijeratno društvo militantnije, to poseže za sve mlađim uzrastom. Ovo posezanje u smislu (vojne ili kvazi-vojne) mobilizacije, regrutiranja i uniformiranja bi se moglo mjeriti kroz tri stupnja: najniži bi bio punoljetna omladina, srednji, djeca školskog uzrasta, a najviši, predškolski uzrast. S ovim potonjim stupnjem bi militarizacija društva očito bila totalna.
U poslijeratnoj militarizaciji djece Sovjetski savez je zasigurno važno poglavlje. Već je od 1921. godine napravljena važna povijesna prekretnica u napredovanju k mlađoj dobi: od Komsomola (Komunističke omladinske organizacije) ka stvaranju pionirske organizacije (dječjeg komunističkog pokreta). Titov raskid sa Staljinom nipošto nije bio i raskid s idejom N.K. Krupskaye, s državno-partijskom praksom militarizacije djece. Ulazak u prvi razred osnove škole istodobno je bio ulazak među „male vojnike“ koji su imali i svoje (partizanske) uniforme i svoje prisege i svoje marševe i rituale. Do zadnjeg dana Jugoslavije su pioniri čuvali tekovine partizanske oslobodilačke borbe. Kakve je to odgojne posljedice na „generacije koje su stasale nakon rata“, a pogotovu na one nekadašnje pionire koji nisu nespremno dočekali rat 90-tih, to se tek nadamo da ćemo jednog dana saznati.
“Borbeno zajedništvo” u nacističkoj Njemačkoj
Najvažniji preduvjet za takvu zadaću (analize posljedica militarizacije djece) jeste položiti račun o militarističkom karakteru čitavog prijeratnog socijalističkog društva, o njegovom obliku trajne mobilizacije svih građana, neprekidnog „izvanrednog stanja“ koje je ovisilo o odlukama vođe, a ne o poštivanju ustava, i u kojem još nije bilo došlo, a niti je moglo doći, do rastakanja društvenog tkiva u „otuđeno građansko društvo“. Svi oni koji danas misle da treba obnoviti prijašnje zajedništvo kao jedino istinsko rješenje gorućih političkih nesuglasica i dubokih „etničkih dioba“ najprije nas moraju uvjeriti u golemu razliku ovog zajedništva prema onom koje je u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata slavljeno pod terminom „borbeno zajedništvo“ (Kampfgemeinschaft). Spomenimo tek tri temeljne karakteristike tog tipa zajedništva: demonizacija političkog neprijatelja, sakrosanktni karakter borbenih tekovina ovog zajedništva i neumitna militarizacija djece. Ustvari, prve dvije karakteristike su kao jedna: politički neprijatelj je tu svaki onaj koji svojim aktom, makar to bila i najbezazlenija opaska ili vic, čini svetogrđe (dovodi u pitanje tekovine plaćene velikim žrtvama) i zato zaslužuje najgoru kaznu. U takvim društvenim ili državnim zajednicama nema prostora za naivnog, dobrohotnog ili bezazlenog političkog oponenta. Drugim riječima, nema uopće mjesta za političke protivnike. Jer u njima također nema ničeg bezazleno i naivno dječjeg. Jer su u njima djeca već u vojnim odorama, postrojena i spremna za borbu.
Borbena gotovost djece i omladine u socijalističkoj Jugoslaviji
Borbena gotovost djece i omladine u socijalističkoj Jugoslaviji je imala vrlo konkretne forme i sadržaje. Već najmlađi pioniri su prolazili kroz vojnički dril: strogo podvrgavanje autoritetima škole i Partije, bespogovorno izvršavanje njihovih zapovijesti, sudjelovanje u periodičnim ritualima postrojavanja i raportiranja, itd. Tko bi mogao bolje od Titovih pionira i omladinaca potvrditi vjerodostojnost čuvene Foucaultove hipoteze o školi, zatvoru, vojarni i klinici kao uzoritim institucijama discipliniranja? Borbena gotovost starije školske omladine je podrazumijevala i baratanje oružjem, bojevo gađanje i sudjelovanje u terenskim vojnim vježbama. Danas se uglavnom previđa analizirati koliko je koncepcija općenarodne obrane i zaštite te borbena gotovost djece i omladine (snažno poduprtom estradnim epopejama o mladih partizanskim junacima) oblikovala ratnu zbilju 90-tih, pogotovu njenu karakterističnu formu ratovanja: zlokobne (samo prividno neregularne) paravojne formacije.
Borbena gotovost u formi vršnjačkog nasilja
U ovom poslijeratnom dobu je borbena gotovost djece i omladine u školama zadobila evidentnu formu „vršnjačkog nasilja“. No to zasigurno nije fenomen najnovijeg doba, nego je samo izašao u javnost i izazvao njenu sablazan zahvaljujući famoznim mobitelima. Dakako, tu ima i moment moralističkog licemjerja, jer su se zahvaljujući novim „tehničkim sredstvima reprodukcije“ (W. Benjamin) iz kruga nasilja oprezno povukli učitelji i nastavnici. Dobro pamtim da je moj razrednik u osnovnoj školi redovito iz klupa usred sata izvlačio dječaka koji je bolovao od epilepsije da bi ga tukao na hodniku. I to je tada bilo „normalno“ i „neprimijećeno“, ne samo za nas „poslušnu djecu“ nego i za njegove kolege koji su često mogli čuti bolne jauke nesretnog učenika. Ne samo učitelji i nastavnici nego su se iz „vršnjačkog nasilja“ povukli i najveći autoriteti države i naroda, jer njihove slike, koliko znam, ne vise više u školskim učionicama. A u elitnoj sarajevskoj Drugoj gimnaziji, koju sam pohađao 70-tih, netko je od učenika na velikom odmoru, u jeku međusobnog obračuna prljavom spužvom, pogodio Tita koji je visio na zidu. Bio je to najveći skandal moga srednjoškolskog obrazovanja: mučnim isljeđivanjima i ispitivanjima tko je to učinio nije bilo kraja…
Ugo Vlaisavljević l hms