Zagrebački izdavač Despot Infinitus, u biblioteci Hrvatska povijest 2012. godine objavljuje interesantnu knjigu Neve Mihalić: Borba Hrvata protiv Trećega Reicha ili Hrvatski protuosovinski otpor i dinamika vojno-političkih strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu. Riječ je o obimnom povijesnom istraživanju u prostoru koji je pet desetljeća brižljivo ideološki nadziran od KPJ/SKJ.
Bez sumnje, istraživanje je znanstveno utemeljeno i primjereno suvremenoj metodologiji povijesnih istraživanja provedeno i realizirano pisanjem dobro koncipirane i organizirane knjige koja je printana na položenom formatu B-4 u obimu od 253 stranice /malim fontom/. U uobičajenom formatu knjige u nas – A-5, bila bi to knjiga od cca. 650 strana s mnoštvom autentičnih fotografija iz vremena Drugog svjetskog rata.
* * *
Neva Mihalić je znanstvenica. Diplomirala je molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Radeći na institutu Ruđer Bošković diplomirala je povijest i filozofiju znanosti. Doktorant je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na polju filozofije uma. Uz potporu bavarske vlade u Njemačkoj istraživala je kulturnu povijest. Uz stipendiju francuske vlade u Francuskoj – Parizu i Rouenu – istražuje eksperimentalnu fenomenologiju i primjenjenu epistemologiju. Objavila analitičke, znanstvene, stručne i publicističke radove na područjima povijesti i filozofije znanosti, kulturne i političke povijesti.
* * *
U Predgovoru ovoj knjizi izdavač Zvonimir Despot će reći kako je o Drugom svjetskom ratu i Hrvatima u njemu do sada napisano mnogo knjiga, objavljeno puno dokumenata i sjećanja… Ali i danas smo, više od 20 godina od pada komunizma i raspada jugoslavenske federacije i dalje smo u gledanju na Drugi svjetski rat i učešće Hrvata i Hrvatske u njemu, opterećeni pogledom kojem nas je učila jugoslavenska historiografija pod strogom paskom KPJ/SKJ… Svaka pogreška se prešutkuje i relativizira…
U odnosu na istaknutu činjenicu knjiga Neve Mihalić pravo je i jedinstveno osvježenje za hrvatsku historiografiju, ali i za hrvatsko društvo u cjelini. Knjiga Neve Mihalić donosi sasvim novi pogled na ono što se tokom Drugog svjetskog rata događalo među Hrvatima. Jer taj pogled nije ideološki opterećen. … Knjiga kolegice Mihalić, zapravo je nova paradigma Drugoga svjetskog rata među Hrvatima, pogled na rat i događanja u njemu kakav se očekuje od nekoga nepristrasnog iz današnje perspektive. Zato nas natjeruje na razmišljanje i preispitivanje.
Šta mi zapravo znamo o onome što se tada događalo? Budimo iskreni, većina ne zna skoro ništa, naročito ako izuzmemo pojedine načelne stvari i opće informacije. Ova će knjiga mnogima otvoriti obzorja. Bit će i onih koji neće biti zadovoljni, ali knjiga i nije pisana da svima ugodi. Zapravo, knjiga bi trebala postati nezaobilazan udžbenik za Drugi svjetski rat u nas. – završit će Despot.
Kako znamo samo neke načelne i opće stvari, ne možemo se ne suglasiti s krajem DespotovogPredgovora. Bilo je to primjereno načelu demokratskog centralizma, koji je bio osnovni metod rada KPJ/SKJ /Kao takav, mnogima, najčešće i svjetonazor!/, a podrazumijevao je obavezu svih članova stranke da neovisno o osobnom stavu – intenzivno rade na provođenju/ostvarivanju zauzetih stavova i donijetih mišljenja/zaključaka većine koja ih je donijela. U svemu i uvijek. Bespogovorno. U društvenopolitičkom životu i razvoju. U znanosti i kulturi…
* * *
Uvodom u knjigu, Neva Mihalić će sasvim razbistriti svoju namjeru i pitanje koje će istraživati i o kojem će pisati nastojeći iznijeti što više činjenica i razoga za svoj znanstveni poduhvat, koji podrazumijeva znanstvene metode i rezultate istraživanja radi obasjanja hrvatske nacije i njezine uloge u hrvatskom protuosovinskom otporu, a tako na najbolji način i realno sagledavanje svih sudionika Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj i njihovih pozicija u njemu.
Neva Mihalić vidi predmet svoga interesa kao povijesni fenomen hrvatskog nacionalnog protuosovinskog otpora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu. Uz partizanski pokret otpora sa komunističkim vođstvom kao organizirani oružani oblik suprotstavljanja okupaciji Hrvatske, u Hrvatskoj se spontano rađao i disao vojno neorganizirani, politički neartikulirani protuosovinski otpor koji je potjecao od hrvatskog stanovništva, vojnika i časnika hrvatske regularne vojske te određenih političkih i građanskih krugova, što iz politički nadziranog i ideološki opterećenog rakursa historiografski i društveno nije primjereno do sada uzeto u obzir. /Ustvari, na taj način, upravo je marginalizirano!/
Naime, uz političke i vojne namjere hrvatskih protuosovinskih djelovatelja – Komunističke partije Jugoslavije –Komunističke partije Hrvatske, Narodnooslobodilački pokret i Hrvatsku seljačku stranku – na rast protuosovinskog otpora utjecale su političke i vojne strategije saveznika prema Hrvatskoj.
Mihalićevu posebno interesira utjecaj zapadnih demokracija, s obzirom na uvjet da je utjecaj sovjetske Rusije bio posredovan i moderiran djelovanjem hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Nepostojanje čvrste organizacije između hrvatskih demokratskih političkih snaga i hrvatske regularne vojske fatalno je onemogućavalo istupanje Hrvatske seljačke stranke kao upravo takve snage koja bi odlučno artikulirala hrvatski suverenistički program i pozvala hrvatsku regularnu vojsku i hrvatski narod na podizanje nekomunističkog vojnog protuosovinskog otpora.
Pored toga, te su strategije bile zasnovane na ograničenom razumijevanju, odnosno neprincipijelnim, redukcionističkim, konformističkim ili ignorantskim politikama zapadnih Saveznika prema neslobodnim i u 20. stoljeću još politički neafirmiranim narodima jugoistočne i istočne Europe – reći će Neva Mihalić i eksplicte /a tako dati ključ za postavljanje pitanja i drugim narodima/.
Autorica ističe kako je tokom istraživanja i pisanja knjige bila posebno zainteresirana odnosom Sila Osovine i naročito odnosom Trećega Reicha prema osovinskoj hrvatskoj državi i hrvatskome ratištu koji se od početka do kraja Drugoga svjetskog rata zadržao u istim vidovima i oblicima. Naime, odnos NDH sa Italijom, u bilo kom pogledu ne može se nazvati savezničkim, prije se može nazvati otvoreno neprijateljskim. Karakterizirali su ga nedvosmislene teritorijalne pretenzije i okupacija dijela hrvatskog teritorija, talijansko onemogućavanje uspostave teritorijalnog, vojnog i upravnog suvereniteta Nezavisne Države Hrvatske, talijansko kršenje sporazuma, uzurpacija vlasti i reokupacija zona, protjerivanje hrvatske mornarice s Jadranskoga mora uz zabranu ustrojavanja mornarice i isticanja hrvatske zastave na brodovima, prisilna talijanizacija stanovništva, odstranjivanje i oštećivanje simbola hrvatske povjesne i kulturne baštine, smišljeni sarkazam njihove suradnje sa četnicima, političke provokacije i prosta diplomatska spletkarenja. Pored bijesa, gnušanja i prezira zbog talijanskih zločina nad nejakima, kićeno nacionalističko paradiranje Talijana, njihova bahatost i šovinizam i njihova nerealna slika o vlastitim vojnim sposobnostima izazivali su podsmijeh hrvatskog stanovništva i hrvatskih ratnika.
Neovisno o teorijskoj upućenosti, u pojedinim historiografskim radovima čini se kao da nije epistemički sazrila hrvatska politička i vojna historiografija… Uz interpretativne nedoraslosti, objavljeno ponegdje pati zbog disipativnosti i nekoherntnosti naracije, nedovoljno dobro riješene kronološke zbrke, zbog praćenja grupe sudionika bez uočavanja razlike među njima, zbog pojednostavljivanja, nejasnoća, nelogičnosti ili nepretencioznosti povijesne rekonstrukcije, parcijalnosti prikaza, površne generalizacije, trajnog ponavljanja interpretativnih klišeja, okvirnog naznačavanja europskog vojno-povijesnog konteksta, a izostanka dubinskog ulaženja u hrvatsku ratnu zbilju i njenu povijesno-političku i psiho-socijalnu dinamiku.
Osim što neki već objavljeni podaci nisu zapravo zapaženi, a relevantne informacije povezane, izostao je studiozan analitički pristup i nije izneseno mnogo toga što je događaje usmjeravalo i situaciju nesumnjivo određivalo, ali prilikom istraživanja nije historiografski i/ili narativno stavljeno u relaciju. To je dovelo do gubitka iz vida organskih povezanosti – nužnih u povijesnom i vojno-političkom promišljanju – između hrvatskih povijesnih prilika, ratnih događaja i namjera različitih sudionika na europskoj političko-vojnoj pozornici na kojoj je ratna Hrvatska tada mogla odrediti drugačiju prirodu svoje uloge, ratnu i poslijeratnu sudbinu. Otud i trajna prisutnost dojma misterioznosti, iracionalnosti, iznenadnosti i fatalizma kojeg su stvorili postupci sudionika zbivanja i razvoja događaja, ali doprinijela su mu i kasnija svjedočanstva koja su se na rečeno odnosila pokušavajući ga, bilo zbog subjektivnih potreba, bilo zbog želje za istinom, osvijetliti. Ipak, izvanredna zbivanja u pravilu ne ostavljaju za sobom previše dokaza i obilje povijesne građe jer se događaji začmu, riječi izgovore, a neverbalna komunikacija odvije, kao prvo i temeljno, među ljudima…
Tako Neva Mihalić određuje svoju ljudsku, istraživačku i znanstvenu stojnu tačku prema događajima i zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Ali i inače, kao odnos čovjeka i znanstvenika u kojem nastoji što cjelovitije razumijevati hrvatsku naciju u povijesnom vrtlogu vremena i visokovrijednih ideala borbe Hrvata protiv Sila Osovine.
Interesantno jest, kako i s koliko poteškoća se ne/može mijenjati ideološki oktroiran i nametnut povijesni okvir interpretacije zbivanja. Neva Mihalić će zapaziti taj preduvjet kao nešto što apriorno mora imati u vidu istražujući zamagljenu vremensku distancu i nejasan povijesni prostor iza nje. Sasvim je svjesna s kakvim se okorjelim simulacrumom postkomunističkog vremena dohvatila.
Naime, ratno djelovanje postrojbi hrvatskih oružanih snaga, hrvatskih partizanskih postrojbi pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske, ali i hrvatskih partizanskih postrojbi u sklopu drugih partizanskih zapovjedništava tek se trebaju početi ozbiljnije proučavati kao važan dio hrvatske vojne povijesti – kaže Neva Mihalić. Vrijedan napor izvlačenja činjenica koje se odnose na Narodnooslobodilčku vojsku Hrvatske kao i ocjenjivanja doprinosa i značenja hrvatske partizanske vojske oslobođenju vlastitog teritorija i ukupnoj pobjedi nad osovinskim snagama u Jugoslaviji materijaliziran je 2005. godine objavom knjige pukovnika dr sc Nikole Anića: Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske – koja je na Sveučilištu u Zagrebu odbranjena kao doktorska dizertacija 2002. godine. Za skicu izabranih vojnih operacija u ovom radu poslužili smo se upravo ovim djelom, zatim djelima jugoslavenske historiografije o završnim operacijama u Jugoslaviji, o ratnim djelovanjima Prve, Druge, Treće i Četvrte armije, Desetog zagrebačkog korpusa i drugih hrvatskih partizanskih postrojbi /dalmatinskih, slavonskih…/, kao i objavljenim arhivskim dokumentima Vrhovnog štaba NOVJ, Glavnog štaba NOV Hrvatske, partizanskih štabova, Ministarstva i Glavnog stožera oružanih snaga i hrvatskih zapovjedništava te njemačkih zapovjedništava koji se odnose na ratište u Hrvatskoj.
Knjiga Neve Mihalić predstavlja značajan doprinos hrvatskoj političkoj i vojnoj historiografiji Drugog svjetskog rata polazeći od razmatranja epistemologije povijesnih znanosti, pri čemu je korišten uvid u načela i koncepte povijesne epistemologije, filozofije uma, fenomenologije, filozofije prirodnih znanosti i naturalizirane epistemologije. Knjiga dokazuje organsku povezanost povijesnih, političkih, vojnih i psiho-socijalnih stanja stvari /odnosno prilika prema tradicionalnoj historiografiji/ specifičnih za Hrvatsku jer je njihova ukupnost uvjetovala jedinstvena politička i vojna zbivanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, samostalni, samoorganizirajući rast oružanog i civilnog otpora, kao i sazrijevanje planova protuosovinskog prevrata u Hrvatskoj uronjenoj u političko-vojne okolnosti Drugog svjetskog rata u Europi…
* * *
Nakon Predgovora i Uvoda, knjiga Neve Mihalić donosi znalački napisane tekstove kako slijedi pod naslovima:
Epistemička polazišta: organicističk-mentalistički pristup u razumijevanju povijesne i ratne zbilje; Hrvatska kao okupacijski problem i odlučujuće ratište za odbranu Trećeg Reicha u jugoistočnoj Europi; Hrvatska seljačka stranka: iluzija pasivne odbrane suvereniteta ili apsurdnost hrvatskog pacifizma; Dinamična strategija – statični ciljevi: puzajuće komunističko preuzimanje vlasti u Hrvatskoj; Nastajanje Narodnooslobodilačke vojske, mornarice i zrakoplovstva na hrvatskom ratištu: Partizanska vojska, Partizanska mornarica, Partizansko zrakoplovstvo; Vojni doprinos pripadnika hrvatskog domobranstva u ratu i djelovanje NOP-a na hrvatskom ratištu; Protuosovinski otpor hrvatskoga stanovništva u Drugom svjetskom ratu; Neka značajna vojna djelovanja na hrvatskom ratištu; Povezivanje slobodnih teritorija; Konačno oslobođenje Dalmacije; Mostarska operacija; Bitka na Vukovu klancu; Kninska operacija; Mostarska operacija; Spašavanje savezničkih zrakoplovaca na teritoriju Hrvatske; Saveznička strategija prema jugoslavenskim teritorijama; Ustrojavanje savezničkih snaga za djelovanje u jugoistočnoj Europi; Politički odnosi u vojnoj koaliciji između NOVJ/NKOJ i zapadnih saveznika; Problem savezničkog nerazumijevanja zbilje ili neprincipijelnost visokih principa; Pokušaji uspostavljanja hrvatskih protuosovinskih nekomunističkih oružanih snaga; Udar Komunističke partije Jugoslavije na suverenitet antifašističke Hrvatske; Prvo oslobođenje Splita; Zagreb, otvoreni grad – primamljiv vojni trofej za srpske zapovjednike dobijen bez borbe; Hrvatsko povijesno iskustvo; Izvori; Literatura; Bilješke; Biografski podaci o autorici.
* * *
Knjiga Hrvati u borbi protiv Trećeg Reicha prema pregledu izvora i literature koje donosi na kraju, naslanja se na /68/ izvora i /160/ knjiga, ili ukupno na više od /220/ bibliografskih jedinica. Izuzimajući pomenutu knjigu pukovnika dr Nikole Anića, riječ je uglavnom o literarnom obilju na isti način ideološki profilirane društvene slike. Riječ je o istom korijenu, istom stablu i krošnji.
Internetska stranica biblioteke Hrvatska povijest:
http://hrvatska-povijest-biblioteka.blogspot.com/
* * *
ZAKLJUČNO
U ovom nivou komuniciranja s knjigom dr Neve Mihalić Hrvati u borbi protiv Trećeg Reicha – hrvatski protuosovinski otpor i dinamika vojno-političkih strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu, stječemo snažan dojam o tome kako je riječ o zahtjevnom, visoko vrijednom i odgovornom povijesnom istraživanju i znalačkom pisanju autorice, a tako i značajnom doprinosu afirmiranja istine o antifašističkoj borbi Hrvata u svakom pogledu.
Riječ je o preoblikovanju /možda i naše/ recepcije u odnosu na hrvatsku državu i Hrvate u Drugom svjetskom ratu. U prevelikom broju primjera znamo kako su povijesno nedosljedno i simplificirano u odsustvu sličnih knjiga Hrvatska i Hrvati neprincipijelno i nepravedno promatrani i rado izjednačavani /naročito od svojih neprijatelja/ kao NDH, Ante Pavelić, ustaštvo, Jasenovac… a znamo kako antifašizam Hrvata tokom Drugog svjetskog rata nije mogao biti samo privilegija članstva KPJ, već progresivna misao velike većine Hrvata na koju se naslanjala i svjetska antifašistička kolacija u čijoj pobjedi Hrvati primjereno, odgovorno /možda istodobno i katarzično!/ sudjeluju u doista kompliciranim uvjetima.
* * *
Prosinca anno Domini 2013.