Šušnjari su stanovali u Titovoj ulici, odmah do Napretkove palače, u jednom od onih velikih stanova s visokim stropovima i starinskim prijeratnim namještajem. Naslon fotelje u njihovom dnevnom boravku bio je viši od našega bijednog sepetarevačkog plafona, a od naslona do stropa bilo je za još dvije takve fotelje. Stari Šušnjar, Zvonko se zvao, radio je kao činovnik na Željeznici, tako smo ga, valjda, i upoznali, drag i čestit čovjek, ali nije bio od velike priče, tako da bi se najprije za njega moglo reći da je dosadan. Ali Franjo i Olga imali su razumijevanja i za dosadne, ako su bili čestiti. Zato je teta Nada, žena njegova, bila od razgovora za još desetero mučaljivih Šušnjara.
Miljenko Jergović
Znala je lijepo pričati, toliko lijepo da se ponekad činilo da izmišlja i da to ne može biti kao što je u njezinoj priči. Ali nikad je nismo uhvatili u laži, tako da možda i nije lagala, nego je umjela da iz svijeta i života izdvoji baš takve priče koje će biti tako lijepe i cijele, i još tako čudnovate da čovjek pomisli kako takvih ima samo u fantaziji. I ne bi teta Nada sjela pa pričala, nego bi skoro neprimjetno u razgovor udjenula priču, koje bismo tek poslije bivali svjesni, pa bismo je onako cijelu nosili dalje, pamtili je i zaboravili, ne pokušavajući da je dalje prepričavamo, jer to i ne bi bilo moguće, pošto bi u našim interpretacijama i nadopričavanjima nešto vazda falilo.
Godinama i desetinama godina nakon što su Olga i Franjo umrli, i nakon što sam ostao posljednji sopstvenik priča tete Nade Šušnjar, tražio sam načine najprije da ih dalje ne zaboravljam, a onda da ih i zapišem. Još sam ih nekako i pamtio, ali sa zapisivanjem je teško išlo. Zapravo, nikako nije išlo. Priča se otpočetka rasipala, činjenice su se gubile, mijenjale su značenja, i najednom više ne bi značile ono što su značile u priči koju bi ona pričala.
Pedeset i dvije su mi godine, Šušnjara već odavno nema, tete Nade se više nema tko u Sarajevu sjećati, a ja sam postao pisac između ostalog i zato što sam toliko puta bezuspješno pokušavao zapisati njene priče. I prvu među njima, koja me sve više s vremenom opsjeda, o materi koja je lagala.
Na katu iznad Šušnjara, u stanu iznad njihovog, stanovala je gospođa L (Njezino ime ne mogu objaviti, iz razloga koji će se razjasniti). Rođena Zagrepčanka, iz stare gornjogradske obitelji, djed joj je bio hrvatski podban i dugogodišnji gradski župan, rano se, mimo roditeljske volje, udala za bečkog činovnika, potomka siromašnih varaždinskih pučana, i otišla za njim i njegovom službom najprije u Bihać, a zatim dalje i dublje u Bosnu, tako da se više nikad ne vrate. Pred Veliki rat doseljavaju se u Sarajevo, gdje je on dobio namještenje u gradskoj upravi. U to vrijeme već imaju trojicu sinova. Dvojica će tokom rata, jedan za drugim, krenuti u gimnaziju, a treći, najmlađi, imenom Željko (i to je jedino ime koje neću promijeniti), bio je, kako se to onda govorilo, zaostao u razvoju. Čudna je bila i ta njegova zaostalost: sve je razumio, a opet ništa razumio nije. U školu nije mogao ići, ali ga je otac učio čitanju i računanju. U računu bio je bolji od svakog računovođe. Bilo mu je osam kada je mogao napamet pomnožiti dva trocifrena broja. Ali za samostalni život nikad neće stasati.
A ona dvojica bjehu zlatni. U svemu prvi i najbolji, ispravni i pošteni prema drugima, pažljivi prema roditeljima, nježni prema bratu. Tako je sve s njima bilo da se odrana moglo vidjeti kako to ne može izaći na dobro i kako nema te priče i tog života koji bi mogli podnijeti takvu i toliku dobrotu i ispravnost. Ali nitko o tome na takav način nije mislio, niti se o životu misli kao o priči, sve dok život ne prođe i od njega ne ostane samo priča koju će ispričati teta Nada Šušnjar.
Nakon gimnazije obojica odlaze na studije, najprije u Zagreb, nakon čega se razdvajaju, i jedan završava za profesora matematike u Pragu, a drugi za liječnika u Beču. Tamo se i zapošljavaju, stariji se ženi, rađa mu se kći, ali se krajem tridesetih obojica, jedan za drugim, vraćaju u Sarajevo. Prethodno im iznenada umire otac, tako da majka ostane sama za Željkom.
Vratili su se da joj budu pri ruci. Stariji, profesor matematike, sa sobom je doveo ženu i dijete. Žena, Njemica, iz dobre je i bogate kuće, nećaka jednog od ministara u Trećem Reichu, poznatog, u povijesnim knjigama spominjanog nacionalsocijalističkog velikodostojnika, antisemita i budućeg
ratnog zločinca. Sarajevo joj se, kako to kod stranaca biva, svidjelo na prvi pogled. A onda i na drugi i treći.
Ni jedan ni drugi nisu se bavili politikom. Bili su od onih vedrih, socijalno prilagodljivih ljudi koji baš u svakoj situaciji vide priliku za konstruktivno djelovanje i za činjenje nekoga općeg dobra. Tako dobri da se činilo kako nitko za njih nije toliko loš da ne bi skupa sa njim pokušavali popravljati svijet.
Kada se zaratilo, mlađi je bio na čelu skupine liječnika koji su došli iz Zagreba – i među kojima je bilo nekoliko Židova – mobiliziranih na iskorjenjivanju endemskog sifilisa po Bosni, dok je stariji radio kao gimnazijski profesor, i bio izabran za potpredsjednika njemačke narodnosne skupine u Bosni. Preko žene, a možda i zahvaljujući svojim sposobnostima i toj nepodnošljivoj vedrini i konstruktivnosti, imao je živ kontakt s vodećim njemačkim vojnim i civilnim predstavnicima.
Bio je, te 1942. i 1943, jedan od utjecajnijih i uglednijih Sarajlija. Vrijeme je to kada se građani uglavnom mire s novim prilikama u gradu, u zemlji i svijetu, pa s većim ili manjim žaljenjem, s ravnodušnošću ili s oduševljenjem prihvaćaju postupno nestajanje Jevreja, konfiskaciju jevrejskih tvornica i dućana, kao i vrlo glasan i demonstrativan teror nad gradskim Srbima. Suprotno onome što će se misliti i osjećati nakon rata, Hitler, Pavelić i ustaše, veliki jeruzalemski muftija Al Husseini, kukasti križevi, uniforme i vojni marševi, sve je to bilo nekako uobičajeno i normalno, kao što je uobičajena i normalna svaka vlast, u trenucima svoga nastupa, te kao što je nenormalna, tuđa i tuđinska svaka vlast, nakon što siđe s povijesne pozornice i nakon što je ratom ili revolucionarnim prevratom zamijeni sljedeća, njoj suprotna vlast. E, tako su i taj dragi gospodin, profesor matematike, svjetski čovjek, fin i svima na usluzi, kao i njegova žena, lijepa, visoka plavuša, rodica jednog od Hitleru najbližih ljudi, bili uglednici takvoga jednog vremena.
Sve bi, možda, tako i ostalo, pa bi se, možda, tek nakon novoga preokreta saznalo što su u Sarajevu radila dvojica braće, profesor matematike i liječnik, krijući se iza svojih građanskih dužnosti i javnog ugleda, e da se u gradu nije pojavio krvnik Luburić. On je pred sam kraj rata đavolski efikasno razbio mrežu partizanskih suradnika i komunističkih ilegalaca u Sarajevu, te je tako razotkrio i dvojicu braće, koja su još od prvih dana radili za pokret, pa su zahvaljujući njima partizani znali apsolutno sve o onome što se zbivalo u gradu i što se mislilo, govorilo i radilo kako među ustašama, tako i među Nijemcima. Ako partizani već nisu imali snage da oslobode Sarajevo, barem su znali što se u Sarajevu zbiva.
Iako Nijemce nije zanimala sudbina dvojice braće, pobrinuli su se da žena i dijete starijeg brata napuste grad, te da uz redarstvenu pratnju budu prebačeni u Njemačku. Jesu li tamo stradali ili je rodica nacističkog dostojanstvenika ostala samo to, njegova rodica? Bit će to jedno od pitanja kojim će se gospođa L vjerojatno baviti dok bude živa.
Nitko ne zna gdje su i kako ubijena dvojica braće. U Luburićevoj vili, na Vracama, u Belediji, na Trebeviću… Majka nije saznala gdje im je grob, tako da joj je cijelo Sarajevo, svaki podrum, svaki prozor s rešetkama, mračna loga, napušten željeznički vagon, izgledalo kao grob njezinih sinova. Bit će da bi poludjela da nije bilo onoga trećeg o kojem se trebala brinuti.
U revolucionarnoj mitologiji, smišljenoj tokom prvih poratnih godina, imena braće nisu bila istaknuta. Ali nisu ni sakrivana. Znalo se, reklo se da su mučenici revolucije i oslobodilačkog rata, ilegalci zaslužni za Sarajevo i za slobodu svih njegovih radnih ljudi, građana i naroda, ali oko njih nije bila opričana zvanična priča, kao što je opričana oko nekih drugih, možda i manje važnih zaslužnika. I za to je postojao jasan razlog: priča o njima bila bi priča o besprizivnom i neusporedivom junaštvu dvojice mladih ljudi, naspram suštinskoj nemoći, slabosti pa i nesabranosti naroda i partije, sve one nepregledne mase koja je tobož sudjelovala u revoluciji i kojoj je revolucija bila posvećena. Osim toga, bilo je očito da njih dvojica nisu bili ni komunisti, ni komunistički simpatizeri, pripadali su onome sumnjivom društvenom sloju gradske gospode, u čiji se imaginarij nije tek tako mogla upisati klasna svijest. A kakvi bi to bez izražene klasne svijesti bili mučenici za stvar revolucije?
Tako su na kraju njih dvojica upisani među “žrtve fašističkog terora”, popisane na spomeniku na Vracama i među istaknute sarajevske ilegalce, a njihova je majka, gospođa L, primila njihova posmrtna odlikovanja, diplome i spomenice, koje su joj omogućavale povoljan društveni položaj među poslijeratnim sarajevskim majkama koje su u ratu ostale bez sinova. A njih je, tih nesretnih majki, kako su godine prolazile i kako su se ratna vremena udaljavala, bivalo sve više i više. Kao da je smrt s vremenom rasla umjesto da blijedi i da se smanjuje i kao da je broj mrtvih što se svakodnevno povećavao trebao nadomjestiti sve ono što je gutao posve prirodni i očekivani ljudski zaborav. Nijedna nesreća, nikakvo narodno stradanje nisu toliko veliki da ne bi na kraju bili zaboravljeni.
I tu, zapravo, započinje priča tete Nade Šušnjar o njezinoj susjedi s gornjeg kata, gospođi L
Bilo je to krajem pedesetih ili već početkom šezdesetih, sjedile su u dnevnom boravku, u onim velikim foteljama i razgovarale, dok je Željko ispod stola igrao šah sam protiv sebe, kao da nastupa na šahovskoj olimpijadi, u ulogama svih reprezentacija i svakog šahista u svakoj reprezentaciji, kad joj se gospođa L prvi put povjerila. Bila je, kaže, u Zenici sa Željkom, u posjeti kod svoje nekadašnje služavke Kate, kojoj su muž i sin, obojica ustaše, završili u povlačenju s vojskom negdje u Austriji, i ne zna što je na kraju bilo s njima, nego ih, evo, petnaest godina čeka. I bilo bi joj lakše kad bi znala da su mrtvi.
Kako je ona to rekla, kao da mi je nešto uzelo jezik, pa počelo govoriti umjesto mene, rekoh joj, govorila je gospođa L teti Nadi Šušnjar, da je i s mojim sinovima bilo tako. Bili su ustaše, oni u smeđim uniformama, boje kao što je glina na Ciglanama, i tako ih je u proljeće 1945. odnijelo. Ovako ih je odnijelo, rekla sam joj, i pokazala rukom. Ali ja znam da su mrtvi, javilo mi je.
I onda me je Kata uhvatila za ruku. Nikad me ranije nije dodirnula. Nije običaj da služavka dira gazdaricu. A i zašto bi? Ne diraju se žene iz čista mira. Njoj iz očiju suze teku, a meni kao da se nešto veliko sa srca prevalilo. Jest, jest, govorim joj, tako je bilo! I lažem joj, pa mi biva sve lakše što joj lažem. Možete li mi reći što bi to moglo biti?
Teta Nada je ovo u sebe zakopala, nije ni Zvonku rekla što se dogodilo. I nikad više gospođu L nije pozvala k sebi, da tako sjede i pričaju. A ona ne bi dolazila sama. Po tome je, govorila je gospođa Nada, zauvijek ostala Zagrepčanka: nikad nije dolazila nepozvana. Srele bi se i na stubištu upitale, ali ništa više od toga. I tako za duga vremena.
Onda je opet prolazilo vrijeme, i u tom se vremenu koješta zbivalo, ali to je onaj dio teta Nadine priče koji sam zaboravio, da bi se već sedamdeset i neke proširio skandal najprije po zgradi, pa širom komšiluka, duž Titove ulice, Kulovićeve i oko Pozorišta, jer se raščulo da osamdesetogodišnja mater dvojice istaknutih revolucionara, čija su imena upisana na Vracama, naokolo hoda, obilazi kojekave žene, svoje vršnjakinje, reakcionarke, čija su djeca i muževi završili na krivoj strani, pa se solidarizira s njima, sluša ih u pričama, a onda govori da su i njeni sinovi bili ustaše i da su stradali kao ustaše.
Za sve se na kraju zainteresirala Služba državne bezbjednosti, priča je došla do Centralnog komiteta – pa bit će da na obje strane o ovom postoje službene bilješke i sačuvani dokumenti. U prvi se mah mislilo da je gospođa L šenula pameću, ali onda se, valjda službenim praćenjem, raspitivanjem po komšiluku, a možda i po informativnom razgovoru, shvatilo kako je starica savršeno bistra, razložna, smirena i pametna. Uostalom, brine se za svog umno poremećenog sina, kojem će također uskoro biti šezdeset.
Tada ju je, možda iz osjećaja solidarnosti, ali svakako ne iz znatiželje, teta Nada Šušnjar pozvala k sebi. Gospođa L je došla, baš kao da i nije prošlo petnaest godina od prošlog poziva. Znam što vas zanima, nasmiješila se starica. Ništa me ne zanima, zbrzala je teta Nada. I u redu je što vas zanima. Ali meni, znate, kad tako pričam da su poginuli u ustašama, bude svaki put lakše. Šapućem ja tako o svojim sinovima, one šapuću o svojim, i sve biva kao da su negdje tu, živi. I samo što se nisu vratili.
Uskoro su i nju i Željka odveli u starački dom. Došli iz socijalne službe i odveli ih. A nije to moglo bez odluke na visokom mjestu, u Centralnom komitetu. Možda i ta odluka negdje postoji, napisana, ovjerena i protokolirana. Zanimljivo bi bilo vidjeti obrazloženje. Recimo, gospođa L je, klevećući i lažući o svojim sinovima, oklevetala revoluciju i narodnooslobodilačku borbu. Ali zašto bi mater svoje mrtve sinove iz jedne prevodila u drugu vojsku? Zašto bi njihovo mučeništvo za pravu stvar pretvarala u nešto što je suprotno tome? Je li se to itko u Centralnom komitetu zapitao.
Nadgrobnik gospođe L i njezina sina Željka našao sam na Barama, na ateističkoj parceli, dok sam u proljeće 2018. obilazio groblje, u potrazi za svojim živima. Na malenom i neuglednom spomeniku, načinjenom u kombinaciji betona i crnog mramora, kakvi su osamdesetih bili već sasvim rijetki, bila je nalijepljena prijeteća ljubičasta naljepnica tvrtke Pokop, koja njome neizravno prijeti da će kosti mrtvih iz ovoga groba biti prebačene u masovnu grobnicu, dok će grob biti prekopan, ukoliko odmah ne budu plaćene zaostale grobnine. Ovo je posljednji trenutak da pokušam zapisati priču tete Nade Šušnjar, čiji grob još nisam našao, ali me neće iznenaditi ako i na njemu nađem ljubičastu naljepnicu.
wpDiscuz
